Početna KOMENTARNina Spasojević: Anina magija i (anti)sluhisti

Nina Spasojević: Anina magija i (anti)sluhisti

od Nina Spasojevic
42 pregleda

Srpska košarkaška čarolija! Stereotip. Maltene, pleonazam… U ovom slučaju, još jedanput na ponos naše ženske košarke. Mogu da upotrebim i čuvenu Mutinu doskočicu „sve je to normalno“, a s druge strane, nikako da se otmem čudesnom efektu nestvarne 2016. godine.

Tek što su u Riju srpske kraljice, Marinine lavice, obojile bronzom pet šarenih olimpijskih krugova, pojavio se i šesti, kojim je zaokružen blistavi ovosezonski niz uspeha. Taj novi mali-veliki krug, kojim se naša ženska košarka ovenčala je, ni manje, ni više, nego – WNBA prsten Ane Dabović!

A takvi vanserijski, vanvremenski rezultati ne doleću slučajno, ne padaju s neba, na kojem od 2015. ponosno blista zvezda MVP EP u Mađarskoj. Sigurno je Aninom sjaju u Budimpešti u velikoj meri doprinela varnica Los Anđeles Sparksa, u vidu pozivnice par meseci pre Eurobasketa, a u magiju se umešao i legendarni Medžik i eto, čarolije s početka ove priče.

I sada, dok je s one strane Atlantika još vrelo od šampionskog vatrometa Sparksica ponosimo se potvrdom činjenice da je naša Ana zvezda vodilja budućim generacijama, kod nas i šire…

Košarkaška kraljica i princeza Ana ne prestaje da sanja na javi, podvizi ili bolje reći, više nego zasluženi uspesi, rađaju i ređaju joj se kao na traci i šalju jasnu poruku svetu o balkanskoj velesili pod obručima. Za primer.

ad-2

I taman dok stasavaju neke nove Ane, Sonje, Jelene, Milice, ima vremena da mlađa Dabović dosanja natenane i osvajanje Evrolige i medalje na SP. Ništa nerealno i preambiciozno, kada se ima u vidu karakterni i mentalni sklop graciozne, virtuozne lepotice pod obručima. Smirena, odmerena, lepo vaspitana, neumoljiva ratnica, egzekutor na parketu, i što je najvažnije i kada joj ide, ili ne ide – samouverena!

I upravo ovo poslednje je spomenula u trenucima velikog slavlja u Minesoti, ponosno citirajući čuvenog Medžika, koji je igračicama pred odlučujući meč u motivacionom govoru iskusno rekao „sve je u glavi“.

Da, samopouzdanost, ali inteligentna, sa pokrićem, to je osobina velikih sportista, a mi, verni ženskoj košarci, imali smo priliku minulih pet godina da pratimo stasavanje Ane i saigračica u reprezentaciji po tom modelu. I dobili smo prvu Srpkinju (Mila Nikolić je isti trofej osvojila sa izraelskim pasošem 1999. u vreme SR Jugoslavije) vlasnicu WNBA trofeja (malo li je?), a i gro nacionalnog tima kadrog za takva velika dela.

I sve se svodi na ono što maltene u svakom tekstu spominjem, da smo oduvek imali i imamo neosporan kvalitet i potencijal u ženskoj košarci, samo ga je minule dve decenije trebalo pogurati. Nije da u Savezu nisu imali sluha za to, ali ne i dovoljno, ni izdaleka kao sada, tj. minulih pet godina…

Ipak, priznaćete, između reči dovoljno i nedovoljno stoji žestoka, da ne kažem, odrečna rečca – NE…

Srećom, pa su u Sazonovu 2011. došli ljudi istančanijeg sluha i duha. Sve je tako jasno i jednostavno, lako rešivo, ako postoji dobra volja, sposoban kadar… onda su i finansije tu negde, potencijalno u službi pravih stvari, podviga.

Ne mogu, a da ne dodam kako bi i stanje u ovoj našoj lepoj, napaćenoj zemlji moglo da se reši na neki sličan način. Ekspresno olakšati džepove i sefove onih koji su na tuđim lovorikama i državnim jaslama stekli bogatstvo i vratiti pare narodu, uložiti u čoveka, pa za sve ostalo ćemo lakše da se borimo, makar za početak, sa osmehom i punog stomaka.

I da se vratim košarci. Setih se još nečeg što bi valjalo istaći u moru pozitivnih noviteta u petogodišnjoj vladavini aktuelnog rukovodstva KSS. Uz najzad izjednačen tretman i status muške i ženske košarke došlo je i do spontanog drugarstva i iskrenog međusobnog poštovanja seniorki i seniora u reprezentaciji. Ako se osvrnemo kroz istoriju, nešto slično je vladalo u poratnom Beogradu na Kališu i na Krstu, a potom, kroz SFRJ, viđano sporadično, najčešće na domaćim univerzijadama, ekonomijadama, pravdijadama i ostalim nezaboravnim „jadama“, kao i na sjajnim veteranskim turnirima, ali na zvaničnim mečevima podrška koleginicama bila je prava retkost. Jeste, bilo je osamdesetih sjajnih duplih programa u „Pioniru“ i kojekude, pa bi momci, koji su, po pravilu, igrali posle devojaka, uvek u udarnom terminu, odgledali tek koji minut, finiš ženske utakmice, pred svoje zagrevanje. Ali definitivno, novi trend, jedinstva oba pogona seniorskog nacionalnog tima, pojavio se minulog leta, najpre u „Areni“ na muškim olimpijskim kvalifikacijama, a o uzajamnom bodrenju u Riju da i ne govorimo.

A svemu ovome u prilog i dolazak Nemanje Bjelice na završni meč finala WNBA, u Minesoti, gde je iza klupe Sparksica bio „primoran“ da navija protiv „svojih“ domaćih, a iz sve snage za gošće iz LA, naravno, zbog koleginice Ane.

I tako, reč po reč, kap ko kap sećanja, neizbežno me tok priče vodi živopisnom rečicom uspomena do nekad nabujale reke, a sada presahlog potoka, mog i vašeg DSL“Sporta“, kojeg je odneo mutan vrtlog, vir, sve zbog gorespomenute famozne rečce „ne“. Nečije „ne“ i dalje „ponosno“, za svaki slučaj, odzvanja, kako bi „Sportu“ što pre odzvonilo zauvek, u nepovrat… Ali, ipak, da se vratim na gornju formulu, dovoljan je samo mig odgovornih, jedno obično ljudsko „da“. Da odgovorni kazne neodgovorne i one odgovorne za nedela, da se sruši nečasna brana i ponovo poteče bujica, ali bistra, jedra reka reči na roto papiru o uspesima poput Aninog, o sportu kao biseru, a kada zatreba i o obema stranama medalje…

E upravo taj pitki izvor zvani „Sport“ pratio je najžešće i najpodrobnije našu žensku košarku minule dve decenije (ono do devedesetih tek da ne računamo, kada je uz „Sportske Novosti“ bio jugoslovenska perjanica, najstariji i najtiražniji dnevni sportski list na Balkanu), davao joj najveći prostor, pogotovo za vreme velikih takmičenja.

Znaju to dobro generacije naših najboljih košarkašica, pa naravno i zlatne sestre Dabović, Sonja Petrović, Jelena Milovanović, Tamara Radočaj, Dajana Butulija i drugarice. Znaju gde im je godinama bio drugi dom, odakle su izvirale tople reči podrške, pohvala i dobronamernih kritika, na početku puta, na startu krčenja (ne)premostivih prepreka…

Mnogo će vode ovuda i okolo-naokolo da prožubori, pa da se dostigne „Sportova“ sedmodecenijska kubikaža…

I zašto ovo pričam? A trudim se da ne pobegnem od teme, vanzemaljskog uspeha Ana Dabović i verujem da neću otploviti predaleko, jer ruku na srce, sve ove pričice i rečice i prečice pripadaju jednom, košarkaškom slivu…

Možda zato što baš ovih dana u nekim domaćim i komšijskim medijskim komercijalnim ponornicama i nekomercijalnim podmornicama čitam o WNBA finalu i ponegde vidim pritoke podataka zamućene aljkavošću, površnost na površini, bezbrižno i samozadovoljno plutanje u neznanju…

Između ostalog, videh na jednom cenjenom portalu uz vest o Aninom WNBA prstenu sliku Saše Čađo (!?), jeste, devojka je zlatna srpska reprezentativka, takođe lepa i dugokosa i što je veoma bitno, jedan od džokera našeg tima na OI u Riju, ali na tom fotosu, zaboga, piše da se zove Ana Dabović!?

Zatim, srpski i crnogorski mediji su imali priliku minulih dana, a i imaju ubuduće, da se ponose tandemom LA Sparksa, Ana Dabović – Jelena Dubljević, ali nažalost, neki od njih to učiniše nespretno. Ovaj duet, koji je nekada nosio dres SCG u mlađim selekcijama, dakle, u nekim sredstvima informisanja je bledo i pogrešno plasiran, iako je u WNBA prvoplasiran. Pojedini crnogorski mediji su škrto spomenuli Anino učešće u timu LA (istina nisu se pretrgli da nabave čak ni Jeleninu izjavu, čast retkim izuzecima dva dana posle finala), a i neki srpski nešto slično učiniše sa Jelenom.

Da li je potrebno ulaziti u dublje analize Dubljevićeve (29) i Dabovićeve (27), uz podsećanje da se radi o poslednjim izdancima srpsko-crnogorske košarkaške škole? Makar lepše zvuči od šturog i prećutno osuđujućeg „Novljanka, koja igra za srpsku reprezentaciju“ i sličnog.

I jedna poludigresija… Sećam se da sam pre 11 godina na novinarskom zadatku sačekala na beogradskom aerodoromu žensku juniorsku reprezentaciju Srbije i Crne Gore, koja je sa SP u Tunisu donela srebro. Kapiten Jelena Dubljević, sadašnja leteća tvrđava i ženski košarkaški terminator, tada je uvrštena u najbolju petorku šampionata i zadovoljno je davala izjave, a poslovično pričljiv i vrcav je bio selektor, čuveni Zoran Kovačić Čivija, pored kojeg je sedela njegova pomoćnica, niko drugi do Marina Maljković, tada trenerski talenat u povoju…

Sećam se i scene sa tog istog aerodroma godinu dana kasnije, u jesen 2006, kada su Crnogorke, Dubljevićeva i Jelena Škerović, plakale kao kiša po dolasku sa meča u Finskoj (kvalifikacije za seniorski EP 2007.), a ronio je suze i ostatak nacionalnog tima, dok su se pozdravljale iza paravana, pored trake za prtljag, jer se znalo da od tog momenta ne igraju više pod istom zastavom…

I evo sada, deceniju kasnije, dve devojke sa srpsko-crnogorskih prostora zajedno u akciji, slobodno se može reći, u timu sveta! (Zanemarićemo ljude bez sluha, kojima je zasmetalo što ove vrhunske košarkašice nisu ulazile u igru u majstorici…) Prema tome, ima li u ovom trenutku većeg i lepšeg priznanja za našu i crnogorsku žensku košarku, njene pregaoce, stavaraoce ovih igračica?

Nema tu velike mudrosti, samo malo opet dobre volje i prihvatiti da košarka i pravi, čist, neokaljan sport nemaju granice i predrasude. Što pre to shvate šire mase lakše će se prepustiti čaroliji i istinskom uživanju u suštini sporta.

A na „čarobnom štapiću“ evropskih šampionki i bronzanih olimpijki piše: rad, red, prijateljstvo (čak i kada im se dese nesuglasice brzo ih rešavaju) i pobeda… Dakle, ostaje da sačekamo šta je sledeće.

Čime li će Anina zvezdana prašina i ostalih dobrih vila srpske košarke protivnice da začara, a nas iznova očara…?

Photo: Screenshot

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar