Tibor Sekulić, provereni poznavalac košarke i novinar od iskustva novo je ime na listi saradnika Koš magazina. Želimo mu dobrodošlicu u našu košarkašku porodicu, i uživajte u njegovom tekstu kojim počinjemo saradnju.

***

Košarka od 1945. do 1.1. 2018. godine; Važne napomene:

Košarka se kroz povijest razvijala u nekoliko etapa, novinarstvom skijaških skokova, brzo ću doći do dana današnjeg, jer ovo nije sat povijesti košarke, već skup emotivnih referenci, kojima je povijest košarke samo bazen talenata na koje se referira. Prije 1945. godine zaustavimo se na gospodinu Naismithu, koga zanima on, nek ga gugla, nakon 1945. godine treba spomenuti jednu asocijaciju zvanu NBA, koja je sve promijenila i košarku gurnula u stratosferu, u kojoj se nalazi i danas. Postoji nekoliko stanica u razvoju NBA lige, jedna je trajala do 70- ih godina prošlog stoljeća, ona prva i najslabija, košarka pionira, u kojoj je pojedinačnim dosezima dominirao Chamberlain, a u momčadskim Russell. Kad su se 70- ih spojile NBA i ABA liga, podigla se kvaliteta igre u SAD-u, a onda, naravno, i u čitavom svijetu, neka međufaza je vrijeme Maravicha i Ervinga, razinu više su donjeli Bird i Magic, Jordan je košarku uveo u svemir, a Kobe i LeBron su je u svemiru zadržali, no nadiru novi talenti, za budućnost košarke nema brige.

To je neka objektivna slika. Moja osobna slika je ona bez koje to razdoblje ne prolazi bez ovih imena : Tonči Dragičević, Srebrenko Despot (u svetom trojstvu sportaša iz makarskog primorja, uz Alena Bokšića i Mirjanu Lučić), Dražen Petrović, Michael Jordan, Mirza Delibašić (prijatelj velikog pjevača Davorina Popovića-Pimpeka), Dario Delibašić, Ognjen Bravo, Dražen Dalipagić, LeBron James, Josip Sesar, Slaven Rimac, Bojan Bogdanović, Matan Rimac, Ružica Meglaj-Rimac, Maja Mavrović-Mazić, Sandra Mandir, Mira Nikolić, Danira Nakić-Bilić, Razija Mujanović, Marina Mazić, Tino Matutinović, Pete Maravich, Jason Williams, Steve Nash, Mougsy Bouges, Chris Paul, Rajon Rondo, Magic Johnson, Krešimir Ćosić, Radivoj Korać, Žarko Varajić, Toni Kukoč (golf partner Dražena Ladića), Dennis Rodman, Damir Pavličević, Mihovil Nakić, Zoran Čutura, Sven Ušić, Ron Artest, Dikembe Mutombo, Larry Bird, Wilt Chamberlain, George Mikan, Bill Russell, Kareem Abdul Jabar, Patrick Ewing, David Robinson, Shaquille O’Neal, Hakeem Olajuwon, Franjo Arapović, Stojko Vranković, Dino Rađa, Ante Tomić, Leon Radošević, Andro Knego, Adnan Bečić, Rajko Gospodnetić, Ratko Radovanović.

To su imena, koja mi se dugo vrte po glavi, koja sam sada morao izbaciti van, da ih pustim na miru, i da ona mene puste na miru. Lista još ni približno nije završena, kako sam ranije naveo, naviru nova imena, krug se zatvara i novi se stvara, onih istih i novih košarkaških imena koja mi se vrte po glavi i koja ću morati na ovaj novinarski način izbaciti van. Svatko od ovih, gore navedenih ljudi, spada pod jedan ili više slijedećih pridjeva : NAJVEĆI, ZVIJER, IGRAČ ZA RAJU, IGRAČ S CILJEM, NESPRETNI DUGAJLIJA, NAJBOLJI ŠESTI IGRAČ.

Četrnaest palmi na otoku sreće

Svi oni gore navedeni ljudi su moj osobni odabir, no postoje svejedno, četrnaest imena, među kojima su neka od gore navedenih, iz svijeta košarke, koja me čine sretnim, a sva se na ovaj ili onaj način vežu uz dva događaja. Jedno od tih imena je i Radivoj Korać, on je otac moderne jugoslavenske košarke, on je prvi veliki individualac u Jugoslaviji i u Europi u ovom momčadskom sportu (o njegovim klupskim i reprezentativnim uspjesima neću, guglajte), no znajte da je on zaslužan što će ljudi pamtiti datum moga rođenja, 5. 10. 1985 godine. Naime, na taj dan Dražen Petrović je Olimpiji iz Ljubljane, koja je došla u duboko okrnjenom sastavu, ali ipak, zabio 112 poena, 112, ni više ni manje! Zašto je Korać za to zaslužan? Zato što je Dražen znao povijest košarke i za jedan od europskih rekorda u postignutim koševima, koji je Korać, zvani Žućko, postavio. Da nije bilo tog velikana, ja vam garantiram da ne bi bilo ovog drugog, drugim riječima, Korać je inspirirao Dražena i na taj način je datum mog rođenja postavio kao jedan od najvažnijih i usuđujem se reći najluđih datuma u povijesti košarke.

Korać je inspirirao mnoge, da spomenem dva igrača još, to su Nikola Plečaš i Dragan Kićanović, dva velikana jugoslavenske košarke, dva velika igrača, izravno inspirirana Radivojem Koraćem, ali ni približno uspješna kao Dražen Petrović, sada se referiram na njihove individualne dosege, bili su mu blizu, bili su mu slični, ali Dražen Petrović ih je nadišao, to nije moj osobno dojam, to je službena statistika potvrdila. No, treba se vratiti na njihovu zajedničku poveznicu, Radivoja Koraća, koji ih je sve skupa inspirirao i otvorio im puteve individualizma u tom momčadskom sportu i na taj način, još jednom, nakon svoje tragične smrti krajem 60-ih godina prošlog stoljeća, nastavio živjeti i redefinirati se kao značajna osoba u povijesti europske košarke.

Zvonko Petričević je još jedno od tih imena, igrom asocijacija, suigrač, klupski ili reprezentativno, Koraća i  Plećaša, jedan od velikana Lokomotive, preteče Cibone, veliki košarkaš, velikog karaktera, kasnije, uspiješan u biznisu, velim, jedan od nositelja Lokomotive, a ta dovela do Cibone, a ona pružila šansu Draženu, a Dražen naveliko Europi u NBA-u. Svakako bitan kotačić, od Triglava do Istanbula, na kraju je ispalo, za čitav košarkaški svijet, nažalost, isto tako prerano preminuo početkom 21. stoljeća.

Jedan velikan je isto tako bitan za povijest košarke, a genetikom je vezan za srpski i hrvatski kraj, on se zove Pete Maravich, pogledajte statistike, on je najbolji sveučilišni košarkaš u povijesti ove igre na ovom svijetu, on je bitna karika u 70-im godinama prošlog stoljeća, avangarda košarke, strijelac iz daljina, majstor asistencija prije svoga vremena, vidi se da je balkanske krvi, Ćiro bi rekao ju-ju, ili Yu-Yu krvi, igrač za raju, velikan, koji je na jednoj NBA utakmici zabio 68 koševa, tu je sve već rečeno s tim podatkom, tu stajem.

Krešimir Ćosić je nezaobilazan u povijesti ove igre, suigrač u  reprezentaciji s Koraćem, Petričevićem, Plećašem, bitna karika sveučilišne košarke u Americi u vrijeme Maravicha, ikona reprezentacije, Zadra, Italije, Slovenije, Zagreba, Europe, kasnije, kao trener, stvorio Kukoča i ekipu (glavni bio Dražen s kojim je i igrao 1983.). Preteča kao igrač i trener, ponekad težak, kao i svi vizionari, ikona mormona, diplomacije i biznisa, prerano preminuo 90-ih godina prošlog stoljeća. Meni osobno bitan kao faktor stvaranja velike Cibone iz 80-ih, kada su pobjeđivali igrače, kao što su Dalipagić-Praja i Slavnić-Moka 1982. godine.

Zoran Slavnić-Moka je išao tik uz tog Krešu Čosića i najviše od svih na ovim prostorima, pored Ćosića, ostavio traga i kao igrač i kao trener, u Jugoslaviji, Srbiji, u Šibeniku, Splitu, stvorio braću Petrović, prenio im svoju tehniku i svoju glavu, mentalitet, oni su to upijali i kasnije nadogradili, bio poražen od Ćosića u prvenstvu 1982. godine, ali objasnit ću ubrzo zašto se stalno referiram na to.

Dražen Dalipagić-Praja je vrlo blizu Draženu Petroviću kao šuter, odmah uz njega, Koraća, Galisa u povijesti europske košarke, poražen s Mokom 1982. godine od Čosića u prvenstvu. Ali je pamtio pa vratio, barem u jednoj utakmici, manje od godinu dana iza tog prvenstva, igrajući za Real Madrid s Mirzom Delibašićem, zvanim Kinđe, uništio Cibonu usred Zagreba i “Doma sportova”, posebnim akrobacijama kojima je domaća publika u Zagrebu strastveno pljeskala.

Mirza Delibašić-Kinđe je poražen od Cibone u kupu 1980. u Borovu, tada, kao prvak Europe, uz Varajića i Radovanovića, Cibona bez Ćosića i Dražena, al’ uz prznicu Acu, kasnije znanog kao Tricu, uz hladnokrvnog Nakića, hrabrog Knegu, borbenog Despota, rutinera Pavličevića i uz uvijek korisne Gospodnetića, Ušića i Bečića. Mirza se, velim, osvetio, pogledajte gore na koji način, u tandemu s Prajom. Prerano nas je napustio početkom ovog stoljeća.

Srebrenko Despot volio je većinu ovdje ranije navedenih košarkaša, bio je posebno ponosan na Borovo 1980. godine, zatim na Slavonski Brod 1983, prošao je Monting, Olimpiju, Ameriku, reprezentaciju, ali jedinu pravu ljubav imao je u toj ludoj Ciboni. Prerano je preminuo 1983. godine. I da, dobio je Mirzu te 1980, strpao Varajića u džep, ali izgubio ubrzo, jer ipak, Praja je razina više od ionako velikog Varajića. Sad o tome raspravljaju na nebu on i Mirza.

Aco Petrović je višestruka ikona hrvatske košarke i šire. Dobio i Mirzu i Praju i Moku, ali gubio od Mirze i Praje u spomenutoj osvetničkoj utakmici. U sjeni brata čitav život. Danas trener brazilske reprezentacije.

Zoran Čutura-Dečec, dobio Moku i Praju, pa, kako sam naveo, u domaćoj utakmici s Realom, neslavno izgubio, jedan od najvećih igrača Jugoslavije druge polovice 80-ih, ikona Cibone, danas sportski novinar i košarkaški kroničar kao i ja.

Fernando Martin je jedan od većih neprijatelja Dražena Petrovića. I na terenima i privatno. Unatoč tome, surađivali u Real Madridu jednu sezonu, igrali jednu ludu tekmu protiv Oscara Schmidta. Martin je imao i solidnu NBA karijeru, velikan Španjolske i Europe, prerano preminuo krajem 80-ih.

Dražen Petrović je 5.10. 1985. godine na jednoj utakmici zabio 112 poena. Sve je rečeno. Prerano nas je napustio 1993. Ikona svijeta košarke!

Andro Knego je junak Borova 1980. godine, ikona Cibone.

Mihovil Nakić je junak prvenstva 1982, ikona Cibone.

To je mojih četrnaest palmi na otoku sreće, da se izrazim k’o Ban, moja mirna luka u šahu, da se izrazim k’o Aco, moja radost u loptanju pod obručima, da se izrazim k’o Slavko, moja mogućnost otoka, kako to jedan pisac reče, moga košarkaškoga otoka sreće!

Photo: Printscreen