Početna NBALazar Cvijović: Povratak otpisanih u NBA

Lazar Cvijović: Povratak otpisanih u NBA

od Lazar Cvijović
21 pregleda

 

Košarka kao najdinamičniji sport vrlo je sklona promenama. Tako su se od uvođenja ograničenog vremena za napad smenjivali periodi jakih i slabih odbrana, brze i spore košarke, leprsavih i tvrdih igara. Generalno od svog nastanka košarka postaje brža i efikasnija, ali sveukupna linija razvoja nije prava, već osciluje periodično. Što se NBA lige tiče, u, poslednjih 15-ak godina efikasnost se povećava skoro konstantno uz posebno izražen porast u poslednjih pet sezona. Tako su najefikasniji u sezoni 2000-2001 bili Kingsi sa 101,7 poena po utakmici, a danas Voriorsi prosečno ubacuju 117,5 poena po meču. Iako je efikasnost tako visoka, ne može se reći da su odbrane slabe, već je prisutan veliki broj kontranapada koje je teško braniti, a i ukupan broj napada je ogroman jer se mnogo timova odlučuje na šut nakon samo 10 sekundi poseda. Ključna promena u pravilima koja je pospešila ubrzavanje igre bilo je uvođenje 3 sekunde u reketu u odbrani, u sezoni 2001-2002. Na taj način otvorio se prostor u reketu za prodore, postalo je dosta teže udvajati na niskom postu i upotreba zonske odbrane se značajno smanjila.

Ubrzavanju igre doprineo je i veliki priliv kvalitetnih igrača na bekovskim pozicijama. Za razliku od devedesetih godina, kada su u NBA ligi uz Majkla Džordana dominirali uglavnom centri, poput Hakima Olajdžuvona, Dejvida Robinsona, Patrika Juinga, Šakila O’Nila i Alonza Morninga, od početka ovog veka dominantni su spoljni igrači. Od 1990. do 2000. godine Džordan je bio MVP lige čak četiri puta, a ostalih 6 titula uzeli su centri ili krilni centri (Hakim Olajdžuvon, Dejvid Robinson, Šakil O’Nil, Čarls Barkli i Karl Meloun dva puta). Igralo se sa mnogo više kontakta i manje šuteva za tri poena, a idbrana je bila povlašćena jer se tzv. handcheck nije svirao kao faul u odbrani. Među svim MVP titularima posle 2000. godine jedino se za Dankana i Garneta može reći da liče na centre stare škole. Svi vrhunski visoki igrači koji su draftovani od 1995. do 2015. mogu se nabrojati na prste, i kvalitet na poziciji pet se toliko promenio da su na All star utakmicama u poslednjih 15 godina nastupali igrači poput Tio Retlifa, Breda Milera, Zidrunasa Ilgauskasa, Džamala Maglora, Mehmeta Okura, Krisa Kejmena, Roja Hiberta i Tajsona Čendlera.

Duel Dejvida Robinsona i Hakima Olajdžuvona

Polako su bekovi postajali sve kompletniji, a centri sve ograničeniji, pa je postalo uobičajeno da snažni visoki All star igrači ne mogu da ubace slobodno bacanje. Pozicije 3 i 4 su se vremenom izjednačile, i izgubio se pojam krilnog centra, pick and pop je postao dominantan u odnosu na pick and roll, i šut za 3 poena je vremenom postajao sve ozbiljnije oružje. Nakon ere centara nastupila je era krila i bekova-šutera, pa su početak veka obeležili Kobi Brajant, Trejsi Mekgrejdi, Lebron Džejms, Karmelo Entoni, Dvejn Vejd, Pol Pirs, Vins Karter, Alen Ajverson, Rej Alen itd. A nakon njihove ere, razvoj košarke je nastavio da prati isti trend pa je nastupio period dominacije strelaca na poziciji plejmejkera – kao što su to Stef Kari, Rasel Vestbruk, Derik Rouz, Demijan Lilard, Ajzeja Tomas, Kajl Lauri, Džon Vol i Kajri Irving. Spoljni igrači su postali toliko dominantni u odnosu na centre da su, uz par izuzetaka, najbolji post up igrači u poslednjoj deceniji bekovi i krila poput Kobija Brajanta, Karmela Entonija, Šona Livingstona, Lebrona Džejmsa, Čonsija Bilapsa, Dvejna Vejda.

S obzirom da su se bekovi pokazali kao najefikasniji, treneri forsiraju postave sa više bekova, a ova filozofija dostigla je svoj vrhunac u sadašnjem sistemu Golden Stejt Voriorsa. Stiv Ker je u finalu 2015. igrao sa 5 uslovno rečeno niskih igrača u postavi, i bez uobičajenog prisustva igrača na niskom postu, i na taj način osvojio šampionat. Uloga centara u napadu prošlogodišnjih NBA finalista je toliko marginalizovana da su oni po pravilu uvek na strani pomoći, što dalje od lopte, i jedini način da poentiraju su otpaci, skok u napadu i po neki lob pas. Tako danas centar može biti poenterski efikasan jedino ako poseduje dobre atletske sposobnosti pa svojom brzinom može pratiti tempo igre, a dovoljno je skočan da je u stanju da pokupi alley oop pasove i skokove u napadu, ili ako je vrhunski šuter pa se na taj način poistovećuje sa krilima u fazi napada. Uticaj ove filozofije osetila je i evropska košarka, a dokaz za to jeste prošlogodišnji uspeh CSKA kome je Kajl Hajns sa svojih 198 cm visine igrao peticu. I Željko Obradović je prilagodio svoju košarku modernim trendovima, pa je startna petica Fenerbahčea Jan Veseli koji je kod Duška Vujoševića, u napadu koji je forsirao igru na niskom postu, igrao nisko krilo.

Imajući u vidu kako se u svakoj sferi ljudskog delovanja danas teži brzini, teško je zamisliti da košarka može promeniti smer razvoja i ponovo ući u fazu usporavanja igre. Ipak, ako uzmemo u obzir karakteristike dominantnih igrača u poslednjih par draft klasa, možda će nas košarka ponovo iznenaditi.

Nikola Jokić i Jusuf Nurkić

Prošlogodišnji ruki sezone bio je 213cm visoki Karl Entoni Tauns, centar Minesota Timbervulvsa, prvi centar kome je to pošlo za rukom još od sezone 2004/2005 kada je najbolji novajlija bio emeka Okafor (koji nikad nakon toga nije imao značajan uspeh i završio je karijeru u 31. godini). Čini se da još od 2001. i dolaska Paua Gasola u redove Grizlija, NBA nije dobio centra sa takvim tehničkim kvalitetom. Uz Taunsa, u prošlogodišnjoj najboljoj ruki petorci bila su još 3 visoka igrača: Džalil Okafor, Nikola jokić i Kristaps Porzingis, a u drugu ruki petorku svrstana su još dva diva, Vili Kouli Stain i Majls Tarner. Ovoliki broj spretnih centara u jednoj draft klasi nije viđen decenijama, a možda čak i nikad u istoriji NBA lige! U dosadašnjem toku tekuće sezone najbolji ruki je Džoel Embid, koji kombinovanjem igre licem i leđima, fintama šuta i pivotom neodoljivo podseća na legendarnog Hakima Olajdžuvona. Draft klasa 2015. predstavlja prelomnu tačku u nastanku nove ere, ali već nekoliko godina “otpisani” stidljivo najavljuju svoj povratak. De Markus Kazins, Entoni Dejvis, Andre Dramond, Jonas Valančijunas i Nikola Vučević pokazuju da se centrima može verovati, i da je igra jedan na jedan na poziciji posta i dalje vrlo ubojito oružje. Dolazak svih ovih igrača doveo je do toga da se mnogi timovi odlučuju da kombinuju dva centra u petorci, pa se lagano razvijaju centarski tandemi. Na primer u Denveru to su Nurkić i Jokić koji igraju zajedno u petorci, Minesota kombinuje Dienga i Taunsa, Siksersi igraju sa Embidom i Okaforom u startnoj postavi, što je do skora bilo vrlo neuobičajeno.

Ukoliko se ovakav trend bude dalje razvijao, igra će se nesumnjivo usporiti. Mnogi se u prvi mah neće sa mnom složiti jer svi pomenuti momci su vrlo pokretljivi, mnogi su vrsni šuteri i neki, poput Porzingisa, uprkos svojoj visini više liče na krila nego na one stare, davno zaboravljene pivote. Ipak, jedno je zajedničko za sve ove igrače, svi oni postižu ogroman broj poena sa niskog posta što daje napadu dodatnu dimenziju. Pre nego li se centar na niskom postu uposli često je neophodno razmeniti par pasova, pa čak i promeniti stranu akcije više puta, a nakon što centar dobije loptu on će neretko biti primoran da je izbaci van na šut, ili uposli nekoga na utrčavanju. Ali najvažniji statistički faktor koji me je doveo do zaključka da se igra može usporiti i broj postignutih poena smanjiti je podatak koji kaže da se samo 2 odsto šuteva sa niskog posta pretvara u protivnički kontranapad. Smanjenje broja kontranapada automatski  povećava efikasnost odbrane, što dalje dovodi do manjeg broja poena i usporava celokupni ritam utakmica.

Niko nikad nije bio u stanju da predvidi kako će se košarka dalje razvijati, pa tako to ne mogu ni ja učiniti, ali se svakako kao košarkaški ljubitelj nadam povratku otpisanih jer mi je dosadilo jurcanje i prangijanje sa pola terena.

Photo: NBA

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar