Početna ISTORIJALaza Lečić: A, be… Dugi

Laza Lečić: A, be… Dugi

od Miroljub Damnjanović Dugi
29 pregleda

Prošlo je nekoliko dana od smrti Lazara Lečića, ali sećanja na ovog sjajnog trenera ne blede. Tim povodom ponavljamo tekst Miroljuba Damnjanovića Dugog objavljen na Koš magazinu pre pet godina.

***

Sećamo se svi početka avgusta 1963. One tragedije. Zemljotresa u Skoplju. Zemljotres!

E, sad, i ovo beše zemljotres. Ali drugačiji. Nekako radosniji i uzvišeniji. Mada mislim da je red da im gospod vrati malo radosti za njihove, pa i naše patnje.

Ovo beše veličanstveno. Ovo što smo doživeli poslednjih par dana može da potekne samo od ljudi sa posebnim emocijama.

Početak beše onako klinački naivan, ali eksplodiralo je. Kao vulkan. Kao da smo u najtananiju opnu dodirnuli taj vulkan i izazvali erupcije. Erupciju zvanu – Jugoslovenska košarka.

I, kao uvek, u početku beše REČ…

Naša generacija 1951. juniorska reprezentacija Jugoslavije, i kao ništa više – da obeležimo Lazinih 80 godina. Ali se ote. Jako lako se ote. Dobre ideje se neki put otimaju i same evoluiraju.

Siguran sam da smo samo Marko, Srećko, Branko, Dragan Buštur i ja bili tamo, Lazi bi bili neizmerno drago. I zalužio bi, kao i mi njegove suze. A ono njegovo – “A, be…Dugi…” – meni dovoljno. I previše.

Ta naša ideja povuče masu, nesvesno i nenamerno, ali i lepo i zadovoljavajuće. I kao što biva, i biće  o svemu što se dešavalao u Skoplju ovih par dana verovatno će svi biti obavešteni iz novina i ostalih medija. Ja ne prepisujem. Hoću sebe u svemu ovome kao učesnika. Ovo je priča samo o osećanjima i ostvarenosti.

Na svečanosti u Skoplju (sleva): Janakis, Branko Kovačevič. Jarić, Plećaš, Tomašević, Jerkov, Dragi Ivković, Gvardijančić, Damnjanović

Neizvesnost se razvijala više meseci. Pa dođosmo do momenta, ili datuma kako moji drugari rekoše – “DRUGARSKO VEČE”. Starinski i nostalgičan naziv. A dan pre glavnog događaja.

Zatvoreno za sve, sem za nas. Bomba! Kakav glavni događaj! Ovo beše krunisanje pre krunisanja.

Pa ljudi, orkestar mi je odmah odsvirao “Zajdi, zajdi” na uvo, i tu se nađosmo. Zatim – “Uči me majko, karaj me kako da ja zemam Ljiljana”….

Laza Lečić, Blagoja Georgievski, Dugi Damnjanović, Branko Kovačević i Dragan Radosavljević

Normalno – odlepih. Usred pesama uđe Buštur i očima pita ko je naručio ove pesme. Prstom u mene. Ja klimnuh glavom, i onda poče pičvajz.

Možda i ne znate šta je “jug” i šta može da uradi od čoveka..

Duet Božidar Maljković-Saša Dragić

Ej, pevao mi je mi je moj predsednik Olimpijskog komiteta, pa Rato, Daneu i Boša. Da ne veruješ. I, pošteno da priznam, zakitio sam mog prijatelja Božu sa deset evra dok je pevao. Više nisam imao. Nek’ izvini.

Ma pevali smo svi i to je trajalo. Ma pevao je i Srećko. Moja krv i moj bubreg. Sećam se da je svojevremeno učio harmoniku, ali ovoliko da se opusti nisam nikad video.

Duda Ivković i Mirko Novosel, iza su Boša Tanjević i pevačica Tijana Dapčević

Svoje pevačke sposobnosti nisam uspeo da eksponiram, što je i bolje. U tom slučaju ovo sigurno ne bi potrajalo do tri ujutru.

Da sam ovo što sam doživeo čuo od drugih, a da nisam bio prisutan, verovatno bih zvao mog druga Renata i zamolio ga da spava ceo dan.

Pa onda Akademija i pre toga neki prijem. Kod gradonačelnika koji je kod nas bio prisutan do kraja prethodne večeri. Svi ozbiljni i mirni. To se kod nas zove – samosvesno i svojevoljno lečenje od mamurluka. Jebiga, za tako naporne situacije smo i trenirani – zar ne?

Panajotis Janakis

Imena već sigurno znate, da ne nabrajam.

Akademija potraja. U toj potrajalosti i ja dadoh svoj skroman učinak. Pročitah tekst koji sam napisao, a za koji sam imao potrebu da čuju svi. I Laza. Ovo je moj tekst:

LAZO!

Kod nas kad neko priča opširno odmah mu prilepe – ih, on krete od Kulina bana. Tako ću i ja, bez obzira na komentare, krenuti od toga kad je Kulin ban bio mali, ovolicki i prepoznao košarku na ovim prostorima, pa je kasnije zapatio, on kao jaka veza, jer ovde ništa ne može bez veze, među svojim bogumilima i ostalim paganima. To beše onda naziv za stranke.

I posle svih ideoloških i kulturoloških turbulencija ova naša košarkaška sekta ostade i opstade.

I postade mnogo više od pukog bavljenja sportom, postade moralna kategorija, ljudska. Jer svedoci smo da živimo u vremenu u kome nisu svi dvonošci ljudi. Izraz čovek je postao sinonim za obraz, uspravnost i slobodu. Uostalom, svi ovde prisutni su potvrda tako nečeg.

E, zbog jednog takvog “primerka” smo svi mi danas ovde.

Ovo čime smo se bavili prevazilazi svaku sujetu i obeležava, iznad i ispred svega, jedno neponovljivo vreme i sredinu koje smo mi proživeli punim plućima i sa pononosom se osvrćemo na to.

Sada mi treba pasoš da odem kod svojih prijatelja. I, verujte, svi vredite više od mojeg otpora jednom pokazivanju pasoša. Ma za sve vas ja bih dao i ruku i bubreg. Ali, priznaćete – boli. I pored svega smo ostali zajedno dok ne odemo negde gore i družimo se bez ograničenja.

Vasil Tupurkovski, makedonski premijer Zoran Zaev i Lazar Lečić na svečanoj akademiji

E, pa sad jedinstveni, jedini i jedan od nas bez ostatka je Lazar Lečić – Lazo Grk. I ne zamerite mi svi, a pogotovu ti Lazo, što ću ponekad namerno da kotrljam rrr kao ti. Beskrajno simpatnično i jako tvoje. Neponovljivo.

Kada su mi nekih davnih šezdesetih rekli, Piva mi je rekao: “U juniorskoj reprezentaciji ti je trener Grk”, bejah zatečen. Kako Grk, Pivo? Pa samo na terenu u tom momentu na Krstu je bilo desetak, petnaest trenera. Vide on u mene velike oči, i  skrati odmah. “Ma nije bre dete on iz Grčke – nego Laza Grk iz Skoplja”. Meni laknu. Početak moje averzije prema strancima u našoj košarci.

Tada je počelo moje mladalačko druženje – prvo kao kao dečak, pa kao sin, i na kraju kao prijatelj sa natprirodnom pojavom zvanom –Lazo Grk.

I nije ni vreme ni mesto da idemo u sve detalje, jer imaju i drugi nešto da kažu. Tek, kroz tu juniorsku reprezentacuju smo se zbližili. Sve ostalo je bila nadogradnja, zacementirana. I dalje kroz karijeru i klubove. Jugoslavija beše košarkaški vulkan.

A od nas nesvesno vrednih klinaca napravio je tim za tri godine. Prijatelje, košarkaše za velike domete – napravismo karijere posle. . . Ali, lično mislim da mu se nismo odužili kako treba. Ja pogotovu.

I manite ono o anegdotama. Toga je bilo i to je deo Lazinog karaktera i prirode. Mnogo. O tome bih i ja i mnogi mogli da pričaju danima. Ali to nije suština. On je košarci dao mnogo i toga se ja držim.

Rato Tvrdić i Ivo Daneu

Vraćam se na ono da mu se kao generacija nismo odužili rezultatom. Od nas je napravio ljude, naučio nas da uspravno podnosimo poraze i da se uznesemo u pobedama.

Što se tiče nas iz beogradskog Radničkog  – i Piva i mi igrači smo mu bili zahvalni na kasnijim karijerama i rezultatima. Jer su nas on i njegov skopski Rabotnički uvek motivisali i bili veliki i dostojan rival.

A da se vratim na juniorsko Prvenstvo Evrope u Atini. Ja sam ga razočarao i nisam opravdao njegovo poverenje. Igrao sam očajno. A on nikad ništa javno, samo meni u oči direktno, očinski: A be ti, Dugi, nijednu važniju utakmicu da proigraš. Šamar u životu koji ne boli, nego uči. Raskrsnica u karijeri koja ima jasan putokaz. A on se nije krio iza izgovora, nego je, jasno je meni, stao ispred mene svojim grudima.

Svi mi u životu gazimo po tepihu koji ume da se krza i troši. Mi smo u ovom našem sportu nabasali na tepih koji se ne troši i, mislim, ostavali smo ga pokolenjima neiskrzanog i čvrstog kao što su oni svileni iz Tabriza. Samo moraju da ih održavaju.

Jedan od onih koji je taj tepih učinio dugotrajnim i čvrstim je moj prijatelj i učitelj Lazar Lečić – Laza Grk.

U moje ime – hvala ti, Lazo, i još jedanput izvini za ono Evropsko!!!

To beše taj tekst i, mada je iza mene bilo još njih koji su maltretirali strpljenje prisutnih, normalno svi moji (košarkaši) su me zajebavali zbog relativne dužine govora. Bejaše dugo – a vi procenite da li je bilo tako.

Božidar Maljković, Rato Tvrdić, Lazar Lečić i Mirko Novosel

Jerkov mi čak reče da me poziva na njegov osamdeseti rođendan, ali da mi je zabranjeno da mu držim govor.

Odgovorio sam da je bolje da ja to radim jer, koliko su mi govori dugi  – doživeće 84. u toku mog čitanja. Na zajebavanja u autobusu i dobacivanja “Dugi, nemoj više!” odgovorio sam da je da mi je onaj kadar sa govorom Bore Todorovića na groblju u filmu “Ko to zamo peva” bio idejna predloška za pisanje.

Nisam ni ja naivan kako se nekima čini.

Tek, što sam naumio i hteo da kažem – rekao sam. Kako god izgledao – kod mene otpora nema – uporan sam.

I moj Lazo je zadovoljan, i ja sam zadovoljan. Meni dovoljno!

P.S. Moj drug Branko Kovačrvić reče nešto pravo u  autobusu na povratku za Beograd: “Zaslužnima treba za života odati  priznanje. Da im učinimo radost i damo smisao njihovom životu. Sva imena bulevara i spomenici kasnije njima ne znače ništa. Samo nama koji  pamtimo”.

Photo: Dragan Radosavljević

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar