Moja ioanko prilično bogata sportska biblioteka obogaćena je proteklih dana još jednom vrednom knjigom. Poklonili su mi je jedan Italijan iz Udina, Alesandro Gori, koga odavno poznajem, i Dimitrije Stamenković, izdavač, vlasnik firme koja je izdala knjigu Serđa Tavčara „Kako je Jugoslavija osvojila svet“. Zapravo, ja tu knjigu imam odavno, čini mi se da sam je dobio od Ivana Jevtovića iz Milana uz najbolje preporuke. Doduše, izdanje koje imam je na italijanskom, ali sećam se da sam uživao dok sam je čitao mada je užitak neuporedivo veći kad se to čini na maternjem jeziku.
Pre nego što nešto kažem o samoj knjizi, da vidimo „ko je ko“ u priči. Serđo Tavčar je poznati TV komentator Televizije Kopar koja se nekada videla u dobrom delu Italije. Serđo je Italijan, po ocu Slovenac, vrstan poznavalac košarke na prostoru bivše Jugoslavije. Svojevremeno je bio saradnik štampanog izdanja našeg „Koša“, u kompletu „Koša“ u PDF formatu mogu se naći neki njegovi tekstovi. Poslednji put smo se videli u Ljubljani tokom Evropskog prvenstva 2013.
Alesandro (u originalu sa dva s) Gori je Italijan koga sam davno upoznao u Barseloni. Odlično govori srpski a za sve je kriva – Crvena zvezda. Ona koja je u Bariju 1991. osvojila titulu prvaka Evrope. Mladi Italijan gledao je na TV Kopar Zvezdin put do Barija, a finale na stadionu „Sveti Nikola“ nije moglo proći bez njega. Iz ljubavi prema Zvezdi izrodila se i ljubav prema Srbiji i Kosovu na koje povremeno odlazi. Povremeno kao novinar, ponekad ide kao posmatrač na neke izbore, ali šta god da radi ne zaboravlja Srbiju. Njegova je inicijativa da se Tavčarova knjiga izda i na srpskom, u čemu mu je pomogao Dimitrije Stamenković, vlasnik izdavačke kuće „Komshe“. Knjigu je sa italijanskog preveo Dušan Babić.
Sad o knjizi. Ona je istovremeno auotobiografska jer govori o Tavčarevoj karijeri, i istorijska čitanka jer Tavčar piše o onome što je video, doživeo, zapamtio, čemu je svedočio. Iz svakog reda vidi se da autor vlada materijom. Ima svega, od prvih koraka jugo-košarke, preko centara u kojima se razvijala, do asova koji su košarci dizali popularnost. Tavčar nepogrešivo locira košarkaške epicentre u bivšoj Jugoslaviji, s pravom ističe ulogu jednog Ive Daneua ili Radivoja Koraća, za Krešu Ćosića kaže da je svojom pojavom izazvao “kopernikansku revoluciju“, piše o značaju TV termina subotom u 17,00, o srebrnoj olimpijskoj medalji iz Meksika 1968. i ljubljanskom zlatu dve godine kasnije, seća se prvog kadetskog prvenstva Evrope u Gorici kada je video Kićanovića, Delibašića, Jerkova…
Tavčar, naravno, zna ko je bio jedan Radmilo Mišović za koga kaže da je bio „najneverovatniji šuter u celoj istoriji jugoslovenske košarke“. Piše o košarci u Čačku, Skoplju, Sarajevu, Ljubljani, o titulama prvaka Evrope Bosne, Cibone, Jugoplastike, o uspesima reprezentacije… Iznosi tezu, sa kojom se ja u suštini veoma slažem, da je šut suština jugoslovenskog shvatanja košarke.
Veliki kvalitet knjige je njena objektivnost. Bez obzira slovenačko poreklo, Tavčar je knjigu napisao kao stranac, ali ne bez emocija. On se divi jugo-košarci i često povlači paralele sa situacijom u italijanskom basketu, uvek na štetu ovog drugog. U njegovoj priči nema euforije ili nekog preterivanja u koje bi verovatno pao neki čisto „naš“ autor iz Beograda, Zagreba, Ljubljane ili Sarajeva. Tavčar metodom racionalnog rezonovanja otkriva i vešto uvezuje uzročno-posledične veze i odnose igrača, trenera, funkcionera…
Ako niste zapamtili košarkaško vreme o kome iz prve ruke svedoči Serđo Tavčar, probajte da nabavite knjigu. Saznaćete mnogo toga i shvatiti da danas Dončić, Dragić, Teo, Bogdan, Šarić, Dragić, Nurkić, Jokić i ostali nisu pali s neba. Nikli su iz davno posejanog košarkaškog semena koje, izgleda, ponajblje klija na Balkanu.
Photo: Privatni album