Proteklih, davnih desetljeća života bivše države, košarkaši s područja bivše Jugoslavije igrali su naglašenu ulogu u povijesti evropske, ali i svjetske igre, slično kao i danas, samo malo jače. Enorman broj igrača pružio je fantastičnu košarku, barem u nekom razdoblju svoje karijere, a ovaj sićušni podsjetnik trebao bi poslužiti slaganju mozaika o vrhuncima određenih igračkih karijera, barem što se dosega u domaćem prvenstvu zajedničke države tiče. Ako, zbog nedovoljne informiranosti i, prije svega košarkaške statistike i dokumentacije, ispustim onaj pionirski period od prvih 10-15 godina razvoja košarke na domaćim prostorima, storija počinje negdje na prelomu pedesetih i šezdesetih, pojavom tzv. srebrne generacije, koja je dala više imena koja ćemo pronaći na ovoj listi. A ako sam neđe fula’ za stotinku – tu će me ispravi neko od preciznijih drugova.

***

Igrači bivše države s titulom MVP Svjetskog kupa u košarci:

‘67 DANEU Ivo

‘74 KIĆANOVIĆ Dragan

‘78 DALIPAGIĆ Dražen

‘86 PETROVIĆ Dražen

‘90 KUKOČ Toni

‘98 BODIROGA Dejan

Dalipagić ‘78

Čovjek stvarno mora biti u nedoumici kada se radi o najvećoj domaćoj sezoni Praje Dalipagića. Nisam se odlučio za sezonu ‘76 kad je Partizan osvojio svoju prvu (i jedinu Dalipagićevu) titulu u istoriji, a Praja bio drugi najbolji strelac prvenstva (iza, naravno, Kićanovića), niti sezonu ‘77 kad Dalipagić osvaja svoju prvu titulu najboljeg strelca i naslov najboljeg igrača Evrope. Također niti sezonu ‘80 kad osvaja olimpijsko zlato s repkom, niti (gotovo) sjajnu sezonu ‘82, kad je Partizan blizu osvajanja domaćeg prvenstva i Kupa šampiona, ali ne uspijeva niti u jednom takmičenju.

Godina koja najbolje ilustrira Dalipagićevu karijeru je sezona ‘78. On osvaja svoj jedini evropski pehar karijere – Kup Radivoja Koraća – s 50 koševa u finalu. U tri susreta sa sarajevskom Bosnom te godine ubacuje 43, 50 i 48 koševa. Ipak je drugim strelcem lige i svog kluba (?!), a Partizan je tek drugi u prvenstvu. Ništa neobično za njega, ali čekajte malo, Praja ima još aduta. Istog ljeta na Svjetskom prvenstvu u Manili, Jugoslavija osvaja svoju drugu titulu globalnog vladara, a Dalipagić ubacuje najviše koševa na šampionatu (202 ukupno, 37 SSSR-u u grupi) i MVP je natjecanja. Sastav na putu do titule dobija svih 10 susreta, što je također jedinstveno ostvarenje. Na kraju te godine, Dalipagić je ponovo proglašen za najboljeg igrača Evrope (Euroscar), ali i za najboljeg sportistu Jugoslavije.

Koševa u svim službenim utakmicama karijere:

21.110 / 844    Dražen DALIPAGIĆ                prosjek 25.0 po susretu

19.502 / 1176  Predrag STOJAKOVIĆ           16.6 prosjek

19.239 / 1584  Vlade DIVAC              12.1 prosjek

18.640 / 1455  Toni KUKOČ                          12.8 prosjek

18.448 / 862    Dražen PETROVIĆ                 21.4 prosjek

Kukoč ‘90

Možda neugodno iznenadim mnoge kad ocijenim Tonijevu sezonu ‘90 kao tek osmu najbolju sezonu nekog igrača na vječnoj ljestvici davno minulih vremena. Kukoč je te sezone osvojio trostruku krunu s Jugoplastikom, ponavljajući uspjeh u Kupu prvaka iz prošle godine. Osvojio je i svoj prvi naslov MVP Final Foura na turniru u Zaragozi. Na Svjetskom prvenstvu u Argentini igrao je neku posve svemirsku košarku, vodeći repku bivše Juge do zlata. I tu je MVP takmičenja. Službeno je prigrlio i titulu najboljeg domaćeg i evropskog košarkaša godine. Zašto onda ovako nisko? Ovo je prva sezona u kojoj je Kuki dominirao na način koji je samo njemu bio svojsten. Zašto, ponavljate vi, ovako nisko? Zato što je Jugoplastika iz sezone ‘90 bila najbolji tim u povijesti Jugoslavije, možda i Evrope. Također zato što je Božidar Maljković u to vrijeme bio ponajboljim trenerom na kontinentu. Zato što je ostatak reprezentacije bio sjajan, a ni Duda Ivković kao selektor iste, nije bio za baciti.

Ovih par činjenica učinile su posao košarkaškom umjetniku nešto lakšim. Kukoč se neće naljutiti na ignoranta poput mene za ovo 8. mjesto; on će sljedeću sezonu odigrati na još višem nivou (ako je to uopće bilo moguće, a bilo je, ne pitajte kako), zauvijek mijenjajući predodžbe širih košarkaških masa o najboljem igraču što ga dade bivša država.

Euroleague Final Four MVP (za igrače s područja bivše države):

3 Kukoč Toni (‘90, ‘91, ‘93)

2 Bodiroga Dejan (‘02, ‘03)

1 Rađa Dino (‘89), Danilović Predrag (‘92), Paspalj Žarko (‘94), Savić Zoran (‘98), Rebrača Željko (‘00), Dončić Luka (’18)

Korać ‘65

Ne ide bez Koraća na ovim vječnim listama. Rekorder sa 7 naslova najboljeg strelca domaćeg prvenstva. Prvi košarkaš koji je proglašen sportašem godine u Jugoslaviji (‘60). Prvi evropski košarkaški superstar. Koraćevim igračkim vrhuncem je period prve polovice šezdesetih. Svake od tih sezona, Radivoj je kolosalan. Ja sam se ipak odlučio za sezonu ‘65. Iz više razloga, a tri su glavna:

1. “Žućko” je vodio OKK Beograd i do trećeg polufinalnog učešća u Kupu šampiona ‘65. U susretu osmine finala protiv švedskog Alvika, Korać ubacuje 71 poen u prvoj, zatim 99 u drugoj tekmi. Nitko ovo nije nadmašio, kao ni prosjek od 55 koševa po susretu u jednoj sezoni najprestižnijeg evropskog natjecanja.

2. Korać je iste sezone predvodio i državni tim do familijarnog srebra na Evropskom prvenstvu u Moskvi. Tamo postaje prvim igračem koji je triput uzastopce osvojio titulu najboljeg strelca Eurobasketa. U 9 susreta postiže 193 koša, uz šut iz igre 48% i penale 89%. Eurobasket je za Koraća najuspješnijim natjecanjem – prosjek poena na četiri šampionata koja je odigrao, iznosi gotovo 25 po susretu.

3. Sedma i posljednja titula najefikasnijeg igrača domaćeg prvenstva, Koraćev je šlag na tortu. Iako nije ostvario rekordan prosjek koševa, a premijernom titulom prvaka se dičio Zadar, “Žućko” u 22 kola Prve savezne lige ubilježi ukupno 695 koševa, što je još jedan rekord.

Mogao bih izvući još pokoju zanimljivost o Koraću jer je on, sasvim jednostavno, jedinstven. Ako je Toni ‘90 bio vanzemaljcem, Korać je šezdesetih bio nezamislivom mašinerijom, plimnim valom domaće košarke. Njegov revolucionarni značaj nije ništa manji od Kukočevog, a bilo mu je nešto teže do medalja na velikim takmičenjima, zbog neuporedivo skromnijeg igračkog kadra koji ga je okruživao.

Koševa na Evropskim prvenstvima:

845 Korać Radivoj

660 Ćosić Krešimir

652 Kićanović Dragan

625 Dalipagić Dražen

600 Petrović Dražen

Delibašić ‘80

Kinđe je na ovoj listi jer njegovo majstorstvo još uvijek živi u uspomenama, davno požutjelim slikama i rijetkim video materijalima sedamdesetih i ranih osamdesetih. Njegovom najboljom sezonom u karijeri nije ‘78 kad Bosnu prvi put odvede do naslova prvaka SFRJ, niti ‘79 kad su Sarajlije na krovu Evrope, već je to sezona ‘80, u kojoj je Bosna ponovo prvakom, a zamalo joj izmiče i drugo uzastopno finale Kupa Šampiona. Mirza je te godine igrao svoju najzreliju i najljepšu košarku. Tridesetak poena prosječno u oba natjecanja, uz postotak šuta iz igre blizu 60%, a slobodna bacanja preko 90%. 48 koševa – lični prvenstveni rekord – Delibašić postiže protiv Olimpije, a protiv madridskog Reala u Kupu prvaka nonšalantno stavlja 44 poena u minimalnom porazu Bosne u Madridu. Još i finale domaćeg Kupa, gdje protiv Cibone nije mogao sam.

Glavnim razlogom zašto je ova Mirzina sezona posebna, je olimpijska priča iz Moskve. Delibašić je tamo pružio svoje najbolje reprezentativne partije; bio je trećim strelcem tima s 15.4 koševa po susretu, uz šut iz igre od 59%, te fenomenalnih 92% s crte slobodnih bacanja. Na cijelom turniru je promašio dva penala. Protiv Brazila je pogodio slobodna bacanja po isteku vremena za pobjedu 96-95 i olimpijsko finale. U finalu je ubacio 20 poena u pobjedi nad Italijom. Jedino košarkaško olimpijsko zlato Jugoslavije, velikim dijelom i Mirzinim je spomenikom. Svoju jedinu nagradu za najboljeg košarkaša godine u SFRJ, Delibašić osvaja baš 1980. godine.

(Nastaviće se) Photo: Koš magazin arhiva