Mihovil Nakić: Legenda iz Draženove senke
- December 21, 2015
- 1 comments
- Souly
- Posted in BLOG: SOULY
Čital sam ja malo okolo, pa tako i na ovom našem sajtu, podosta zanimljivih, literarnih uradaka. Naletjeh na sjajnu analizu Mr. B. Đokića, iako, priznajem, stidim se, bješe to moje prvo upoznavanje s dotičnim gospodinom i drugom. Radi se, naime, o formi oslovljavanja persona sa „legendo“, i o tome kako se to hiperbolično pravilo interpersonalne komunikacije udomaćilo i u košarkaškim krugovima. Tako je to braćo i sestre, ima danas tih legendi, sve više i više, vrvi k’o u košnici… As ti gospe! Ća i’ je…
U ovom slučaju koji navodi B. Đokić radi se o nekritičkom pristupu liku i delu, prećerivanju i relativno bezazlenoj, kurtoaznoj laži. Po meni, mnogo je još opasnija ona laž “prešućivanja” fakta, odnosno dosljednog nedostatka konstatacije očite istine; znači kad netko legendom jeste, a taj status nema ili veoma dugo čeka na nj. Da se ne bih upecao u zamku kritičkog šaranja o današnjim prosječnostima, zadržat ću se na košarci i spomenuti slučaj druga Mihovila s kojim sam više od decenije imao čudan odnos, uglavnom se radilo o mojoj krivici i nesmotrenosti jer zeleno, sa zelene grane voće, u to vrime još sam jeo. Odnos naš beše veoma kompleksan i sastojao se iz nekoliko faza – kako sam rastao ja, tako je, barem nekih deset godin, rastao i Mihovil Nakić.
Faza 1: Još učenik sam osnovne škole, košaricu igram i gutam, a Nakić je, najprije u Industromontaži (‘ko se sića sredine sedamdesetih još?), onda malo u USA, pa zatim u genijalnim planovima premazanog Mirka Novosela. Prvi put obraćam pažnju na Nakića, ne zbog već tad veoma dobrih igara u domaćem prvenstvu, već kad u pionirskom časopisu, imena „Modra lasta“, pročitam da će i on proljeća ’78 na turneju repke po USA, uglavnom zato što je fotoaparatom dočarao dio atmosfere s pozivnog turnira (Čepel Hil za znalce). Onda se on tako uvuka u državni tim, a ja san u to vrime volija strelce, eh… Uvijek sam se pitao kako Branko Kovačević, Arsić i Piksi Subotić ne mogu u repku, Varaja, Skroče i Vilfan igraju u njojzi relativno malo, a taj Nakić je tu. A Cibona je tih godina, ma koliko se Mirkec trudio, bila predmet napucavanja od strane Bosne, Partizana i Jugoplastike. Elem, to će se promini veoma brzo. Mihovil Nakić u proljeće ’80 igra fenomenalno, mada ja to još ne vidim. Vuče Cibonu do finala Kupa Koraća đe padaju protiv Rijetija iako Miha đipa k’o na feder i zabija (nekih 20 koševa, 15-ak skokova). Onda Cibona osvaja domaći Kup, a Miha je jope najbolji (opet ludilo i koševi i skokovi – morate znat nije bilo neke statistike skokova tad, ali ja bi za većinu partija Nakića rekao – barem 10). Ja to još ne vidim da je dobar, šokiran sam kako Kinđe te nezaboravne sezone nije vzel i taj trofej. Na Olimpijadi u Moskvi, ljeta te godine, Miha je u sastavu, igra jako malo, uzima zlato, a ja si mislin – kurac bi ti bio u sastavu da se Boban nije povredio i da Černy Peter (Vilfan) nije dobio poziv u JNA.
Faza 2: Dolaskom Ćosića u Cibonu, ova postaje prava neman u sljedeće dvije godine. Mihovil sad počinje utakmice na poziciji 3, umjesto na 4, kad su Knego i Ćosić startni par centara. Igra revolucionarno u obrani (barem što se domaćih terena tiče) i „vukovi“ zamalo fale da uzmu prvenstveni naslov, ali zato ponove trijumf u Kupu. Drug Mihovil gotovo da nema lošu tekmu, ni te sezone, a vala ni sljedeće kad Cibona osvoji trostruku krunu. Nakić je pogonskim gorivom obrane i skoka (10) u finalu Kupa kupova protiv Reala, dok Knego i Ćosić napune Madrižane za pobjedu u produžetku 96-95. Par dana kasnije, zagrebački klub slavi u inicijalnom susretu premijernog finala plejofa u Beogradu protiv Partizana. Nakić igra fenomenalnu utakmicu (23 koša, 10 skokova, 3 blokade), a Cibona slavi nakon tri produžetka. Uzvrat u Zagrebu je formalnost (prva titula Cibone u istoriji), isto kao i finale domaćeg Kupa. Drug Mihovil mora u vojsku iduće godine i Cibona je katastrofa u zadnjoj Krešinoj sezoni. Znakovito, al ja još ne vidim ništa bolje nego par godina ranije, mislim i dalje da je prvi igrač Cibone – Knego. Proljeće ’84 i Nakić je jope u stroju Cibone, i opet je presudan u presudnoj utakmici; štoviše, on pogađa šut za naslov u prvenstvu u majstorici protiv Zvezde, dok pokušaj Karadžića s polovine terena, uz stravični vrisak paničnog užasa iz publike, ostaje na obruču, par centi prekratak. Značaj Nakićevog polu-horoga vidjet će se tek mnogo kasnije. Istog ljeta, Miha još jednom igra Olimpijadu, ovaj put je značajnim kotačićem korisne neprimjetnosti na parketu. Na kraju godine drug Mihovil Nakić je proglašen za najboljeg košarkaša SFRJ, a ja si mislim da je najgorim igračem u povijesti Juge koji je ponio tu titulu, skoro mu je 30, karijera? – gotovo, to bi bilo to – mislim si ja.
Faza 3: U Cibonu stiže Dražen Petrović, a ja sad već malo starija kuka, izmotavam se i odgađam platonske sastanke, ljubakanja i šetnje da bih gledao ovog najvišeg od svih apostola košarke. Cibona melje sve pred sobom, vukovi brutalno kolju nevine ovčice, a ja (i mnogi drugi) vidimo samo Dražena i još jednom Dražena kako cepa Real i sve te jadnike koji im se nađu na putu ka Kupu šampiona. Ponovo trostruka kruna, ponovo dobaaar i taj Nakić. Finale Kupa prvaka u Atini ’85 nosi njegov pečat, iako ja i dalje ne vidim najbolje – i pored podatka da se u YU štampi povlačio podatak o 21 skoku – bilo ih je službeno 11, uz 8 blokada (ajme majko) i 3 osvojene lopte. Da su tad postojali PER-ovi, PIR-ovi, INDEX-i, +/- kategorizacije, Miha bi rulal, al kak nisu, Miha ni bil preterano kategorizovan ni valorizovan. Trostruka kruna je ponovljena i te sezone, a nekako mutno pamtim i polufinale domaćeg plejofa te godine – Nakić je protiv Partizana u jednom susretu bistro ubacio 19 poena i uhvatio 20 lopti. Sljedeće godine, ista priča ljudi, taj čudni Nakić, bogtemaza, ponovo je prisutan u finalu Kupa šampiona (6 skokova, 4 blokade, 2 osvojene lopte), lupa dve banane Sabonisu, a ovaj ga strese sredinom drugog poluvremena, isključen je i Žalgiris lako pada bez njega. Nakić – neprimetno sjajan, kao i svi ostali igrači podrške te budimpeštanske noći. Cibona senzacionalno gubi naslov od strane Zadra, a Nakić (sad već istreniran i na poziciji 5) u toj majstorici igra centra nakon isključenja Arapovića i ponovo je dvocifren u skokovima iako igra protiv Stojka Vrankovića. U jednoj od lošijih šuterskih večeri karijere, Miha gađa trojke 0-5 i zagrebački klub prepušta titulu u jednoj od najsenzacionalnijih tekmi domaće istorije. Ja sad kontam Mihu malo bolje, ali di brate da je baš toliko bitan.
Faza 4: Sezona 1986-87 je posebna priča, moj mentalni razvoj i odnos s Nakićem konačno pokaza’ je neke znakove napretka, a drug Mihovil, premda već u 32. godini života, igra standardno-dosadno-korisnu košarku. Cibona u regularnom dilu prvenstva ostvari skor 22-0, a osvoji i Kup kupova bilansom 9-0. Finalni susret, odigran u Novom Sadu protiv talijanskog Skavolinija, posljednjim je poglavljem genijalnosti Nakića u presudnim utakmicama. Cibona igra očajno u prvom poluvremenu i zaostaje gadno, dok Miha počinje svoju simultanku sam stižuć’ Skavolini kad se ovi preterano odvoje. Samo u tom dijelu igre ubacuje 15 poena, tri trojke, sam drži skok vukova, dok se u drugom polučasu ne probudi Aco Petrović i utrpa nekoliko uzastopnih trica. Na kraju se priključio i Dražen (1-8 trojke) koji je ušminkao brojke slobodnim bacanjima pred kraj tekme. Nakić završava sa 17 poena i 9 skokova. Možda bi Miha i u domaćem prvenstvu proljeća ’87 ima ća za reć, al jes’, malo morgen – neki degenerik u Ciboni koji broji tehničke nije znao da je Nakić u polufinalu protiv Zvezde napravio treću, odnosno da je već ima dvi, tako da Mihe nema protiv crveno-belih u majstorici polufinala u Zagrebu, i Cibona ponovo puši tekmu, gubi još jedno prvenstvo od, na papiru, totalnog autsajdera. K’o danas se sjećam – potpuno konsterniran izlazim iz dvorane Doma Sportova nakon završnih nereda i naguravanja i tišti me mučna, gadna, ali prosvjetljujuća misao – jebote, pa ovaj Nakić je stvarno najkorisniji i najbitniji igrač Cibone svih ovih godina, bez njega su uvik bili pola momčadi, ranjiva ergela velikih igrača – on je bio tim apostolom koji donosio je titule.
Faza 5: Drug Mihovil je nakon te sezone (potpuno bezveze) otiša u Italiju na jednu sezonu, a da je osta u Ciboni, dao svojih 5-6 koševa i skokova, ovi bi još uvek bili kandidati za naslov i ’88. Vratio se sezonu kasnije, ali nije više bilo motiva, nije bilo Dražena, nit’ je Nakić trenirao više i okonča’ je igračku karijeru. Tako se završio formalni dio našeg odnosa. Onaj neformalni dio, odnosno posljednja faza istog, počinje nakon svih onih mojih putešestvija devedestih, neđe početkom novog veka kad pokušao sam revalorizirati heroje i sporedne likove mog djetinjstva i mladosti. Sam Mihovil ponuka’ me na to jer ponekad iskoči iz budžaka uspomena i prozbori riječ-dvije u nekom dokumentarcu o Petroviću, ili o slavnim danima Cibone (čitaj Mirka Novosela), da bi se isto tako brzo vratil u tu svoju buđavu izbu zaborava.
Ja zagotivija sam ga malo više ovije zadnjih godina i mogu da vam kažem da je veoma blizu pompeznom 25. mjestu ljestvice najboljih YU-košarkaša. Taj čo’ek zlatnih ruku, fanki zurke i savršenih košarkaških manira; savršenih za uspjeh njegova tima, a možda par nijansi manje za njega samog. Kad bih razmislio o najvećim igračima zagrebačkog kluba u povijesti, znači i dok je Cibona bila još Lokomotivom, na um bi mi pala dva-tri imena. Ne bi to čak bili ni mega-igrači poput Kreše Ćosića i Dražena Petrovića. Ne. Zašto? Odigrali su tri, odnosno četiri sezone za klub, neki drugi su istome dali više od dekade i bili jednako briljantnima, možda čak i korisnijima. Svakako Nikola Plećaš, superstrelac jakog brka, što dade YU košarci prvi međunarodni klupski naslov, ili Andro (skini džemper) Knego, Nakićev suputnik mnogih trofejnih putovanja. Ipak, nekako najviše mi u toj zagrebačkoj hijerarhiji stoji Sveti Mihovil. Možda ne samom elegancijom igre i brojkama, mada 6 domaćih kupova, 3 prvenstva, po 2 Kupa šampiona i Kupa kupova, nisu šala. On stoji najviše jer je realnim MVP-jem Cibone osamdesetih, čovjekom koji je imao najmanje oscilacija u igri, svaki put je pružio maksimum kad je bitno, i usput ponašao se skromno, nenametljivo. I glavni razlog revalorizacije – celo vreme sam ja njega, tu nepatvorenu legendu igre ispod obruča, marginalizirao u tom našem višegodišnjem odnosu. Osećaj je to krivnje u meni, ili prosto samo je došla maca na vratanca. Živ ti meni bio druže Mihovile – legendo.
Photo: EPH, MN press
SJAJAN TEKST I JEZIK!!