Danas SD Radnički slavi 100. rodjendan! S obzirom na to da malo koji kub u svetu može da se pohvali stogodišnjim trajanjem, a posebno uzimajući u obzir da SD Radnički u svom sastavu ima i košarkaški klub, smatram da je ovo jedinstvena prilika i veliki motiv da po prvi put ispričam moju krstašku priču.
Početkom 70-ih godina živeo sam u Kruševcu i kao mali sam počeo da pratim košarkaške utakmice na televiziji. Tada nisam bio navijački opredeljen, ali sam već zavoleo košarku kao sport. Gledajući jednu od prvih utakmica, na ekranu se pojavio igrač sa zulufima, koji je sedeo na stolici za ulazak u igru. Sasvim običan prizor, koji je promenio komentatorov glas. Najavljujući da u tom trenutku u igru ulazi – Ražnatović. Mom oduševljenju nije bilo kraja, jer sam prvi put čuo svoje prezime van članova porodice. Rekao sam sebi – ovo je moj klub i ja od sada navijam za njega. Bio je to Radnicki i tako je pocela ta ljubav, koja u mom slucaju, traje vise decenija! Od tada nisam propustao nijednu utakmicu na televiziji, slušao sam prenose Radio Zagreba subotom uveče, plakao nakon poraza u evropskom finalu na Palma de Majorci.
Mnogo godina kasnije saznao sam da je moj prezimenjak bio i osvajač medalje na Olimpijadi, a još mnogo, mnogo godina kasnije mi je bio i trener u jednom kratkom periodu, te predsednik KS Jugoslavije.
Početkom osamdesetih doselio sam se u Beograd, presrećan što ću napokon moći da gledam uživo moj tim. Imao sam 15-ak godina, Beograd nisam poznavao, ali to nije bila prepreka da sa Kanarevog brda, menjajući tri prevoza, dodjem do Hale sportova. Nebrojeno puta sam zalutao. Nisu to bile sjajne godine Radničkog, slavna vremena su prošla, borba za opstanak je bila prisutna svake sezone, ali sam bio jako srećan što svemu tome prisustvujem uživo. Za mene je to bio neopisiv osećaj sreće, ponosa i pripadnosti. Zavoleo sam nekako Medisa Milovanovića, i zbog njega dugo nosio broj 15 na dresu. Teško sam podneo njegov lom ruke, a još teže majstoricu za opstanak sa Slobodom, koja je bila prekinuta zbog incidenata izazvanih od strane gostiju.
U sledećim godinama sam košarkaški napredovao, imao par dobrih sezona. Maja 87. sam u Kupu Jugoslavije dao Budućnosti 48 poena, i to je bilo presudno da mi Radnički ponudi ugovor. Moj dečački san se ostvario: potpisao sam za klub za koji sam navijao od malena. Trener je bio Piva Ivković, koji me je baš voleo i pripremni period je bio bajkovit za mene. Nažalost, Piva je napustio klub, treneri koji su ga zamenili me nisu cenili, pa sam veći deo sezone proveo na klupi. Jedino vredno pomena bilo je mojih 26 poena protiv OKK Beograda, u trenutku kada smo već ispali iz lige. Razočarenje je bilo ogromno, te je nakon završenog fakulteta logičan sledeći korak je bio odlazak u JNA.

Nakon vojske, krenuo sam u advokaturu, i košarku sam manje pratio. Radnički se uz pomoć Mrkonjića vratio na najveću scenu, i ja sam nastavio da dolazim na mečeve, u to vreme u Hali Šumice. Nosio sam sa sobom osećaj nelagodnosti i nepravde. Klub, koji sam toliko voleo i kome sam mnogo toga podredio, nije mi dao pravu šansu i praktično završio moju ozbiljnu košarkašku karijeru. Mučilo me je to.
No, kako nema dileme da je život najbolji režiser, dogodilo se nešto potpuno neočekivano. Počeo sam bez ikakvog plana da se bavim menadžerskim poslom, i ako me sećanje ne vara, od prvih 10 klijenata čak 8 su igrali za Radnički. U svakom poslu početak je najteži, a na neki posredan način moj Radnički mi je “vratio” sve ono što sam dao i osećao prema klubu toliko godina. Na početku moje karijere, predstavljanje igrača iz tog kluba mi je mnogo pomoglo da uspešno probijem led i na taj način, nekako svojstven njemu, krstaški i mangupski, Radnički mi se revanširao za ljubav koju sam mu davao, već nekih 25 godina u tom trenutku.
Radnički je danas u Prvoj B ligi, imao je neverovatno težak put. Mene je menadžerski posao odvukao na neku drugu stranu, i imam manje vremena za posete Crvenom krstu, ali manjak emocija ne izostane prilikom svakog dolaska. Uvek sam prisutan na tradicionalnom turniru “Slobodan Piva Ivković”, koji je za mene više nego poseban. Uvek ističem važnost istorije u sportu, da poštujemo one koji su došli pre nas i krčili put za sve nas koji smo tu danas.
Nisam košarkaški dobio ništa u Radničkom, ali sam darovan nekim od najvažnijih životnih saveta u toku godine provedene na Krstu. Čita, i posebno Piva, su imali veliki uticaj na neke moje važne poglede na košarkašku igru i život uopšte. I da, naravno osećao sam se sjajno, jer sam nosio dres o kome sam maštao. Dres koji su nosili Neca, Ražanj, Mek, Dugi, Srećko, Tvigi, Prele, Medis, Žare….
I danas, iako je teško vreme, iako nema mogućnosti za proslave bilo kakve vrste, svejedno je emocija posebna, jaka i izmesana radošću i setom. Rekao bih da danas imam 100 razloga za sreću koju osećam, ali sve je to verovatno i emocija jača od sreće: to je ona iskrena ljubav prema sportu, klubu i vremenima, koja su videla košarkaše koji su igrali srcem i dušom. Za igru. Za klub.
Photo: MN press, privatni album
1 komentar
Dobrica si ti Miško. Duboko negde. Na površini. Nisan baš verziran u tvoja menadžerija karijera, i tako to, ali… Plakali smo na isti košarkaški dan. Jebote, znaš li koja je to čast za mene.