Serija tekstova povodom preimonavanja Hale sportova i Pionira u dvorane koje nose imena Ranka Žeravice i Aleksandra Nikolića, kao i dilema kako se odužiti ostalim pionirima i velikanima naše košarke, navela nas je na ideju o osnivanju naše „Kuće slavnih“. Jasno, nikada neće imati prestiž one prve u Springfildu, ni one koju je FIBA osnovala 2007, ali pošto mnoge nacionalne federacije, sa mnogo manje istorije od naše, imaju svoje „kuće slavnih“ zašto je ne bismo imali i mi?
Naša košarkaška istorija je toliko bogata da bi pred vratima te naše imaginarne „Hall of Fame“ red za ulazak mogao da se formira već od danas. Od ideje do relaizacije dug je put. Ovo je samo inicijalna kapisla. Ako bi KS Srbije, kao matična organizacija, prihvatio našu ideju, trebalo bi ozbiljno poraditi na izradi Statuta, utvrđivanju pravila i kriterijuma, formirati komitet koji bi odlučivao o prijemu. A kandidata je na pretek. Od igrača, funkcionera, trenera, sudija do, zašto ne, novinara koji su godinama i decenijama propagirali košarku a kojih se retko ko seti kad se dele priznanja.
„Kuća slavnih“, naravno, traži adekvatan prostor ali i to je, uz malo dobre volje beogradskih vlasti, rešivo. U centru grada ima dovoljno ugašenih bioskopa, zatvorenih kafana, napuštenih i zapuštenih prostora koji bi bili idealno mesto za taj naš muzej košarke. Nedavno sam od Vladimira Cvetkovića, legendarnog asa Crvene zvezde i reprezentacije, čuo da je četiri svoje medalje sa velikih takmičenja poklonio Muzeju sporta… Zašto ne Muzeju košarke, našoj „Kući slavnih“?
Neumorni Bata Đorđević je pre dve godine organizovao fantastičnu izložbu o istoriji košarke na našim prostorima. Bila je otvorena u školi Kralja Petra, tamo gde je 1923. prvi put pokazana košarkaška lopta. Takvoj kolekciji, koja bi ubuduće sigurno bila popunjena mnogim donacijama, zaslužuje trajno mesto u našoj „Kući slavnih“.
Bratislav Bata Đorđević na izložbi o istorijatu košarke
Neminovno se nameće pitanje: kako tretirati ličnosti koje su dale neprocenjiv doprinos jugoslovenskoj košarci, a koji nisu iz Srbije? Odgovor je vrlo prost. Pa ni Amerikanci u svoju “Kuću slavnih” u Springfildu ne primaju samo Amerikance, zar nisu Bora Stanković, Aleksandar Nikolić i Dražen-Praja Dalipagić članovi te institucije? O “Kući slavnih” FIBA i da ne govorimo. Zato u “Kući slavnih” srpske košarke treba da bude mesta za kompletne reprezentacije koje su osvajale zlatne medalje od Ljubljane 1970. do Rima 1991. Za Ćosića, Daneua, Delibašića ili Kukoča, sve koji su svoju genijalnost ugradili u uspehe zemlje kojoj smo svi zajedno pripadali, i koji su svoj zvezdani prah prosipali po beogradskim terenima i delili ga sa kolegama iz Srbije. Samo tako ta “Kuća slavnih” može biti zaista naša, pripadati svakom čoveku koji voli košarku i divi se ljudima koji su je stvarali i uzdizali. No, to su detalji koji slede posle osnovne odluke o osnivanju takve insistucije kojom bi se naša košarka ponosila.
Naravno, posebno mesto u našoj “Kući slavnih” treba odvojiti i za ljude iz sveta, koji su učinili da košarka kod nas postane to što jeste. A verovatno to ne bi bila da nije bilo Vilijama Vajlenda, Vilijama Džonsa, lorda Kilanina i drugih.
Uz sve pobrojano, “Kuća slavnih” naše košarke, sigurni smo, vrlo brzo postala bi i prvorazredna turistička atrakcija, jer – koji ljubitelj košarke ne bi poželeo da vidi dres Dragana Kićanovića ili Moke Slavnića, patike Vlade Divca, medalje Željka Obradovića ili Dražena Dalipagića, filmove sa utakmicama i potezima koji su obeležili istoriju, ili da kao suvenir ponese monografiju koju bi KSS izdao povodom osnivanja “Kuće slavnih”?
Photo: Privatna arhiva