Prošli put sam se javio povodom rođendana Igora Kokoškova, s kojim je Slovenija 17. septembra 2017. osvojila naslov evropskog prvaka. Tada sam pohvalio generalnog sekretara Košarkaškog saveza Slovenije, bivšeg NBA i evropskog šampiona Radoslava Nesterovića, koji ga je doveo na čelo slovenačke “repke” zajedno sa naturalizovanim Entonijem “Tončekom” Rendolfom. Rašu ovom prilikom, kada je povod 70. rođendan KZS, Košarkaškog saveza Slovenije, ne mogu previše hvaliti.
Jubilej KZS proslavili smo 15.januara u ljubljanskoj staroj dvorani Tabor, koju su Sokoli (prvo fiskulturno društvo na području današnje Slovenije, stvoreno 1863. godine po uzoru na češke kolege) gradili od 1923. do 1926. Tamo je 1950. na taj dan bila svečana sednica Skupštine KZS koja je formirana pošto je pre toga košarka bila organizovana više kao privatna stvar pojedinaca. Košarkaška organizacija praktično nije postojala iako se na prostorima zemlje evropskih prvaka igra pod obručima, po pisanim izvorima, vidja još od 1920.
Posle Drugog svetskog rata, od juna 1945, košarka je bila pod kapom Fiskulturnog odbora Slovenije, odnosno različitih komisija, sve dok se nije dogodila ta Skupština, na kojoj je za prvog predsednika bio izabran Tine Benedičič, a za generalnog sekretara Peter Breznik koji je prošle srede lično došao na slavlje. On je od 1967. do 1978. bio jedan od deset dosadašnjih predsednika. Iz ruku poslednjeg i rezultatski najuspešnijeg, Mateja Erjaveca, dobio je zasluženo priznanje, dok ostalih vodećih nije bilo iz raznih, manje ili više opravdanih razloga. To su: Stane Dolanc, Miran Potrč, Miloš Mitič, Marko Sok, Mirjan Bevc.
Sreo sam Romana Volčiča koji je bio na toj funkciji u vreme slovenačke organizacije EP 2013, a preuzeo je poslove od Dušana Šešoka, s kime sam prošle srede takodje progovorio par reči. On je najzaslužniji što se Savez posle 50 godina preselio iz jedne sobe (čitaj rupe) u Tivoliju u prelepe prostore na Letališkoj ulici, gde su sad svoji na svome.
– Ponosan sam da sam to uradio, ali i na to da sam od svih predsednika najduže obavljao tu funkciju – rekao mi je prvi ministar finansija Slovenije i biznismen sa kojim smo mi novinari u svoje vreme ratovali zbog njegovog “diktatorskog” načina vođenja Saveza (slično kao i sa najvećim trenerom kojeg je ikad dala slovenačka košarka – Zmagom Sagadinom, koga takodje nije bilo te svečane večeri).
Na Taboru je bio najbolji slovenački igrač svih vremena Ivo Daneu, koji stanuje veoma blizu, ali po lepom vremenu nije mogao doći pešice jer se loše osečao, kako mi je sam rekao. Ali veliki Ivo je, kao i Peter Vilfan, jedan od tih najvećih igrača u istoriji slovenačke košarke, bar došao, dok mnogi drugi nisu. Da li su svi bili pozvani – ne znam, ali falili jesu sigurno jer smo mi novinari poznate mogli nabrojati na prste dve ruke. Bili su tamo i mnogi nepoznati i manje poznati košarkaški radnici, ali je nedostajalo i previše ljudi koji su morali biti tu. Ponajpre bar neka predstavnica lepšeg pola svih generacija, ali mogu mirno reći da sam bio najviše razočaran time što je bilo stvarno malo lica poznatih bivših igrača i igračica, trenera i predstavnika klubova kojima Savez ionako ne pomaže previše. Nedostajali su praktično svi selektori Slovenije od 1991, izuzev Janeza Drvariča.

Iako je sama ideja o organizaciji vredna pohvale, realizacija je bila slaba. Kao što kažu Italijani: “Idea buona autore mona” (mislim da ne treba prevod). Tako je bilo i ovom prilikom na dogadjaju koji je više ličio na koncert veoma prosečnog muzičara Klemena Slakonje (inače je majstor pravljenja videa koje možete naći na youtubeu i ima milionske posete klipova na kojima kroz pesmu i ples neverovatno dobro imitira poznate kao što su: Putin, Tramp, Dragić, Dončić…) te njegovog benda, negoli svečane akademije.
Jedno je kad slaviš privatno svoj lični praznik, a nešto sasvim drugo kad se slavi jubilej kojem smo bili prisutni povodom 70. godišnjice Košarkaškog saveza. Usput je predstavljena novu boja (starog) logotipa Saveza pa je narandžastu zamenila plava. Najavljen je film, za jesen, o pohodu na evropski vrh, a manju izmenu “lepote” doživela je i zvanična maskota Saveza – Lipko.
Povod je bio lep, ali na tom zvaničnom dogadjaju, po mom skromnom mišljenju, trebalo je da bude mnogo više starih, ali i mladih reprezentativnih igrača. Naravno i neko iz zlatne “repke” uz selektora Rada Trifunovića. Pošto su nedostajali mnogi, ne samo igrači i selektori već i bivši rukovodioci saveza, što zbog neodazivanja ili nepozivanja, ocena tog “eventa” je generalno – negativna.
Iztoka Remsa, bivšeg sekretara KZS, upitao sam zašto ga nije bilo, i rekao mi je da je pozvan, ali da nije mogao doći. Ali mi zato David Nikolić, bivši košarkaš, trener i pomočnik selektoru Alešu Pipanu na EP 2005. i SP 2006. reče da ga nisu ni zvali. Kladim se da nije jedini, a uzgred budi rečeno on je otac zlatnog reprezentativca Alekseja Nikolića. Naročito me zaintegriralo, da nije bilo većeg broja predstavnika klubova, zbog kojih Savez i postoji, i trebao bi im služiti. Kako god okrenuli, ipak je taj dogadjaj bio njihov, klubova zbog kojih Savez i postoji. I to klubova koji se nalaze u katastrofalnoj situaciji što se finansija tiče. Bez obzira na sve, predsednik Erjavec bi morao za to stanje pogledati i u vlastito ogledalo, a ne samo da prst okreće u smeru promena nekih državnih zakona (usled kojih se, na primer, ukinula mogućnost plaćanja putnih troškova na način kojim su klubovi dosad sebi pomagali itd.).
Klubovi ne samo da kubure sa parama već se pred očima vodećih ljudi Saveza doslovce raspadaju, i samo je pitanje koji će sledeći poći stopama državnog prvaka Primorske, ili ljubljanskog drugoligaša Parkelja koji je usred sezone napustio takmičenje i, što je najgore, zatvorio vrata za treninge svim kategorijama mlađih selekcija iz kojih su, izmedju ostalih, ponikla i reprezentativn brača Murić…
Photo: KZS