Sjajan tekst g.Vladimira Stankovića o EP 1951. u Parizu dao mi je šlagvort za priču koja se odigrala na Kalemegdanu, a direktno je vezana za skandal na finalu tog Evropskog prvenstva.
Pošto je ondašnja Jugoslavija zbog rezolucije Informbiroa protiv naše zemlje bila u hladnom ratu sa SSSR još od 1948 godine, gledalo se da se ugled Sovjetskog Saveza, kad je bilo moguće, omalovaži i umanji pa je tako priča o skandalu na Evropskom prvenstvu dobro došla za parodijski muzičko-sportski događaj na Malom Kalemegdanu. Treba znati da se posle rezolucije Inforbiroa iz 1948. Jugoslavija sve više okretala ka Zapadu, pa su tako naši klubovi išli na turnire i turneje po zapadnim zemljama. Po nečijoj ideji a povodom skanadala u finalu EP u Parizu na Kališu je 26. maja 1951. organizovan „rimejk“ tog finala, sa naglašenim parodijskim karakterom. Učestvovali su poznati glumci, pevači, Zvezdin drugi košarkaški tim i hokejaši „crveno-belih“ koji su glumili finaliste.
Srđa Kalember, je bio „selektor“ Čehoslovačke, dok je na klupi Sovjeta bio (budući) poznati sportski komentator Dragan Nikitović, kome su za tu priliku obukli vojnički šinjel, a na leđa okačili nekoliko ordena. Nikitović se veoma uživeo u svoju ulogu selektora, pa je u tajmautu glasno vikao „davaj“ uz još neke reči na ruskom.
Mali Kalemegdan je toga dana bio pretesan da primi sve koji su želeli da prisustvuju događaju, ali je samo 4.000 ljudi bilo u povlašćenom položaju da uživa u predstavi. Išlo se dotle sa parodijom da su posle faula sovjetskih igrača lične greške upisivane Čehoslovacima. Sovjeti su se zagrevali igrajući kazačok.
Pored aut linije su stajala „tri agenta Udbe“ u dugim kožnim mantilima po kojima su tada bili prepoznatljivi. Jedan od trojice „udbaša“ bio je poznati glumac Aleksandar Gavrić (“Kapetan Leši”), jedan od najpopularnijih glumaca tog doba koji nas je, na žalost, prerano napustio nastradavši u saobraćajnoj nesreći. Oni su posle svakog pogotka čehoslovačke reprezentacije ulazili na teren i strelca odvodili u svlačionicu na saslušanje. Publika se sjajno zabavljala.
Predstava je počela u 20 časova pod svetlima reflektora. U jednom trenutku izrežirano je da na par minuta nestane struja, u tim trenucima je legenda Malog Kalemegdana, čuveni Čika Brka, ušao na teren i liniju slobodnih bacanja na strani na koju su napadali Sovjeti pomerio napred ka košu na dva metra od table kako bi im pomogao da lakše pogode kada budu izvodili bacanja.
Čika Brka je bio dugogodišnji domar Zvezde, zadužen za teren, pa je tako i on bio uključen u predstavu. Naravno, publika je bila na strani Čehoslovačke, isto kao i u Parizu. Pošto su i u ovoj parodiji pobedili Sovjeti, publika je, kao i u francuskoj prestonici, žestoko protestovala. Malobrojni navijači SSSR (i Staljina) otišli su veoma ljuti.
Nakon završetka utakmice krenuo je muzički program u kome je Bubiša Simić sa svojim džez orkestrom „Dinamo“ zabavljao publiku. Bilo je i intervjua sa poznatim košarkašima, a prikazan je i američki film „Tajne košarke“.
Vojislav Bubiša Simić pedesetih godina prošlog veka
Profesor Vidaković, nekadašnji košarkaš Crvene zvezde, od koga sam, kao i od Srde Kalembera čuo ovu priču, kao dete je prisustvao svemu tome, i po njegovim rečima to je jedna od najlepših uspomena koje pamti iz tog perioda. Priča govori o duhu tog vremena. Mali Kalemegdan je tada bio centar ne samo košarkaških, nego i mnogih kulturnih zbivanja u Beogradu. Ili, kako je to rekao Bubiša Simić, tada se igrao i svirao džez-basket.
Photo: YouTube, Intermedia Network

