Početna ISTORIJAZaga Žeravica: Od “Jadničkog” do velikog Radničkog

Zaga Žeravica: Od “Jadničkog” do velikog Radničkog

od Zaga Žeravica
37 pregleda

Posle teksta Miroslava Damnjanovića-Dugog kojim smo počeli seriju priloga o 100 godina Sportskog društva Radnički i 75 godina košarkaškog kluba, evo i sećanja reprezentativke Zage Simić-Žeravica, članice šampionske generacije ženske ekipe sa Crvenog krsta. I nije kraj, biće još tekstova o ovom primernom sportskom društvu.

***

Nisam baš sigurna da ću biti zanimljivo društvo u ovoj priči, iako bih volela da se iz nje oseti bar deo ljubavi koju smo mi, nekadašnje igračice KK Radnički, osećale prema klubu sa Crvenog krsta.

Ja sam počela da treniram košarku u BSK-u. Odveo me pokojni Radivoj Korać, sa njegovim bratom Đorđem išla sam u isti razred. Jednog dana je doneo oslikani  plakat, koji je uredio on, Djordje, već tada veliki talenat (kasnije je diplomirao primjenjenu umetnost ) sa koga je KK BSK pozivao djevojčice od 13 do 15 godina da se prijave za selekciju košarke na terenu u ulici  Zdravka Čelara, gđe je  danas hala koja nosi ime Radivoja Koraća.

Na prvom izboru bilo nas je pedesetak. Sve u crnim keceljama sa velim kragnicama. Treneri su bili Toša Lazić i Slava Jovanović. Postrojili su nas i samo prošli ispred nas.  “Ti ostani, ti ne…”, bila je to “odokativna” selekcija, bez ikakve probe sa loptom. Ja sam bila mršava kao avet i, naravno, nisu me izabrali.

Volela sam sport, i kada nisam prošla tu “selekciju” bila sam očajna i besna. Odlučim da sutradan ipak odem na trening. Presvučem se i izadjem na teren. Toša proziva: ” Mirjana Živković.” Niko se ne javlja, on ponovi, opet ništa. Onda se javim ja. Moje drugarice me znaju, ali me nisu odale… U toku treninga svi me zovu “Zaga” a na spisku nijedna Zaga. Toša zaustavi trening i pita me kako se zovem. Nisam imala kud, kažem da mene nije izabrao juče, a da ja “moram” da igram košarku. On se nasmeja i reče:

– Lepo je što si uporna, još si i talentovana i drago mi je da si došla.

Ovu anegdotu sam mnogo puta ispričala mojim igračicama, posebno mlađia. Poenta je: nema debelih, mršavih, niskih, visokih… Ako želiš da radiš – sve je moguće.

Od te “selekcije” ostale smo samo nas dve. Posle osvojenog juniorskog prvenstva Jugoslavije 1957. samo smo Svetlana Konstantinović (otišla u Zvezdu) i ja (prešla u Radnički) nastavile. Ženska ekipa BSK-a je postojala još par godina u Drugoj ligi, i – nestala.

MVP na “ekskurziji”

Lepo sam napredovala. Na a Cetinju, na Turniru republika, bila sam proglašena za najbolju mladu igračicu. Kod kuće sam rekla da idem na školsku ekskurziju. U “Sportu“ izađe moja fotografija, neko pokaže novinu mojoj mami, čestitaju joj zbog ćerke a ona u šoku, nema pojma o čemu se radi.

Kad sam se vratila bilo je razgovora i pregovora, ali bila sam uporna. U školi sam bila solidna, sa te strane nije imalo šta da mi se zameri. Treninge nisam propuštala.

A kada su me zvali i Zvezde i Partizan poverovala sam da sam dobra. U Radnički sam otišla – zbog Ranka Žeravice, mog budućeg muža u koga sam se zaljubila. Kad me je on pozvao u Radnički bila sam na “sedmom nebu”, za mene nije postojao drugi klub. Ženski tim Radničkog je u to vreme imao tri reprezentativke – Milicu Radovanović, Biljana Nešic i Ljubicu Radulović. Sa mnom je  došla i Bosiljka-Boska Pešić. Ranko i Bora Cenić su napravili novu selekciju, doveli nekoliko nas mlađih, što je bio pun pogodak. Dugoročna ideja bila je da se sa trona skine “dežurni prvak” Crvena zvezda.

Radnički je bio i ostao skroman, rekla bih i siromašan klub, sa mnogo sekcija u Sportskom društvu koje ovih dana slavi divan jubilej, 100 godina postojanja. Mnoge sekcije su postizale sjajne rezultate, ne samo u prvenstvima Jugoslavije već i u evropskim takmičenjima. Bili smo lepa sportska porodica, fudbaleri su bili u Prvoj ligi, bokseri zapaženi, kao i košarkaši i rvači, napredovale su i obe košarklaške sekcije.

Naš stadion na Crvenom krstu bio nam je sve. Za nas je bio dvorac koji smo voleli, negovali, čuvali, bio nam je druga kuća, nekima gotovo i jedina. Treniralo se i igralo napolju, liga je trajala od aprila do novembra, sa prekidom u julu i avgustu. Igralo se i treniralo po kiši, pa i snegu. Oko terena topole sa kojih je cele godine nešto padalo. Morale smo prvo da počistimo teren pa da treniramo.  Najgore su bile “mace” koje su letele danima i terale nas na klijanje i kašalj, protiv njih smo bile nermoćne ali mladost sve izdržava.

Skinule smo sa trona “dežurog prvaka”

Imali smo male svlačionice, obično samo hladnu vodu za tuširanje, ali niko se nije žalio, retko kad se neka od nas prehladila. Na prozorima “divne ledene šare” a mi se turširamo hladnom vodom. Neko mi neće verovati da je baš tako bilo, ali moje drugarice i drugovi iz Radničkog će znati o čemu pričam.

Milica Radovanović i Ranko Žeravica

Crvena zvezda je bila državni prvak 15 godina uzastopno, od 1946. do 1960. Sanjale smo da im uzmemo titulu, i posle četiri druga mesta između 1956. i 1960. konačo smo 1961. postale šampionke. Osvojile smo ukupno sedam titula prvaka Jugoslavije, dva Kupa, uvek imale po 5-6 reprezentativki. Ne mogu da se setim da je bilo nesporazuma, ozbiljnijih svađa… Naprotiv. Na terenu smo bile jedna duša, bodrile se i sa klupe i na terenu. Bili smo velika sportska porodica, na naše utakmice dolazili su sportisti iz drugih sekcija Radničkog a mi smo išle na njihove.

Takmičenje se nastavljalo a sve smo bile studentkinje, i to dobre. Dešavalo se da u junu i septembru, kad su ispiti na fakultetima u jeku, da čestitamo dobre ocene jedna drugoj, podržavamo se međusobno. Sve,baš sve smo završile fakultete ili više škole. Ja se time posebno ponosim.

Treniralo se i dva puta dnevno, putovalo isključivo vozom do Ljubljane, Zagreba, Splita, Sarajeva, Skoplja, pa do Sofije, Lenjingrada, Bukurešta, Krakova… Da ne dužim, ponekad i po dva dana i noći, i na tim putovanjima najbolji drug bila nam je knjiga. Ponekad se sa stanice direktno išlo na ispit, ja sam tako polagala i položila Krivično pravo. Na povratku iz Lenjingrada bila sam u kušet kolima dva dana i jednu noći sa pet drugarica, ali nije mi smetalo da učim.

Raduje me da smo doživeli stotu godišnjicu našeg Radničkog, našeg Sportskog društva. Nas dvadesetak, nekad češće nekad ređe, družimo se i danas, sastajemo se u Bulevaru evolucije u “Sv. Nikoli”, kafani koju drži jedan bivši kuglas Radničkog. Tamo smo kao kod kuće, a svaki nam je susret praznik. Uglavnom prepričavamo isto, događaje iz mladosti, sa dodacima i izmišljanjima. To smo mi, naša porodica Radnički.

Nadam se da će ova pandemija da prodje pa da svi predahnemo i obeležimimo tu lepu godišnjicu.

Uz veliku zahvalnost zdravstvenim radnicima želim im da predahnu, odmore i počnu da brinu o nama kao i pre ovoga. Sportistima i mladim ljudima poručujem da ovo zapamte, da se školuju, da budu vredni, da poštuju jedni druge, da se bave sportom koji je divan i višestruko vredan.

Naš Radnički je zaslužio da bude poštovan zbog rezultata svojih sportista, zbog generacija mladih ljudi koji su u njegovim klubovima vaspitavani i usmeravani. Mi koji smog to doživeli pamtimo, poštujemo i prenosimo lepo sećanje na naše odrastanje, treniranje, napredak u sportu, na poštovaje protivnika, na naše prve ljubavi iako je Radnički ona velika, zajednička. Naš Radnički je večan  i verujem da nisam subjektivna ako kažem da je odgajio na stotine vrhunskih sportista i plejadu vrsnih trenera, od mog Ranka pa na dalje. I svi ćemo se složiti da je na vrhu vrednovati jugoslavenskog i srpskog sporta.

Zaga Žeravica

Jelica Kalenić, Mica Radovanović, Spomenka Milojević, Spomenka Milojević, moja malenkost… ne znam i ne mogu više, to je to.

Ovo je moja priča, moje sećanje na naš Radnički koga su neki zvali i “Jadnički”. Nama je bio “bogataš” koji nas je naučio pravim vrednostima, pomogao da shvatimo da bogatstvo nije samo u novcu. Volele smo sport, volele smo taj naš klub koji nam je bio drugi dom, bile smo  (pre)skromne, ponosne, vredne, normalne, dobri studenti.

I, rekla bih, dobre košarkašice.

(Nastaviće se)

Photo: Radnički SD

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar