Igračku karijeru počeo je u tuzlanskoj Slobodi, nastavio u zagrebačkoj Ciboni. Trenerski put za sada je identičan – Sloboda pa Cibona. Gdje će ga put odvesti dalje, u Madrid, Atinu ili Istanbul? Niko, ama baš niko, u trenutnim okolnostima to ne može prognozirati.

Damir Mulaomerović, nekada vrhunski plej hrvatske reprezentacije i najjačih evropskih klubova tog doba, debitovao je na klupi Zagrepčana u “proljeće 13. u decembru”. Naravno aludiramo na legendarnog Džonija Štulića, besmrtni bend “Azru” i hit “Proljeće 13. u decembru”. Debi je bio kao iz snova, mislimo na trenerski, baš kao i onaj tuzlanski kada je na parketu Mejdana sa svojim crveno-crnima, pred 5.000 gledatelja, pomeo bijeljinski Radnik. U Tuzli je debitovao 19. oktobra, ne 13, a godina je bila 2013. Radnik je preko Banj brda do Bijeljine otišao sa – 33 (76:43).

U Mejdanu su 2013.  Dragan Divjak – Šećo i Sulejman Dorić – Suljo predvodili navijanje, skandiralo se: “Biće Sloboda opet šampion”, sve je podsjećalo na najsvjetlije dane tuzlanske košarke. Dvije godine kasnije Damir Mulaomerović je u Ciboni, a Sloboda sa novim trenerom i ekipom gostuje u Trebinju i gubi osmi put u 12 kola. Šampionske pjesme više se ne pjevaju… Šećo je sa transparentom bio u Draženovom domu.

Vratit ću se na dane kada sam prvi put razgovarao sa Mulaomerovićem. Bila je to 2000. godina i ljetna bašta kafea “Sidnej” u sklopu Narodnog pozorišta Tuzla. Ni sam ne znam kako sam dogovorio intervju za sarajevske Večernje novine, ali mi je Mulaomerović odgovorio na svako pitanje, s punim respektom, i bez imalo prepotencije uprkos činjenici što je tada bio superstar i što će tog ljeta, čini mi se, potpisati za Panatinaikos.

Nisam ga pitao za famoznu utakmicu potkraj 1997. kada je u prepunoj Skenderiji nosio dres Hrvatske protiv reprezentacije države u kojoj je rođen. Na intoniranje “Lijepe naše” nije stavio ruku na srce, ispod oka ga je gledao Veljko Mršić, koji je, valjda, imao zadatak da Franji Tuđmanu raportira o tome šta se sve događalo u Sarajevu. Bosna i Hercegovina je u toj antologijskoj utakmici pobijedila Hrvatsku, predvođena fenomenalnim Nenadom Markovićem, ali ta utakmica i dan danas prati Damira. Njegovi razgovori sa novinarima, pogotovo onim iz bh.prestolnice, počinju ili završavaju sa tim: “Zašto nisi igrao za BiH?”

Zanimljivo, razgovori sa Mariom Stanićem, rođenim Sarajlijom, koji je također igrao za reprezentaciju Hrvatske, ali onu nogometnu, i koji je također igrao kontra BiH, nikada ne počinju i završavaju sa tim pitanjem: “Zašto nisi igrao za BiH?” Kasnije će još mnogo sportista iz BiH zaigrati za druge države, ali niko drugi nikada kroz igračku i trenersku karijeru nije nosio balast neigranja za nacionalni tim svoje države. SamoMula.

Dakle, bila je to 2000. godina kada sam prvi put upoznao Mulaomerovića. On se toga vjerovatno i ne sjeća, kako i bi kada je dao na stotine intervjua, ali dobro pamtim i ljubomorno čuvam isječak iz novina, prvo Večernjih, potom i Nezavisnih, sa mojim potpisom pod intevju sa njim. Ubrzo sam negdje pročitao kako Mulaomerović prekida svaki kontakt s novinarima iz BiH, jer je u jednom tabloidu objavljena vijest kako je ocu poklonio automobil. Imao sam njegov broj, a načuo sam da ide u Atinu. Hoću li ga zvati, pitam se u redakciji Večernjih novina, bez da se konsultujem sa šefom. Okrećem broj i čujem Mulin glas: “Da, idem u Atinu, potpisao sam za Panatinaikos”. Rekao mi je još rečenicu ili dvije. Naravno napisao sam vijest…

Naredni put Damira Mulaomerovića čujem u januaru 2013. kad se, po okončanju igračke karijere, vraća u Tuzlu s namjerom da treneru Adnanu Hodžiću i igračima OKK Slobode pomogne u pokušaju da se domognu elitnog ranga bh. takmičenja. Nekoliko godina prije odlukom Skupštine kluba ugašena je KK Sloboda Dita, a oformljena je OKK Sloboda… Naredni put srećemo se u “Pink panteru” na Stupinama. Bio je stopostotno u svom poslu, spremao se za debitantski nastup na kormilu Slobode 19. oktobra 2013. sa Radnikom na parketu Mejdana.

Dvije godine sam izvještavao o mečevima Slobode, razgovarao sa njim poslije svake domaće utakmice. U prvoj sezoni sa Slobodom je bio treći, u drugoj četvrti, želio je da uprava kluba podeblja ambicije i “napadne” ABA ligu. Kada se njegove i klupske ambicije nisu poklopile, vratio se u Zagreb i čekao priliku. Dobio ju je nakon loših rezultata Slavena Rimca. Aleksandar Petrović je početkom decembra 2015. prelomio – Mulaomerović je novi trener Cibone. Čekao ga je Zadar, Tornado čiji su ga pripadnici shodno svojim običajima vrijeđali na nacionalnoj osnovi u sred Zagreba. Ali, drugi su pjevali “Kako je dobro vidjeti te opet”! Utakmica je bila značajna, Mula ih nije ni čuo, ali je dobro vidio 15-ak navijača iz Tuzle, koji su se po magli vozili stotinama kilometara kako bi mu na debiju poželjeli sreću. Rijetki su, gotovo nepostojeći trenuci, kada navijači, iskreni i odani, zbog trenera, ne zbog igrača, proputuju toliki put kako bi mu dali podršku.

Mulaomerović je “proljeća 13. u decembru” ostvario vrijedan trijumf. Toliko je brinuo o detaljima da je na 4 sekunde prije kraja sazvao tajmaut. Zadrani u nevjerici, misle kako ih zajebava, ali ne leži vraže… To Mulaomerović “ganja” pobjedu sa većom razlikom od Zadrove u prvoj utakmici. Nebojša Joksimović izvodi loptu ispod koša, poslije nekoliko lažnih blokova za konačnih 74:65 pogađa Jasmin Hukić. Tada i rivalskom coachu Anti Nazoru postaje jasno zbog čega je tražen tajmaut. Saziva ga i on, ali njegovi igrači nemaju akciju iz udžbenika, i u preostale 3 sekunde ne pogađaju obruč.
Sitnice su te koje dijele trenere na vrhunske i dobre. Mulaomerović očito ima tu žicu, iza njega su dvije sezone u Slobodi. Upravo u posljednjoj polusezoni u Slobodi svakog četvrtka imao sam priliku da razgovaram sa njim. Ne samo ja, na toj tradicionalnoj kafi četvrtkom bili su njegov prvi asistent Vlado Mićanović te osnivači portala BHbasket Damir Bećirović i Nedim Salaharević. Na kraju je Sloboda u posljednjem kolu stigla do Lige 6, igrala polufinale plejofa, ali preko Igokee nije mogla do završnice.

Sada, nakon prve Muline pobjede na klupi Cibone, novinar Tvrtko Puljić je posle rešetanja na press-konferenciji u Sportskim novostima objavio naslov: “Mulaomerović je trener sa petljom”.

Uvjerili smo se u to, Tvrtko, mnogo ranije.

“Proljeća 13. u decembru” Mulaomerović je stupio na veliku trenersku scenu. Trenutna momčad Cibone je takva kakva je, pozicija nije ružičasta, klub koji je bio ponos Zagreba gotovo da je zavoravljen od svih. No, takve situacije, one bez igdje ičega, itekako su poznate Damiru. Opredijelio se za trenerski kruh, a mogao je živjeti lagodnim životom sa svojom obitelji. Na početku u Ciboni je dobio tehničku grešku, biće ih još. Zna on, znamo i mi. Na početku je najboljeg igrača Džejmsa Floransa dulje držao na klupi nego u igri, a u prelomnim trenucima igrao mu je golobradi Žan Mark Šiško. Igrat će i on dulje, jer je Mulaomerović pobornik trenerske politike da se igračima da šansa i prije punoljetstva, baš kao što je njega u Sloboda Diti u vatru “gurnuo” Borislav Džaković.

U Tuzli je zahvaljujući svom košarkaškom znanju i doktrini dobio nadimak Doktor. U Zagrebu, gdje je igrački sazrio, ima priliku da trenerski doktorira. Mnogo faktora utječe na krajnji rezultat, odigrana je tek prva utakmica, ali se iz aviona, kako je to rekao trener Zadra Ante Nazor, vidi drugačija koncepcija Cibonine igre. Mulina koncepcija.

Oni koji u Tuzli žive za košarku na koncu trebaju znati: Damir Mulaomerović nije rekao zbogom tuzlanskoj košarci. Rekao je – doviđenja!

Photo: ABA i privatna arhiva