Naslov je, naravno, figurativan, spada u kategoriju dozvoljene autorske slobode, nadam se da ćete iz teksta razumeti zašto sam ga odabarao. Za svaki slučaj, evo i objašnjenja: kad se u Čačku pojavi šuter kakvi su bili Radmilo Mišović, Dragan Kićanović ili Željko Obradović, kaže se da je “oprao ruke u Moravi”, što je preduslov za “laku” košarkašku ruku. Kroz Kaunas protiču dve reke, Njemen (sreće se i naziv Nemunas) i Neris. Ne znam da li igrači Žalgirisa “plaknu ponekad ruke” u vodi koja teče oko dvorane smeštene na rečnoj adi.
Ne verujem da će navijačima Zvezde biti lakše kad na tabeli Evrolige utvrde da Žalgiris jedini ima sve četiri pobede. Dakle, poraz u 3. kolu na domaćem terenu nije bio od bilo koga, nego od kluba sa dugom tradicijom koji je svoja četiri Amerikanca i jednog Francuza uklopio sa osam domaćih talentovanihb igrača. Ono što mi “štrči” jeste činjenica da je na klupi jedan – Austrijanac! To mi nekako dođe kao da neki trener iz afričke zemlje ode da trenira austrijske hokejaše ili skakače na skijama, ali Martn Šiler baš i nije pekao košarkaški zanat u rodnoj Austriji. Radio je u Nemačkoj, bio tener godine u Razvojnoj ligi sa Soolt Lejk Siti Stars, bio asistent u nemačkoj reprezentaciji. Sad trenira najboolji klub u zemlji u kojoj je košarka gotovo religija.
Daleko sam od prognoze da bi Žalgiris u ovoj netipičnoj sezoni mogao da stgne do F4 kao pre dve godine u Beogradu, ali sam siguran da će, pored igrača (i navijača) Zvezde litvanski talenat osetiti još mnogi klubovi.
Trijumfi u Beogradu i Minhenu
U nastavku evo malog podsećanja na najveće uspehe Žalgirisa u Evropi.
* Žalgiris je prvi put stigao do finala nekadašnjeg Kupa šampiona 1986. Sjajna generacija (Sabonis, Homičus, Jovajša, Krapikas,Kurtinatis…) poražena je u Budmpšti od takođe sjajne Cibone 94-82 (Danko Cvjetičanin 24, Sven Ušić 23, Dražen Petrović 22).
* Prvi evro-trofej osvojen je u Beogradu, 22. aprila 1998. u “Pioniru” je pobeđen Kinder/Virtus iz Bolonje 82-74, litvanskim talentima (Štombergas, Masijulis, E. i M. Žukauskas, Adomaitis…) pomogli su Čeh Jirži Zidek i dva Amerikanca, Entoni Bouvi i Tajus Edni.
* Titula je konačno stigla na F4 u Minhenu 1999. Žalgiris je u polufinalu bio bolji od Olimpijakosa 87-71, a u finalu i od Virtus Bolonje, vladajućeg šampiona, 82-74. Tim je, uglavnom, bio isti kao godinu dana ranije u Beogradu, a isti je bio bio i trener – Jonas Kazlauskas.
* Žalgiris se vratio u vrh evropske klupske košarke osvajanjem trećeg mesta na F4 u Beogradu 2018. CSKA je pobeđen 79-77, na klupi je bio Šarunas Jasikevičijus a na terenu Brendon Dejvis, Kevin Pengos, Vasa Micić… Akteri koji su se raštrkali po evropskim klubovima, ali ta “litvanska Morava” kao da svake godine odnekud donosi nove talente. Kako drugačije razumeti 69,2% šuta za 2 poena ili 52,6% za trojke (10/19) u meču sa Efesom? A pritom je podeljeno 26 asistencija… Sedam igrača šutiralo je za 3 poena, petorica su pogodila bar jednom. Devetorica su upisala bar po jedno dodavanje. Objašnjenje je prosto – znaju da igraju.
Mi s pravom kažemo da je Srbija zemlja košarke, ali šta da kažu Litvanci? Imaju 2,8 miliona stanovnika a tri puta su bili prvaci Evrope (1937, 1939, 2003). Brojnim titulama SSSR doprineli
su i litvanski asovi, pre svih Modestas Paulauskas.
Košarka (i) u zatvoru
Bio sam u Litvaniji tokom Evropskog prvnstva 2011. i uverio se da je košarka strast. Video sam mnogo otvorenih terena na kojima je lopta skakutala i duboko u noći kad sam se iz hale vraćao u hotel. Ipak, ljubav prema košarci ništa ne objašnjava bolje od posete nekadašnjem zatvoru u kome su tokom nemačke okupacije bili zatvoreni litvanski rodoljubi, i u nemogućim uslovima igrali košarku. Zgrada (u kojoj je posle rata bilo sedište KGB) gotovo u centru Viljnusa zove se “Muzej žrtava genocida”. U podrumu se nalazi 50 ćelija koje od inventara imaju samo gvozdeni krevet. Nema čak ni WC čučavca. Samo četiri zida, jedinih “svedoka” nebrojenh ljudskih patnji. Muzej je otvoren 14. oktobra 1992, dve i po godine posle osamostaljenja Litvanje. U muzeju je oko 100.000 predmeta, uglavnom fotografja, pisama i raznh dokumenata. O tome sam objavio reportažu u “Mundo deportivu”.

Posle nemačke okupacije Litvanci nisu bili (mnogo) bolje sreće ni sa Staljinom, koji je dekretom od 21.2.1948. omogućio slanje u zatvor ili radni logor (gulag) svakoga ko je bio makar malo sumnjiv kao “državni neprijatelj”. Košarka je pomagala zatvorenim Litvancima da prežive, čak postoji dokument da je u nekom gulagu 1952. odigrana “međunarodna utakmica Estonija-Litvanja”. Zvanična brojka kaže da je 142.579 Litvanaca bilo deportovano u logore širom SSSR.
Ni Nemci, ni Staljinov režim, nisu mogli da slome pasiju Litvanaca prema košarci. Kad gledamo Žalgiris i čudimo se otkud toliko talentovanh igrača, treba da znamo bar ponešto od ovoga o čemu pišem. Litvanska deca uporedo sa prvim slovima nauče nešto i o košarci.
Brojne su škole košarke, otvoreni tereni još brojniji, idoli nikada nisu nedostajali, mladi su oduvek imali na koga da se ugledaju. Čini mi se da sam izbrojao 11 Litvanaca u NBA, impresivan broj za zemlju koja nema ni tri miliona stanovnika što, objektvno, bazu iz koje se regrutuju igrači svodi na nekoliko stotina hiljada potencijalnih košarkaša.
Prednost im je što basket nose u genima.
Photo: Privatni album