Početna BLOGKonje ubijaju zar ne tj. Život u tesnim cipelama

Konje ubijaju zar ne tj. Život u tesnim cipelama

od Dejan Grbović
24 pregleda

U trenutku dok počinjem da pišem ne znam, a baš sam znatiželjan, koju će ilustraciju za ovaj tekst iskoristiti Aca Ostojić, da li plakat za čuveni holivudski film (prvi deo naslova) ili za pozorišnu predstavu (drugi deo naslova), ili možda nešto treće; no šta god da uradi neće pogrešiti, bez obzira što su ovo košarkaške novine, jer basket jeste itekako deo života i sistema, i zato i na terenu može da se vidi (ako umemo da gledamo), u kakvoj čorbi se kuvamo, a da toga verovatno nismo svesni, ili ne u potpunosti.

Film iz 1969. reditelja Sidnija Polaka, i pozorišnu predstavu Dušana Kovačevića, prvi put izvedenu u Zvezada teatru, razdvajaju 42 godine, i na prvi pogled ne povezuje ništa, ali zapravo, veže ih jedna nit, ideja, krvna žila sistema, pomalo poetičnog, a malo i licemernog naziva liberalizam: iscrpljivanje ljudi do granice života, a i pobude su slične, da ne velim iste – pare.

U filmu, originalnog naslova “They Shoot Horses, Don’t They?” priča prati plesni maraton u nekoj zabiti u Kaliforniji, u kojem će par koji ostane poslednji na sceni gde se tancuje, dobiti neku novčanu nagradu, ali caka je u tom da ta igranka, odnosno takmičenje traje k’o gladna godina, mesecima, ne vidi joj se kraj. A oni nesrećnici koji su se upustili u tu avanturu, prema pravilima (a sami su ih prihvatili ne bi li zaradili neku dolarsku crkavicu), izmedju beskrajnog plesanja, mogu malo da odu da se odmore, osveže, nešto prezalogaje, čak im je omogućeno da idu i u toalet, ali spavanje – samo jedno drugom u naručju. I kako odmiče vreme, devojci željnoj novca, koji bi joj (kako ona misli) pomogao da se izvuče iz te vukojebine (a igra je zvezda Džejn Fonda) sve to prekipi, da svog partnera zamoli da je ubije, ne bi li je oslobodio tih, nametnuh stega. Sam naziv filma je inače aluzija na uspavljivanje konja, kojeg ljudska vrsta više ne može da iskoristi, pa ga „milosrdno“ ubija, a kako to „milosrdje“ izgleda videli smo 1999.

Četiri decenije i dve godine docnije od premijere filma u Americi, Dušan Kovačević je na scenu “Zvezdare” postavio svoj komad “ Život u tesnim cipelama” sa podnaslovom “Pornografija života i smrti” o radnicima fabrike obuće “LIZO” (Letnja i zimska obuća), koji su odlučili da svoju propalu radnu organizaciju brane štrajkujući glađu. Likovi, kao i uvek kod Duška beskrajno živopisni; recimo kuvarica Rada, godinama je kuvala u kuhinji radničke menze za četiri hiljade radnika, da bi umrla gladujući; Veseli je pored prese za lepljenje obuće proveo čitav radni vek, pa je oboleo od “ lakiranih pluća”, a Steva je stalni predsednik sindikata, dok je Isa vozač koji, je razvozeći obuću fabrike LIZO, planetu obišao nekoliko puta, na kraju ostao bos.

A kada za to saznaju iz medija, eto ih (nagrnu kao lešinari, da od toga naprave unosan posao)  voditeljka željna slave i popularnosti, i g-din Maldiv, vlasnik producentske kuće MALDIV PRODAKŠN; ime je dobio je jer je na rodjenju bio toliko veliki, da je iz porodilišta, prema sopstvenom svedočenju, sam došao kući, pa su ga zato nazvali tako kako ga već zovu (skraćeno od Mali Div).

I evo njega da im pomogne da im štrajk uspe tako što će ih “pustiti u etar” omogućivši im i da zarade” učestvujući, odnosno gladujući u rijaliti programu “Pobediće moj broj”. Nagradu osvaja onaj koji poslednji umre!!! Pitate se kako će dobiti tu nagradu, ako umre? Pa, valjda vam je jasno, kod koga će ta nagrada završiti, kad pobednik okonča svoje učešće prema već postavljenim pravilima i ode kod Svetog Petra na kafu! I naravno, svi oni se presele na onaj svet (ili kako lukavi Maldiv kaže, kad neko od njih izdahne, “takmičar broj, recimo tri, je ODUSTAO” ), a tamo izuveni, odnosno bosonogi, bez da im nešto dodatno stvara žuljeve, osete šta znači živeti u tesnim cipelama, koliko su se “tesnili” u svom ovozemaljskom, već  prošlom životu, dok su drugi uživali noseći udobne sandale i papuče koje su oni izradili. Ali kasno, već su od života ODUSTALI!

Scena iz predstave “Život u tesnim cipelama”

I tokom čitave te drame, komeNdije, tragedije (jer sve je to “udrobljeno” u toj Duškovoj čaroliji) ni jednom ne vidimo tog koji je upropastio tu fabriku, (ali je izvesno da se od toga dobro omrsio), sem tih nesrećnika, čiju sudbinu određuje njegova produžena ruka u liku (kako ironično zvuči) g-dina Maldiva.

I jasno je, posle svega, da se vi pitate – gde je tu basket? Pa, na terenu, odnosno na terenima, na tom podijumu u plesnom maratonu ili, što je sadašnjoj mlađoj generaciji bliskije, u tzv. stvarnosnom programu odnosno rijalitiju, koji je toliko izrežiran da ga je apsurdno zvati  realnim.

Koliko god svi želeli da gledamo Evroligu, ona u ovakvom okrutnom formatu, i jeste neki sportski rijaliti, a da se ne zavaravamo to su lige i u ostalim sportovima, no čini mi se da je sada, posle 20. kola, to na terenu sa obručima najvidljivije. Igrači, treneri, pa i navijači i mi novinari – svi su deo jednog programa čijeg istinskog vlasnika ne vidimo, kao što onovečeri zbog magle nisam znao gde je Arena, a bio sam na tridesetak metara od nje. Tačnije nazirao sam je, kao što se naslućuje ko su ti koji su od sportista napravili trkače maratona, za koje mislite da mogu, a oni vuku jednu ispravnu nogu! Druga im je ufalšovana raznim zavojima, pa možda, kao i radnici fabrike LIZO, tek kada se oslobode tih steznika shvate, da se kroz život može oditi i bosih nogu, a i najzdravije je.

Nastavi li se Evroliga ovakva kakva je, sa čak šest nedelja duplog programa, (što je zbog povećanja broja učesnika primenjeno prvi put u tekućoj sezoni, i sigurno je da će, jer tzv. liberalni kapitalizam kao sistem jedino sam sebe može da pojede, kao neka boleština, pa je izvesno da, dok nekome donosi lovu, neće biti promena ka humanijem programu) onda će i košarka biti na izdisaju; ali, ko te pita, igraš do iznemoglosti, dok ne padneš i ne možeš da ustaneš, a onda završiš kao ona plemenita životinja iz naslova.

Ili, kako je ne tako davno veliki sprski pesnik Bora Đorđević pevao, na albumu časnog imena – ISTINA:

Dok nas iznutra grickaju crvi
hoćemo sveže crvene krvi
zato ga udri, zato ga smrvi
hleba, igara i mnogo krvi
hleba, igara i mnogo krvi
hleba, igara i krvi

Koliko je utakmica bilo potrebno prvacima Evrope iz decenija pred kraj prošlog veka da bi postali šampioni, a koliko danas? Da li vi koji čitate ovaj tekst radite i još jedan posao, uz svoj, nazovi osnovni, kako bi vam glava ostala iznad vode? Iskreno odgovorite prvo sebi, a onda se osvrnite i pogledajte svoje prijatelje, rodjake, kumove, komšije? Setite se svojih roditelja i njihovog radnog veka!

Da je taj sistem “zastranio” vidi se po tome što je sport samo neka vrsta providne zavese, jer da je on (sport) primaran, onda bi postojali neki istinski  kriterijumi za učešće u “elitnom” takmičenju, recimo plasman u lokalnoj ligi; ovako možeš da budeš i 11, ali ako iza tebe “stoji” bogati sponzor, eto te u klubu, poput onih iz viktorijanskog doba Britanije, u kojem su mogli da budu samo muškarci (žene nikako) iz imućnih porodica, te otuda valjda i najava da će se praviti klub za Evroligu u Londonu (ko će da ga pravi, i zašto je taj basket Čelsi, ili basket Totenhem toliko, i po čemu košarkaški važan da odmah uskoči u Evroligu), a to mi izgleda kao da mi kažete da letnji godišnji odmor (dakle na sunčanje i kupanje) idete da provedete na moru u Norveškoj!

Sirotinji tamo nije mesto. Radnička klasa ide u raj (kako je davno italijanski reditelj Elio Petri naslovio svoj film, i dobio i Zlatnu palmu u Kanu). Samo čiji raj? Jer, tako mi se čini, i tamo postoje mesta za bogataše i sirotinju koja pravi cipele, “zaradi” samo lakirana pluća i život okonča, gladna i bosa!

Photo: Printscreen

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar