Otišao je Aca Puš, istorija čačanske košarke
- April 23, 2023
- 0 comments
- Svetislav Marković
- Posted in DOMAĆA KOŠARKA
Umro je Aleksandar Stefanović, popularni Aca Puš, jedan od “patrijarha” čačanske košarke. Da ne nabrajamo šta je sve uradio i koliko je zadužio naš sport, predlažemo da pročitate priču o njemu iz pera našeg saradnika profesora Svetislava Markovića.
***
Pored toga što je istovremeno radio nekoliko poslova, Aca Stefanović je poznat i po tome što je imao dva nadimka. Neki Čačani su ga oslovljavali sa Puš (on je tvrdio da je to skraćenica od imaginarne funkcije „predsednik Udruženja švalera“), a drugi sa Profesor (logično, s obzirom da je ceo radni vek proveo u čačanskoj gimnaziji). Retki su ga dozivali punim imenom.
Rođen je u Čačku poslednjeg dana oktobra 1931. Još dok je bio učenik umrla mu je majka Ruža, pa je o njemu i dvojici mlađe braće brinuo otac Radič, trgovac. On im je i usadio ljubav prema sportu. Četvororazrednu osnovnu školu i dva razreda gimnazije Aca je završio u Čačku, pa je (1949.) upisao Srednju fiskulturnu školu u Zemunu. Još kao učenik (od 1947.) počeo je da trenira košarku. Njegovim putem pošla su i braća Raško (kasnije bio košarkaški sudija i trener) i Bobo (skoro dve decenije bio je prvotimac Borca i njegov kapiten).
Kao gimnazijalac bio je učesnik 11. Svesokolskog sleta u Pragu (1948). Po odlasku iz Čačka prešao je u Partizan, pa u Crvenu zvezdu. U mlađim kategorijama večitih rivala zadržao se po godinu dana, a onda (1951), na poziv doktora Bola Denića, vraća se u matični klub. U Borcu ostaje do kraja igračke karijere. Sa Borcem dva puta ulazi u Prvu saveznu ligu (1952. i 1954), ali oba puta igrali su samo po jedno leto.
Ekipa Borca koja je prvi put igrala u Prvoj saveznoj ligi (1952): Mioljub Bole Denić, Tomislav Ristić, Zvonimir Đurić, Mićo Trifunović, Slavoljub Smiljanić, Milorad Miketa Đurić, Aleksandar Stefanović, Vladimir Bondarenko, Dobrivoje Azanjac, Dušan Jakovljević, Srećko Ikodinović i Radomir Stefanović (svi su završili fakultete)
Po završetku fiskulturne škole (1953) Aca Stefanović je raspoređen za nastavnika fiskulture u Tutinu, ali sticajem srećnih okolnosti tamo nije otišao, već je postao nastavnik u čuvenoj čačanskoj gimnaziji, gde je ostao sve do penzije (1953–1991). Tu je osnovao Sportsko društvo Gimnazijalac, koje je postizalo zapažene rezultate na školskim takmičenjima. Honorarno je predavao u čačanskim srednjim školama: Šumarskoj, Tehničkoj i Medicinskoj, ali i na Agronomskom i Tehničkom fakultetu i Pedagoškoj akademiji u Užicu. Zanimljivo je da su i u gimnaziji sva trojica braće radila zajedno. Uz nastavni rad i aktivno bavljenje košarkom i novinarstvom, stizao je da uči i usavršava se. Višu trenersku školu – odsek košarka završio je u Sarajevu (1967), gde i Fakultet za fizičku kulturu (1975). Pored toga, pohađao je seminare za učitelje plivanja i učitelje skijanja. Na hiljade Čačana naučio je da plivaju i skijaju. Kao priznanje za svoj prosvetiteljski rad dobio je zvanje pedagoškog savetnika za fizičko vaspitanje (1985).
Slika iz igračkih dana
Još kao aktivan igrač počeo je da se bavi trenerskim poslom. Trenirao je žensku ekipu, pionire i juniore Borca. Trener prvog tima Borca bio je punu deceniju (od 1960. do 1970.) uz jednu pauzu od 17 kola u sezoni 1967/68 (kada je tim predvodio Josip Sever). Od Borca je stvorio respektabilnog prvoligaša u zemlji koja je bila svetski prvak.
I treći ulazak Borca u Prvu saveznu ligu vezan je za njegovo ime, ali ovog puta kao trenera. Borac je 1965. bio pobednik kvalifikacija održanih u Ivangradu (kuriozitet predstavlja podatak da su na sva tri kvalifikaciona turnira – 1951, 1953. i 1965. rivali Borca bili košarkaši iz Berana), pa se od naredne godine takmičio u elitnoj diviziji. Naslednicima je ostavio potpuno definisan i uigran tim sa iskustvom igranja u našem najkvalitetnijem takmičenju. Nasledili su ga u to vreme poznati treneri Dragoljub Pljakić, Slobodan Mićović i Lazar Lečić, i niko od njih nije ostao na Borčevoj klupi duže od jednog prvenstva. Upravo je Aca selektirao čuvenu Borčevu petorku: Koprivica, Mišović, Purić, Katanić i Drobnjak, u kojoj su u nekim sezonama značajno mesto imali Đukić, Farčić, Živković i drugi. Rezultati njegovog trenerskog rada verifikovani su kada ga je Ranko Žeravica (1962) uzeo za pomoćnika selektora juniorske reprezentacije Jugoslavije. Posle Borca, bio je savetnik u kruševačkom Napretku i trener Dragačeva iz Guče.
***
NEMA PUŠTANJA!
Aca se živo sećao jedne utakmice protiv Olimpije:
– Igrali smo protiv Ljubljančana na Želovom igralištu. Čuvao me je reprezentativac Boris Kristančić. Skupih hrabrost i upitah ga da me pusti da dam neki koš, jer nam je pobeda neophodna kako bismo izborili opstanak u ligi. – Ni slučajno. Putovali smo deset sati na drvenim klupama od Beograda do Čačka. Ne trebate nam vi u ligi – odgovori poznati as. Sentimentalnosti nije bilo, pa smo ispali iz Prve lige.
***
U vreme kada je Aleksandar Stefanović bio trener prvog tima Borca građena je hala – čuveni košarkaški hram kraj Morave. To je jedna od najstarijih košarkaških dvorana u našoj zemlji – svečano otvorena na Bogojavljenje (19. januara) 1969. utakmicom protiv Crvene zvezde. Velike su Stefanovićeve zasluge što je Čačak dobio košarkašku halu samo mesec dana posle otvaranja Hale sportova u Novom Beogradu (prethodne sezone Borac je utakmice kao domaćin igrao u Zrenjaninu, udaljenom više od 200 kilometara, a jednu utakmicu u Užicu).
Sa Borom Stanovićem i Rankom Žeravicom
I danas, posle pola stoleća, mnogi Čačani se sećaju kako je Profesor vodio svoje đake da pomažu u izvođenju radova, čišćenju snega, a sam je istovarivao parket.
Razbio je zabludu da se u Čačku rađaju samo bekovi (u Čačku se često citiraju reči neprevaziđenog Kreše Ćosića: „Najbolja reprezentacija se pravi od bekova iz Čačka, centara iz Dalmacije, a ostalo što zafali uzima se sa ostalih strana“). U košarkaške vode uveo je centre Radivoja Živkovića, Predraga Katanića, Mirka Drobnjaka, Ranka-Laća Tripkovića, Vladimira-Tuca Andrića, Dragana Đukića, Josipa Farčića, Mića Vidakovića. Kao što je poznato, Drobnjak je bio kandidat za reprezentaciju, dok su Živković, Katanić, Farčić i Đukić oblačili seniorski dres sa državnim grbom.
„Mirka sam direktno sa tribina, odakle je gledao trening, uveo u jednu petorku, jer mi je nedostajao deseti igrač – pričao je Aca Puš. – Ali, već sam čuo da u Conjinom dvorištu (u dvorištu Slobodana Conje Koprivice sa igrom pod obručima upoznao se i naš čuveni reprezentativac Slobodan Rica Gordić, prim. aut.) jedan vižljasti dečak svakodnevno šutira na koš, i to dobro. Radivoja Živkovića sam našao kod robne kuće. Zapitah ga šta tu radi, a on odgovori da traži posao. Odveo sam ga na košarkaški teren i zaposlio u Autoprevozu. Predraga Katanića sam gledao kod Tehničke škole kako skače u vis. Pozvao sam ga da dođe na trening košarkaša, i nisam pogrešio. Od Dide Zejnilovića, koji je u mlađim kategorijama Borca igrao centra, napravio sam beka – omladinskog reprezentativca Jugoslavije. Radmilo je bio najodgovorniji i na treninzima i na utakmicama, njega nije trebalo kontrolisati. Zato je i bio pet puta najbolji strelac prvenstava Jugoslavije.“
Sa legendama čačanske košarke Draganom Kićanovićem i Radmilom Mišovićem
Svojim velikim uspehom smatrao je uvođenje u trenerske vode stručnjaka kao što su: Slobodan-Conja Koprivica (dugogodišnji trener Borca, Sloge, Maribora i nekih reprezentativnih selekcija), Dejan-Džoli Mijatović (trener nekoliko prvoligaških ekipa i trofejni selektor mlađih reprezentacija naše zemlje), Raško Bojić (trener Borca), Darko Rajaković (gradi karijeru u NBA) i Nikola Maslarević.
Radio je i kao kondicioni trener fudbalera Borca u vreme kada su prvi tim vodili: Živorad-Bija Stanković, Vasilije Šijaković, Aleksandar Vukotić- Čamac i Mihailo Kolarević.
Potom je, pune dve decenije (1973–1993), bio delegat na košarkaškim utakmicama. Svakako da je najznačajnija iz tog perioda bila ona čuvena majstorica za prvaka države u Zagrebu (1986), kada je Zadar u produžetku pobedio aktuelnog prvaka Evrope Cibonu i šesti (poslednji) put u svojoj istoriji postao prvak Jugoslavije.
Sa sudijama Kurilićem i Petrovićem pred treću utakmicu finala plej-ofa Cibona–Zadar
Zahvaljujući košarci prisustvovao je Olimpijadi u Rimu (1960), Svetskom prvenstvu u Ljubljani (1970), Evropskom prvenstvu u Beogradu (1975) i drugim velikim takmičenjima. Kada je Čačak bio domaćin Balkanskog juniorskog košarkaškog prvenstva (1975), Stefanović je bio sekretar šampionata.
Sportske izveštaje i reportaže počeo je da objavljuje 1955. godine. Prvi članak napisao je za Sport 1955. Bila je to najava kvalifikacione fudbalske utakmice Borac–Vardar. Kao novinar izveštavao je sa svih mogućih utakmica, nije mu bilo važno da li se radi o prvoj ili „beton“ ligi, seniorima ili mlađim kategorijama. Prijatelji su ga u pola noći telefonom pozivali da provere zna li šta su uradili pioniri nekog malog seoskog fudbalskog kluba. Naravno, znao je tačan rezultat. Izveštavao je za više od 25 medija, a na spisku se nalaze: JSL Sport (od 1955), Večernje novosti, Dnevnik i Delo (Ljubljana), Dnevnik i Mađar so (Novi Sad), Nova Makedonija (Skoplje), Oslobođenje (Sarajevo), Čačanski glas, Rilindija i Jedinstvo (Priština), Pobjeda (Podgorica), Điganti del basket (Italija), Frankfurtske vesti (Nemačka), Tempo, Niške novine, TV Zagreb, Radio Beograd, Radio Novi Sad, Radio Čačak, TV Čačak, TV Galaksija 32, SOS kanal, Radio M, Tanjug. Iako nije imao nikakvu evidenciju, smatrao je da je napisao oko 2.000 fudbalskih izveštaja i nekoliko hiljada košarkaških. Naravno, pisao je i o drugim sportskim događajima iz čačanskog kraja. Inicijator je osnivanja i dugogodišnji predsednik Udruženja sportskih novinara grada Čačka i Moravičkog okruga, kao i član Izvršnog odbora i potpredsednik Udruženja sportskih novinara Srbije. Radove iz oblasti fizičke kulture (pet) objavljivao je u stručnim časopisima i zbornicima.
Autor je knjiga „Koš na obali Morave“ (1995) i „To je čačanska košarka“ (1996). Jedan je od najzaslužnijih što je Čačak prvi u našoj državi dobio Sportski vodič (2004), u kome je dat kompletan pregled sporta u gradu na Moravi.
Za svoj rad dobio je prestižna priznanja: Orden rada sa srebrnim vencem (1975), Zlatnu plaketu Košarkaškog saveza Jugoslavije (1969), Zlatnu značku KK Borac (1975), Zlatnu plaketu JSL Sport (1985), Nagradu za životno delo sportskih novinara Čačka (1991), Zlatnu plaketu FK Borac, Decembarsku nagradu Čačka (2010), Nagradu za životno delo Udruženja sportskih novinara Srbije (2011), Majsku nagradu Sportskog saveza Srbije (2012) i druga.
Aca nije propuštao nijednu priliku da za svoje rezultate zahvali supruzi Ljiljani i kćerki Lidiji, lekarki, koje su imale beskrajno razumevanje i pružale mu bezrezervnu podršku.
Za frankfurtske “Vesti” legendarni Radmilo Mišović je o Aleksandru Stafanoviću rekao:
– Ubeđen sam da nije bilo Profesora, u Čačku ne bi bilo ni košarke. Zahvaljujući njegovom radu i upornosti, mnoge od nas je uveo u košarkašku halu i sklonio nas sa ulice da ne postanemo problematični. Uostalom, zahvaljujući dobrim delom i radu Profesora, KK Borac je dao više od 50 reprezentativaca u svim košarkaškim selekcijama. Nije zanemarljivo ni to što nam je pomagao i privatno, jer je uvek bio tu kada nam je trebalo rešiti neki lični problem.
I to nije sve. Krajem prošlog i početkom ovog veka bio je koordinator stručnog rada u KK Borac. Uvek uz Borac i stalno na raspolaganju svom voljenom klubu. A kada je sport u pitanju, bio je spreman je kao zapeta puška.
***
Kum „pranja ruku u Moravi“
O pranju ruku u Moravi kao preduslovu za dobar šut danas govore svi, od košarkaških laika do vrhunskih stručnjaka i dokazanih asova. Malo ko zna da je to Acina dosetka, a gotovo niko kako je nastala. Evo kako je on objašnjava:
– Sedeo sam ispod oraha, pored Bunkera, dok su dva klinca šutirala na koš po nesnosnoj vrućini. Koš pored Borčeve hale nema hlada, pa im je i to doprinosilo da vrlo retko ubace. Malo u šali, ali i ozbiljno rekoh im: Idite malo na Moravu, operite ruke i umijte se! Poslušaše me. Kada su se osvežili počeše da pogađaju koš. Prisutni brzo zaključiše: kada se operu ruke u Moravi koš se ne maši.
Photo: Privatni album