Toni Kukoč je poseban i voljen, vole ga od Splita (možda i najteži doseg), čitavog područja Balkana, Europe i šire. Ljudi vole njegov talent, njegovu nesebičnost, nenametljivost, način na koji je igrao, s velikim fokusom na asistencije, estetiku, tehniku, trice, na ono, u datom trenutku, možda i teže izvedivo na terenu i u akciji, no, ako se uradi dobro, ono  najslađe.

Ljudi nekad rade prijepore ni iz čega, oko Tonija Kukoča ih NE BI TREBALO BITI ! O Kukoču se, s pravom, govori, pozitivno i s uvažavanjem, moja posebna napomena u višegodišnjoj raspravi o Kukoču ide ruku pod ruku uz parafrazu velikog talijanskog skijaša iz 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća, Alberta Tombe, koji je izjavio da je vrh lako doseći, ali dolaziti do njega još jednom, ili više puta u kontinuitetu, to je ono najteže, motivacijski, fizički, kako hoćete. A Kukoč toga u biografiji ima na bacanje, obrana naslova, i nikoga ne biste željeli imati više uz sebe kada se brani naslov od Tonija Kukoča, nekoliko redaka, u tom tonu, biti će o njemu i u ovom tekstu.

Dani prije NBA lige

Kukoč je bio višestruki talent u svojoj mladosti, ranih 80-ih godina bio je odličan stolnotenisač, poznata je činjenica da je imao vrlo dobar skor protiv proslavljenog hrvatskog stolnotenisača Zorana Primorca, u vrijeme kad su oboje bili kadeti i juniori, a kakav bi  im skor bio da su bili seniori, to nikada nećemo saznati, Kukoč je, naime, kao što svi znamo, postao košarkaški senior, izabravši sport koji je, uz stolni tenis, dugo godina trenirao kao mladić.

Kakav je bio kao košarkaš, to svi znamo, osvajao je naslove i u reprezentaciji (Jugoslavije primarno), Jugoplastici, kasnije u Italiji i u Bullsima. Najposebnija faza je s Bullsima, o njoj ću najviše u ovome tekstu.

Kukoč u NBA ligi: švedski stol postignuća

Bullsi su posebno razdoblje za Kukoča, al premalo sam rekao, i za jednog neameričkog igrača u povijesti NBA lige, ako se složimo da je ova liga najbolje što je kvalitetom ovaj sport ikada pružio. Nije se našao nijedan, niti jedan, igrač sličan Toniju Kukoču u te tri godine (sezone), a da bi mu bio ravan po rezultatima u najvećoj ligi u povijesti, po njegovom značaju u svakoj od tih sezona, a onda tu dolazimo i do onog osobnog elementa, načina na koji je sve to uradio, onoj gore spomenutoj posebnoj estetici kojom je to radio, kojom se igrao košarke, načinu na koji je asistirao, bio nesebičan i skroman, a opet, šoumen i veličina, načinu na koji je izvodio trice, ostale šuteve, finte, ulaze s obje strane. Da, imao je Kukoč i nedostataka, Jackson ( i naravno Jordan), nikad ga nisu priznali kao obrambenog igrača s pedigreom, da, s inteligencijom da, al s onom posebnom voljom, voljnim momentom ne, čitanje igre da, poseban trud ne. To je bilo njihovo viđenje, Kukoča, igrača iz najčvršće ekipe u povijesti Europe, ali Europa i njegovi dosezi su bili od nikakvog značaja Jacksonu i Jordanu u tom trenutku, prije sezone 95/96, najveće sezone koju je ijedan NBA klub imao u povijesti (Warriorsi nisu uzeli naslov prije koju godinu, za razliku od Bullsa te sezone). Govorili su da Toni ne razumije košarku, ali nisu ga obeshrabrili, samo su ga motivirali na njihov, pomalo okrutan, no ujedno genijalan način, stvorili su od tog, pomalo za američke standarde nedorađenog Kukoča, ubojitu, svestranu mašinu, faktor iznenađenja, službeno NAJBOLJEG ŠESTOG IGRAČA TE SEZONE, trećeg igrača ofenzivno (iza Jordana i Pippena) i četvrtog igrača sveukupno u najboljoj momčadi svih vremena (ovoj trojici gore se pridodaje i obrambena legenda Rodman).

Kasnije plovili su na tom valu, velim, uzeli još dva naslova nakon te rekordne sezone, padali su svi pred tom četvoricom velikana, Kemp, Payton, Malone, Stockton, Olajuwon, Barkley, Drexler, Magic, Kobe, Shaq, Duncan i mnogi drugi. Uz ovu četvoricu velikana, bitne karike su bili i Harper, Longley, Wellington i Kerr.

A Toni, kad se sve raspalo, krajem 1998, on je ostao privržen Bullsima, apsurdno, najbolje individualne rezultate u karijeri je radio kad su Bullsi bili najgori. Njega nikad nije zanimala individualna prestižnost, kroz godinu je otišao Iversonu u Philadelphiju, radio neka mala čuda s njim, i kao i Rađa sredinom 90-ih u Bostonu, mimo svoje volje, usred šanse za naslov, u pola sezone, biva prodan u Atlantu, puno slabiju ekipu. Sada već lagano veteran, u još jednom početku, zadržao je malo čarolije, no imao je gorak okus u toj Atlanti, sada on traži zamjenu ubrzo, odlazi u Buckse, predgrađe Chicaga, uz Split, svog drugog doma, na častan način završava NBA i ukupnu košarkašku igračku karijeru, uz malo čarolije, ali ni blizu onim rezultatima, onom stvaranju povijesti, kao što je to bilo s Bullsima 90-ih. Već ga je i tijelo počelo izdavati, sve su to bili signali da kaže zbogom igračkoj karijeri, što je i učinio 2006.

Prijepori, koje sam spominjao u uvodu, vezani su uz nepotrebne kontroverze treba li Toni Kukoč u “Kuću slavnih” prije Zorana-Moke Slavnića? Emocije su svima nepotrebno zaigrale, Moka Slavnić je zasluženo ušao tamo, uz nekoliko velikana s ovih prostora, Toni Kukoč će, vrlo uskoro, biti primljen tamo, u to nema sumnje. On je najuspješniji neamerički igrač u povijesti ove igre, iz više, gore navedenih razloga, zbunjuje ljude, nepromišljene ljude, nedostatkom energije, ne u obrani, dok je bio aktivan igrač, nego u životu općenito, Kukoč je opušteni, inteligentni tip s Mediterana, nastanjen danas na sjeveru Amerike, u Chicagu, klubu kojem je kao igrač sve dao, a sada mu pomaže kao posebni, visoki savjetnik, funkciju, koju uz još par ljudi, obnaša i u našoj reprezentaciji (kada je Hrvatska aktivna u nekom natjecateljskom ciklusu), obožavan od mnogih, ponavljam, bilo javnih, bilo anonimnih ličnosti, od Rađe, Kerra, Boguta, Čuture, da spomenem samo neke…

Svi imaju svoje mane, svatko ima i svoje viđenje, možda je peh Tonija Kukoča taj da je živio u vremenu i bio suigrač Petroviću, Rađi i Jordanu, sve, samo ne opuštenim ljudima, košarkaškim predatorima, pored kojih je flegmatični Kukoč, često nepravedno, znao ostati nezapažen. No jedna stvar se mora napomenuti kod Kukoča: ustrajnost, kroz čitavu karijeru, da svojim asistencijama usreći i sebe, ali i suigrača kojem je loptu uputio, i time, pritom, pokaže, koliko je ne visok, nego velik kao osoba, koliko je ljubavi na taj način i svima nama dao. Ljubivši košarku na taj način, volio je i nas koji smo ga gledali, i tu mu ljubav vratili i vraćamo je i dan danas, a sve prijepore u toj uzvišenoj interakciji onda zaboravljamo, kako kaže Edo Maajka, oni tada postaju mali ko kikiriki, tko ulazi gdje i kada, sve to postaje nevažno, važna je ta ljubav, važan je taj mir, koji nam prenosi košarkaški genij Kukoč. Flegmatični lik Kukoč, kao iz najinspirativnijih etniciteta Chicaga, kao da iz njega, izvorno mediteranskog tipa, izvire neka američka poznata uzrečica, prikladna i na ulicama Chicaga, a glasi: MIR, BRATE, MIR!

Photo: Printscreen