Početna KOMENTARKolege treneri, preispitajmo se

Kolege treneri, preispitajmo se

od Miodrag Radomirović Pure
21 pregleda

 

Tim se ne može posmatrati kao prost zbir individualnih igračkih vrednosti i uloga, zato što je on veoma dinamična sportska i socijalna struktura, u kojoj neprestano dolazi do sukobljavanja međusobno suprostavljenih interesa. Tako rezonuje većina trenera. Ove dve navedene činjenice su ključne u empatiji koja je kod svakog vrhunskog trenera razvijena u pogledu na one koji realizuju njihove zamisli na terenu. Kako Novak Đoković jednom prilikom reče: “Igra se ne odvija između linija na terenu, već između ušiju svakog igrača”. Upravo taj osećaj, usklađen sa emocijama suigrača, je od ključnog značaja u stvaranju timske hemije i njene realizacije kroz igru košarkaškom loptom. Mnogo puta sam čuo televizijske i radio rpeortere, a i novinari pišu tako, da je košarka kraljica igara sa loptom.

Napravio bih malu digresiju pre nego li se vratim na temu i postavio nekoliko pitanja svim zaineresovanim ljudima koji prate košarku.

Koja je lopta, kojom se igra u timskim sportovima, najveća i najteža? Koji je cilj postavljen horizontalno i da se njegova sredina ne vidi (golovi, mrežice u odbojci su postavljeni vertikalno)? Koji je cilj  postavljen na tako velikoj visini kao što je koš? Kroz jedan gol, u bilo kojem sportu, možete istovremeno probaciti veoma veliki broj lopti, a koliko se košarkaških lopti mogu istovremeno progurati kroz košarkaški obruč? Golove, odnosno poentiranje, u rukometu, fudbalu, vaterpolu, na odbojkaškom terenu u 95% slučajeva poentiramo silinom i snagom udraca, a u košarci, osim zakucavanja – kako? U svim sportovima sa loptom da bi se poentiralo zadržava se horizontalno i delimično vertikalno kretanje (uglavnom vertikalno kretanje sa letom u napred), a u košarci morate to maksimalno brzo horizontalno kretanje da pretvorite u jedno vertikalno gde u momentu realizacije zadržavate svoje kretanje, kako bi se izrazila fina preciznost. U kojem sportu, sa loptom na terenu, u istom timu ili jedan protiv drugog igraju igrači od 170 cm i 75 kg i igrači od 230 cm i 150 kilograma? U kojem se sportu sa loptom na tako malom prostoru nalazi toliko ljudi, kao u košarci, i još se tu nekako ugurao i treći sudija? Ima tu još dosta ovako bizarnih detalja, ali nije to tema. Vratimo se timskom skladu.

Da bi se sve ovo, prethodno navedeno, uvelo u jednu skladnu celinu, “između ušiju igrača”, a da bi se ostvarili i lični i timski interesi, neophodno je složiti toliko karaktera i toliko detalja kojih u drugim sportovima nemate. Zbog toga se košarkaška igra i zove kraljicom igara.

Među tim interesima mogu se, recimo, izdvojiti (razumljiva) potreba za ličnim prestižom i visokom solidarnošću, potreba za rivalitetom naspram želje za saradnjom, insistiranje na dominaciji naspram podređivanja timu. Čvrst, homogen tim je onaj u kome postoji idealna ravnoteža suprostavljenih sila, a ne tim bez takvih procesa. Stabilnost je izraz neprekidnih strujanja. “Želim ekipu u kojoj svaki igrač ‘svira’ svoju (različitu) partituru, ali se one stapaju u izvanredan sklad i jedinstvenost” – rekao je Ranko Žeravica na seminaru 1993. u Aranđelovcu. Iz toga proizlazi sva delikatnost zadatka trenera da oslušnu, otkriju procese i naravno prikladno intervenišu. Pet najboljih igrača u jednom timu nisu i najbolja petorka, reče jednom prilikom Boža Maljković. Svako treba da radi svoj posao na najbolji mogući način. Igrač, ono što ne zna ne bi trebao mnogo da pokušava pre nego li to nauči. Treba zamisliti kako funkcioniše automobil, koji u jednoj radionici popravljaju, tako što lakirer popravlja struju, električar menjač, a mehaničar lakira. Kako li ta skalamerija vozi? Upravo tako može da igra i tim u kojem svako ne radi svoj posao, već ono što želi da radi. I ja bih da zapevam, ali kako je to za slušanje, bez obzira što ja to želim. Košarku treba da igra ne samo onaj ko želi, već onaj ko može, govorio je profesor Aca Nikolić.

Što je veća empatija među igračima i trenerima u jednom timu, to je i veća mogućnost da harmonija u timu bude u interesu rezultata. Igrači ne smeju biti društveni kameleoni (koji će se dodvoravati da bi se dopadali), i koji imaju samo svoje želje, a nisu u stanju da sagledaju potrebe koje timu donose rezultat. Oni ne mare što će jednu stvar kazati, a drugu uraditi, ukoliko naiđu na odobravanje u sredini u kojoj su. Oni žive podvojeni između javne i privatne realnosti. Takvi su najveći rušioci timske harmonije i mogu proći samo u klubovima koji imaju takvo okruženje, ali i to ne može večno da traje. Goleman je to jasno definisao: “Emocionalna samosvojnost mogla bi da bude uzrok sukoba koji staje na put licemerstvu i razjašnjava situaciju, što društveni kamelenoi nikada ne mogu prihvatiti”. Teslin citat: “Teško je dati neograničenu odgovornost ograničenim umovima” govori o realnosti u “saradnji” sa takvim osobama. To sam osetio na svojoj koži, ove godine, u mom bivšem timu.

Željko Obradović je to dobro definisao: “Visok stepen radnog profesionalizma nudi preduslov za istinsku promociju šampionske ekipe i kvalitetnog igrača. Moje bogato evropsko iskustvo obeleženo je na nekim mestima i mojim divljenjem prema profesionalnosti nekih američkih igrača. Njihov odnos bio je svakako određen materijalnim stimulansima, ali to nije najvažnije. Na prvom mestu su radne navike. A u njihovom slučaju to znači – raditi dobro, voleti raditi i biti u stanju dobro raditi. Vrhovi se dostižu samo kada je profesionalizam povezan sa istom količinom entuzijazma. Nije dovoljno uraditi najbolje zato što moraš, nego i zato što imaš potrebu da baš tako uciniš.”

Fil Džekson je to lepo objasnio: “Uspeh vraća MI u JA”.

Nema šampionske i pobedničke ekipe bez stabilnog pobedničkog duha. Individualne i zajedničke vrednosti, čak i kada se dovedu do perfekcije, nisu dovoljne ako igračima pojedinačno i u celini fali duh pobednika. Profesor Aca Nikolić je na seminaru na Igamnu 1992. godine to lepo objasnio: “Trener može mnogo da učini na optimizaciji takmičarskih kvaliteta igrača, ali ne sme izgubiti iz vida da sintagma – rođeni takmičar – ima smisla. Od igrača bez tog potencijala ne možeš praviti beskompromisnog borca. A kad se sve ovo lepo složi, onda je veliki igrač uzvratio praveći velikog trenera.”

Šta nam je od svega ovoga u našoj ekipi pristuno? Empatija, ili imamo mnogo društvenih kameleona? Jesmo li tamo gde smo zamislili, i šta nas je toliko daleko ili na tako kratkom putu zaustavilo? Duško Vujošević reče jednom prilikom: “Postoje samo dve vrste trenera – oni koji su smenjeni, i oni koji će biti smenjeni.” Drage kolege treneri, gde smo MI u svemu ovome? I pored velikog iskustva moramo se malo češće preispitati, barem svako jutro pred ogledalom, šta to nama vlada i ne dozvoljava nam da rezonski mislimo i funkcionišemo.

“Niko ne pamti velike igre i igrače bez trofeja” (Vlade Đurović).

Photo: NBA

 

 

 

 

 

Možda će vas interesovati

2 komentari

Spustisenazemlju February 27, 2016 - 03:02

Fenomenalan tekst sem onog dela o tome kako je “kosarka kraljica igara sa loptom i kako je najteza”… Nikad subjektivniji opis nekog sporta nisam procitao. Dolazim iz odbojkaskog sporta, gde cilj nije “vertikalna mrezica” nego horizonzalni DEO TERENA koji cuva odredjeni broj igraca. Kosarkaska lopta mozda jeste teska, ali imate pravo zadrzavati je i drzati u posedu, u odbojci imate pravo na samo jedan,kratak i pravilan kontakt koji pri tom mora biti izveden po pravilima inace vam sviraju nedozvoljeno tehnicki nepravilno odigravanje. U odbojci da bi se “poentiralo silinom ili snagom udarca” kako je napisano, pre toga mora da usledi, prefinjeno prihvatanje servisa koji putuje ka igracu astronomskim brzinama, i nakon toga jos prefinjenije “dizanje” odnosno upucivanje lopte ka smeceru od strane dizaca-tehnicara….Odbojka je takodje sport gde svoje vertikalno kretanje u datom momentu pretvarate u maksimalno vertikalno kretanje, i pri tome u krajnjij tacki tog kretanja izrazavate finu preciznost pri tome NE DRZECI LOPTU u ruci kao u kosarci, nego pogadjajuci i usmeravajuci tim udarcem loptu koja ka vama leti odredjenom brzinom i trajektorijom…U odbojci u istom timu ili jedan protiv drugog takodje igraju igraci i od 170 cm i 75 kg i igrači od 230 cm i 150 kilograma…U odbojci se sa loptom na mnogo manjem prostoru nalazi vise ljudi nego na kosarkaskom terenu…itd itd…..Prema tome iluzorna je glorifikacija kosarke i prica o tome kako je to NAJ NAJ SPORT…i to od strane trenera kosarke…Kao kada bi trener nekog drugog sporta vozdizao svoj sport pri tome bezobzirno ne mareci na sve one specifikume nekog drugog sporta sa loptom…JOS JEDNOM PONAVLJAM , FENOMENALAN TEKS, SEM OVOG KRAJNJE USKOGRUDOG I BEZOBZIRNOG (da ne kazem bezobraznog) OBJASNJENJA KOSARKE KAO “NAJ” SPORTA SA LOPTOM ZBOG OVOGA ILI ONOGA….U najmanju ruku smesno, taj je deo teksta totalno zalutao ovde :/

Odgovori
Aleksandar October 22, 2018 - 07:22

Slažem se da je iluzorno upoređivati sportove, mada se mogu analizirati različitosti, ( uz upitnost svrsishodnosti te analize).
Svaka od igri sa loptom ima poneku specifičnost koja je izdvaja, a samim tim i privlači, ili odbija publiku različitog senzibiliteta.
Možda je značajnija razlika u vremenskom periodu u kojoj pojedinac, ili tim imaju posed lopte. Mada vremenski period u odbojci i nije definisan (uz to je višestruko kraći zbog limita broja korektnih dodira).
Odbojka je u toku odigravanja poena mnogo dinamičnija, ali sa aspekta energetske potrošnje mnogo skromnija, zbog ravnoteže u periodima odigravanja i pauza između poena.
Velika je razlika između odbojke i ostalih sportova zbog apsolutnog nedostatka kontakta i nemogućnosti odbrane da taktilno ugrozi napadača, ili loptu u toku izvođenja bilo kog elementa (sem bloka), obaveza rotacije i limita prava igrača izvan polja tri metra. Bitna različitost je i u mogućnosti osvajanja poena promašajem protivnika, dok se u ostalim sportovima poen osvaja isključivo pogađanjem mete.
Možda je fudbal (ili futsal, ako se ograničio samo na dvorana je sportove) najzahtevniji po pitanju veličine terena i potrebe za usavršavanjem fine preciznosti stopalom, glavom, nadkolenicom, ili grudima ( što je priznaćemo mnogo zahtevnije od preciznosti pokreta evolucijski više razvijenijoj motoričkoj sposobnosti ruke/šake).
Možda rukomet, u kojem se zahteva stabilnost i preciznost pri konstantnom ometanju kontaktom najvećeg intenziteta i prisustvom golmana na relativno malom cilju. Ovaj sport zato produkuje najveći pojedinačni atleticizam, ali i učestalost teških povreda.
Košarka kao sport iziskuje najkompleksniji pristup u svim aspektima (tehničkom, taktičkom i atletskom usavršavanju) zbog specifikuma objekta kojim se manipuliše (najveća i najteža lopta), prostora na kojem se igra (teren je neznatno manji od rukometnog), Cilja/ mete (najmanji i uz to horizontalno postavljen cilj) koji iziskuje kompleksno usavršavanje tehnike ubacivanja u metu. Pravilima dozvoljena mogućnost kretanja lopte (dodavanje i dribling) je razvila pojavu različitih tehničkih elemenata u košarci, a uticaj ometanja odbrane (uključujući sve prisutniji i intenzivniji kontakt) je sve to multiplikovao do neverovatnog broja varijacija koje svojim biomehaničkim različitostima odvajaju neke varijacije u sasvim odvojenu tehničku celinu.
Vremenska ograničenja ( 3, 5, 8, 14 i 24 sekunde), usko sa time vezani prostorni limiti (polje napada i odbrane, te linije polja tri poena), definisanje legalnog kontakta igrača odbrane i napada, kao i raznolikost u antropometrijskim osobinama igrača su samo neki od razloga koji su uticali na evoluciju i zahtevnost individualne, grupne i timske taktičke pripreme u košarci. Tome je naročito doprinelo i najučestalije menjanje pravila i propozicija u odnosu na sve ostale sportove.
Stoga u potpunosti razumem autora potrebom da skrene pažnju na kompleksnost i dijapazon košarke. Mada rogobatno definisana različitost (istina je da je i u odbojci meta horizontalna), mislim da je autor ciljao na kompleksnost stvaranja tima koji funkcioniše, a koje može, ali i ne mora da definiše prost zbir i prisustvo pojedinačnog kvaliteta, te nivoa sportskog majstorstva.

Odgovori

Ostavite komentar