Početna NBAPredrag Ćorić: Devet ključnih tačaka

Predrag Ćorić: Devet ključnih tačaka

od Predrag Ćorić
14 pregleda

Posle odigranih dve trećine utakmica, NBA sezona po običaju u februaru napravila sedmodnevnu pauzu pred ulazak u završni i odlučujući deo, pa je ovo idealna prilika da se osvrnemo na najvažnije dogadjaje.

Ujedno, ovo je bilo vreme ol-star vikenda tokom koga su se trenutno najbolji igrači okupili i kroz nekoliko egzibicionih dogadjaja animirali publiku širom sveta, mediji dobili priliku za serije ekskluzivnih intervjua a usput se i prikupljala sredstva u raznorazne dobrotovorne svrhe. Takodje, dobit za grad koji je domaćin dogadjaja nije zanemarljiva: tako je, recimo, ove godine grad Klivlend samom organizacijom ostvario profit od oko 100 miliona dolara. O samoj uspešnosti i atraktivnosti onoga što smo videli ove godine nešto kasnije u tekstu, a za sada je dovoljno reći da je ovo možda bio najgori ol-star vikend otkada se ova vrsta manifestacije održava.

Isto tako, pred samu pauzu se završava prelazni rok za ovu sezonu. Ove godine imali smo nekoliko značajnih pomeranja igrača: Sabonis je završio u Kingsima, Halibarton i Hild u Indijani, Dalas je poslao Porzingisa u Vizardse a doveo Dinvidija i Bertansa, Derik Vajt je postao novi član Seltiksa a Mekolum Pelikana.

Ipak, najvažnija priča prelaznog roka vezana je za razmenu izmedju Netsa i Siksersa. Višemesečna sapunica se završila tako što je Ben Simons završio u Bruklinu, dok je Džejms Harden stigao u Filadelfiju. Priča koja svakako zaslužuje neku reč više, isto kao i mizerna sezona Lejkersa, neverovatni Dža Morent, Finiks Sansi i Golden Stejt Voriorsi… i još ponešto. Krenimo redom.

Ko je razočarao, ko nije

Od 30 NBA franšiza, većina ih se na tabeli nalazi tamo gde smo ih i očekivali na početku sezone. Oklahoma i Hjuston zacementirani su na dnu tabele Zapada, dok su fenjeraši Istoka Orlando i Detroit. Takodje, potpuno očekivano su Kingsi, Pelikani, Sparsi i Pejsersi bledim izdanjima u donjim delovima tabele sa minimalnim šansama da se dokopaju bar desetog mesta i plej-in turnira.

Klipersi i Portland su opterećeni povredama glavnih igrača (Lenard, Džordž, Lilard) sa nešto slabijim učinkom, ali još uvek u trci za doigravanje, slična sistuacija je i sa Denverom, Torontom, Bostonom – učinak ne preterano dobar ali sasvim dovoljan da se ostatak sezone odigra smisleno i punim gasom. Ko nas je onda neprijatno iznenadio a ko neočekivano stigao na viši nivo?

Tri franšize su ove godine posebno razočarale svoje navijače: Los Andjeles Lejkersi, Njujork Niksi i Atlanta Hoksi. S druge strane, Memfis Grizliji, Klivlend Kavalirsi, Čikago Bulsi, Golden Stejt Voriorsi i Finiks Sansi su nam ponudili najviše i sasvim zasluženo se nalaze u vrhu tabele.

Krenimo od razočarenja. Kako ćemo o Lejkersima posebno pisati, pozabavimo se nešto više Houksima i Niksima.

Loše igre Niksa i Hoksa

Atlanta Hoksi su prošle godine igrali finale Istoka i tada budućim šampionima Baksima „otkinuli“ dve utakmice u finalnoj seriji. Jang je bio maestralan, Kolins i Kapela izvrsni, Kevin Herter najavio potencijal buduće zvezde lige, Bogi čovek koji povezuje sve konce na terenu… Izvrsna izdanja i ostanak svih igrača tokom predsezone su nas ubedila da Hoksi imaju potencijal uključiti se u borbu u sam vrh, pa čak napasti i titulu.

Četiri meseca kasnije, i posle odigranih 58 utakmica, Atlanta je na 10. mestu Istočne konferencije sa negativnim skorom od 28-30 i sa svega jednom pobedom prednosti nad Vizardsima (27-31). Kako sada stvari stoje, predstoji im grčevita borba da obezbede plej-in turnir na kome bi se eventualno dokopali plej-ofa.

Da stvari budu još gore, taj scenario (trenutno, realno jedini mogući) doveo bi ih do 7, ili 8, pozicije i prvog kruga doigravanja gde će ih sačekati jedna od dve provplasirane ekipe: Bulsi, Baksi, Siksersi, Netsi… Sa ovakvim igrama, gotovo je nezamislivo da je prolazak u drugi krug ostvariva misija. Možda će neko argumentovati da su Hoksi prošle godine bili u sličnoj poziciji, ali su tokom poslednja dva meseca nanizali seriju pobeda i ušli u doigravanje kao dobro podmazana mašina spremna za veliki rezultat. Možda. Mada, treba imati u vidu da su tada promenom trenera (Lojda Pirsa nasledio sadašnji trener Nejt Mekmilan) pokrenute neophodne promene u igri koje su donele rezultat. Trener MekmIlan je tada vratio Bogdanovića medju startere, Jangu ograničio soliranja i posed lopte, dobro balansirao minutažu Hantera, Hertera, Rediša (inače, član Niksa od kraja januara) i uopšte izvrsno vodio tim tokom ostatka sezone. Šta se desilo svega par meseci kasnije? Prvi utisak je da Mekmilan ima sve manje kontrole nad mladim zvezdama tima, prevashodno nad Tre Jangom.

Tre Jang

Još na samom početku sezone i odigranih nekoliko utakmica, Jang je izjavio da mu je suštinski dosadno da igra utakmice pre plej-ofa, te kako jedva čeka april. Zvuči lepo, ali da bi se košarka igrala sve tamo do juna mora se prvo pregurati zimski period i obezbediti pozicija na tabeli za takvo nešto. Mlada zvezda, ponesena neverovatnom prošlogodišnjom serijom pobeda (Niksi a posebno triler od sedam utakmica protiv Siksersa) je, ima se osećaj, već sebe videla kako podiže šampionski pehar ove godine. Ukratko, previše neosnovanog samopouzdanja i status medijske superzvezde kumovali su da uticaj Mekmilana sve manje bude vidljiv na terenu. Jang jeste medju najboljim strelcima i asistentima lige, ali šta je cena svega toga?

Tempo igre, organizacija, koševi, asistencije…  Jang jednostavno ima apsolutno kontrolu nad igrom Hoksa, a koliko je to delotvorno vidimo sada, kao što smo se uverili i prošle godine u prvom delu sezone.

Takodje, Bogdanović je, posle što je zbog povreda kolena i nožnog zgloba propustio nekoliko vezanih utakmica, ponovo vraćen na klupu u ulogu šestog čoveka kao kod Lojda Pirsa. Bogi odradjuje svoj deo posla i više nego dobro: dosta minuta na terenu, oko 18 poena proseka u zadnjih mesec dana, tu je veći broj uspešnih dodavanja, više skokova, kradja…sve u svemu zaokružena dobra igra na svim poljima. A, kao vrhunski profesionalac, nekoliko puta je i izjavio da nema problema sa promenom uloge na terenu te da sasvim prihvata odluku trenera.

Problem za Mekmilana je samo u tome što klupa Hoksa trenutno igra bolje od projektovanih startera: Hanter i Herter su daleko od prošlogodišnjih izdanja, Kapela je sve redje u prilici da profitira od Jangovih dodavanja, dok je Džon Kolins, ima se utisak, posle letošnjeg potpisavnja novog ugovora završio sa dokazivanjem talenta i okrenuo se odradjivanju posla na minimumu. S druge strane, Bogi vodi klupu izvrsno, Galinari vrlo solidan, mladi Okongvu unosi energiju, Lu Vilijams odradi solidnih veteranskih 10 minuta… Pa je trener, umesto da uživa u konačnom otkrivanju dobitničke formule, zbog nezadovoljstva mladih zvezda vrlo često u problemu sa pronalaskom prave minutaže za sve. Što automatski vodi ka gubitku kontrole nad timom.

Na kraju, biće zanimljivo videti kako će Hoksi okončati ovu sezonu. Ako se dokopaju plej-ofa i uspeju iznenaditi nekog od favorita u prvom krugu, godina bi se možda mogla nazvati i relativno uspešnom.

U slučajevima da sezonu završe igrajući plej-in turnir, ili padnu na još neku poziciju niže i završe sa košarkom još u aprilu, teško je zamisliti da će Nejt Mekmilan sačuvati sadašnji posao. U stvari, ima se utisak da, bez obzira na to gde će Hoksi završiti godinu, promena trenera je potrebna svima – i upravi i igračima (Jangu posebno), a i samom Mekmilanu.

Navijači Njujork Niksa prošle godine su imali puno razloga za zadovoljstvo. Posle višegodišnjih mizernih izdanja, konačno se u MSG igrala plej-of košarka, Derik Rouz je pronašao drugu mladost, R.Dž. Beret otvorio vrata ka statusu zvezde, dok je Džulijus Rendl odigrao sezonu života i na kraju proglašen igračem koji je najviše napredovao (MIP). Izgledalo je da su Niksi konačno dobro vodjeni (i uprava i trener) kao i da imaju solidnu bazu da bi se napravio korak dalje. U predsezoni su stigli Evan Furnije i Kemba Voker. Prvi je, posle odličnih izdanja na OI, bio vrlo „tražena roba“ dok je rodjeni Njujorčanin Kemba konačno dobio priliku igrati košarku kod kuće i sa prepoznatljivim osmehom sve uveravao da je konačno ostvario svoj san. To je bilo u oktobru.

Kemba Voker

Ovog februara stanje je sledeće: 25-34 učinka, 12. mesto na tabeli, četiri poraza više od desetoplasiranih Hoksa i mesta u plej-in turniru, Rouz van terena dva meseca, Rendl je bleda senka od igrača iz prošle sezone dok je Kemba, bez obzira na još uvek sveprisutni osmeh, više na klupi nego na terenu (prema poslednjim informacijama, Kemba do kraja sezone neće više ulaziti u igru). Kao i uvek, razloga za loše rezultate ima mnogo, ali se stiče utisak da imaju problem sličan Hoksima: pad motivacije i komunikacija na relaciji trener-igrači.

I dok Hoksi traže načina motivisati mlade zvezde, Niksi su suočeni sa gubitkom momentuma iskusnih igrača. Rendl odradjuje ofanzivno i ove godine pristojan posao, ali je daleko od onog samopuzdanja i energije kojom je pokretao celu MSG i vodio Nikse do direktnog plasmana u doigravanje. Istina, nastup su završili već u prvom krugu ubedljivim porazom baš od Hoksa (1:4) i mada se već tada videlo da su daleko od eltinih timova lige, sam povratak u postsezonu je mnogima bio dovoljan znak da se stvari kreću u pravom smeru.

Nova sezona je ipak samo pokazala da su pet utakmica protiv Atlante u stvari realnost Niksa. Ni tada Rendl nije blistao, klupa bez dubine i pravog kvaliteta, Rouz može, ali ne sasvim sam, te da su mladi Beret i Kvikli još daleko od nivoa potrebnog za sam vrh. Dolazak Vokera i Furnijea trebao je doneti iskustvo ali od toga bar za sada nije bilo puno pomoći. Naprotiv. Kemba igra najgoru sezonu u karijeri, dok Furnije ima previše oscilacija u igri – od izvrsnog ka niti vrednog pomena. Takodje, startni centar Mičel Robinson vrlo često kuburi sa povredama, kao i njegova zamena Noel. Veteran Gibson još uvek odradjuje ponešto od posla ali ništa više od toga, slično je i sa bekom Burksom, dok Obi Topin i novopridošli Kem Rediš pretežno greju klupu.

Na kraju, trener Tibodo. Kao i Mekmilan, čini se da je izgubio kontrolu nad timom pa su sve češće glasine da će ovo biti poslednja sezona popularnog Tibsa u Njujorku.

Finiks i GSV

I dok Niksi i Houksi traže načina da bar donekle spasu sezonu, Finiks Sansi i GSV su nastavili sa odličnim rezultatima od prošle godine.

Sansi su trenutno ekipa sa najboljim skorom u ligi (48-10), potvrdivši tako da prošlogodišnje igranje velikog finala nije slučajnost. Ako imamo u vidu da su, posle sporog starta sezone i skora od 1-3 ušli u seriju od 47-7, što je ujedno i projektovana sezona od 70 pobeda, možda tek tako dobijamo punu sliku o impresivnosti igara ekipe Montija Vilijamsa. Trener koji je preuzeo Sanse od Igora Kokoškova pre tri godine krenuo je u ovu neverovatnu avanturu još u „mehuru“, kada je Finikis kao potpuni autasjder odigrao 8 utakmica, ostvario isto toliko pobeda da bi zatim prethodne godine iznenadio sve i stigao do finalne serije sa Baksima. Vilijams je proglašen trenerom godine, da bi ovaj put bio nagradjen i vodjenjem „tima Lebron“ na ol-star meču. I zaista, utisak jeste da je (bez obzira na Pola i Bukera) upravo on najzaslužniji za preporod Sansa.

Igra Finiksa deluje najzrelije, rotaciju igrača doveo je maltene do prefekcije pa se ima utisak da uvek uspeva izvući trenutni maksimum od svakog igrača. Tako, recimo, Džavale Mekgi, centar veteran koji u svojim nogama ima nekih 15 minuta dobre košarke, posle gotovo nikakvog učinka prošle godine u Denveru (5 poena i 5 sk, 14 minuta igre), kod Vilijamsa je najednom postao obavezan deo rotacije: 10 poena i 6 skokova za 16 minuta na terenu – savršeno iskorištene minute rezervnog centra.

Ukratko, takav je slučaj sa celim rosterom tima. Svako ima svoju ulogu, svi pošuju uspostavljeni sistem i rezultati nisu izostali. Naravno, Kris Pol i Devin Buker su prve zvezde tima. Pol je verovatno poslednji klasični plejmejker u ligi: 37 godina, 17. sezona i trenutno prvi asistent lige (10.7 prosek) sa zvučnim nadimcima „floor general“ ili „point god“, igra još jednu izuzetnu sezonu. a jedino što nedostaje ovoj neverovatnoj karijeri je šampionski prsten. Do pre desetak dana moglo bi se zaključiti – kada ako sada ne. Naime, ispostavilo se da je pred samu ol-star pauzu doživeo povredu palca i neće ga biti na parketu naredna dva meseca.

Kris Pol

Šta to znači za Sanse? Jednostavno, Buker mora konačno dokazati da je sposoban voditi tim bez Pola. Uz Ejtona, Bridžisa, Džonsona i rezervnog pleja Kamerona Pejna, Sansi i trener Vilijams će biti na testu u završnici sezone – mogu li zadržati visoku poziciju i ući u doigravanje sa dovoljno samopuzdanja da eventualno već u prvom krugu odmere snage sa, recimo, posrnulim Lejkersima i sa rovitim Polom. Biće to pravi test zrelosti za sve – može li Buker do statusa superzvezde, Monti Vilijams do najboljeg trenera u ligi, i konačno Pol do svog prvog pstena.

Golden Stejt Voriorsi igraju gotovo kao u najboljim danima. Stefon Kari je prva dva meseca sezone odigrao na MVP nivou, tokom decembra srušio rekord Reja Alena po broju postignutih trojki, a u medjuvremenu se vratio i Klej Tomson posle dvogodišnje pauze.

Novopridošli Oto Porter, Nemanja Bjelica i povratnik Andre Igudala se savršeno uklapaju u sistem igre Stiva Kera, Endru Vigins je prvi put u karijeri postao ol-star igrač, Džordan Pul je izrastao u izvrsnog igrača, Geri Pejton II je izgleda konačno pronašao svoje mesto u NBA, ruki Džonatan Kaminga već sada nagoveštava da se radi o budućoj zvezdi…

Nemanja Bjelica

Dodamo li još da je trenutno povredjeni Drejmond Grin i dalje kičma igre Voriorsa, te da se na parket tek treba vratiti izvrsni mladi centar Džejms Vajzmen, onda je nemoguće ne pomisliti da sve osim završnice plej-ofa bi za ovogodišnje Voriorse bio veliki neuspeh. Iskreno, potpisnik ovih redova želeo bi ih videti sa novim prstenom prevashodno zbog našeg Nemanje Bjelice. Posle frustirajućih rola u Minesoti i Kingsima (Majami avanturu od par meseci i nekoliko utakmica ne vredi ni pominjati), izgleda da Beli konačno ima priliku igrati košarku koju voli i razume. Istina, minutaža i nije nešto posebna (10-15 minuta proseka) ali u njegovim godinama i sa veteranskim minimalnim ugovorom, više nije niti realno i moguće. U stvari, izgleda da je Ker pronašao upravo neki Bjeličin maksimum: i po broju minuta, i načinu na koji će najbolje koristiti njegov košarkaški IQ te raznovrsnost njegove igre. Opšti utisak je da su u klubu svi zadovoljni, da je Beli konačno srećan na terenu pa mu možemo samo poželeti ostatak sezone bez povreda i bar veliko finale za perfektan kraj NBA karijere.

Bulsi i Kavalirsi

Čikago Bulsi i Klivlend Kavalirsi se trenutno nalaze na drugom (38-21), odnosno četvrtom (35-23) mestu Istočne konferencije. Iako je Majami lider Istoka, potpisnik ovih redova ne smatra da je to bilo kakvo iznenadjenje. Naprotiv. Izvrstan tim i odlično vodjen, pa je visok plasman Hita bio itekako očekivan. Medjutim, da ćemo u ovoj fazi sezone imati Bulse i Kavalirse ovako visoko plasirane je prvorazredna senzacija.

Uspeh Bulsa u direktnoj vezi je sa novim GM-om, Arturasom Karnišovasom. Pokazalo se da je letošnji prelazni rok odradjen savršeno: Lonzo Bol, Aleks Karuzo a prevashodno Demar Derozan su i više nego opravdali očekivanja. Dodamo li još da je nešto pre toga doveden sjajni trener Bili Donovan, kao i centar Nikola Vučević, onda se mora prepoznati i ujedno čestitati Karnišovasu i upravi Bulsa na sjajno obavljenom poslu.

Arturas Karnišovas

Posebno treba istaći odredjeni nivo rizika koji je prihvaćen kada je doveden Derozan. Naime, tokom leta je maltene bilo dogovoreno da će završiti u Lejkersima a jedino što je onemogućilo taj transfer je dužina ugovora: Lejkersi su bili spremni ponuditi dve godine, Derozan je tražio tri, nije ih dobio od L.A. ali jeste od Bulsa. Reklo bi se – sve ostalo je istorija. A da bi zaista bilo tako potrebno je još dobaciti do „nakita“ na kraju sezone. Pa, mogu li Bulsi zaista do samog kraja? Istina, Derozan igra sezonu karijere i trenutno je medju pet najboljih igrača lige, Zak Levin je sve bolji, a mladi ruki Ajo Dosunmu je pravo otkrovenje, sve ostalo je izgleda posloženo kako treba, ali do samog prstena preko Baksa, Netsa, Siksersa… zvuči ipak kao nemoguća misija ovog puta.

S druge strane, ako Bulsi ostanu zajedno narednih dve-tri sezone i eventualno odrade još jedno-dva kvalitetna pojačanja (konkretno, na centarskim pozicijama) onda bi ih možda već iduće godine mogli tretirati kao jednog od glavnih favorita za samu završnicu. Ako imamo u vidu dosadašnji rad Karnišovasa, možemo se kladiti da je ovo tek početak povratka Čikago Bulsa medju NBA elitu.

Kavalirsi na četvrtom mestu najjačeg Istoka u poslednjih dve decenije? Uz Grizlije (o njima nešto više u delu posvećenom Dža Morentu), svakako najprijatnije iznenadjenje sezone.

Mislim da ne postoji niko ko je mogao predvideti da će mladi tim Klivlenda ne samo biti visoko plasiran, već i igrati sjajnu, zrelu košarku. Naime, pogledajmo samo imena i godine startera: Garland (22), Okoro (21), Mobli (20), Alen (23) i Markanen (24) … Takodje, treba imati u vidu da igraju gotovo celu sezonu bez startnog pleja Kolina Sekstona (23) koji je odigrao svega 11 utakmica pa je zbog povrede kolena otišao na operaciju i završio sezonu.

Tanderi su trenutno najmladji tim lige i nalaze se tamo gde smo ih i očekivali pre početka sezone – na dnu Zapada, u procesu su sakupljanja iskustva i to je sasvim normalno i očekivano. Ali, da jedan tim sa ovako mladim sastavom se etablira medju elitu lige je gotovo nezamislivo, i spada medju one lepe sportske priče koje svi volimo i nadamo se da mogu potrajati sa nekim kvalitetnm rezultatom na kraju. Šta bi li bilo u slučaju Kavalirsa u ovom trenutku? Prosto rečeno, do kraja sezone više ne moraju uraditi apsolutno ništa – franšiza je vraćena u vrh i prepoznata kao jedna od najperspektivnjih u celoj ligi. I više nego dovoljno za sada. Realno, očekivati je siguran plasman u doigravanje a tada će svaka dobijena utakmica biti veliki uspeh, da ne govorimo o eventualnom prolasku prvog kruga.

Dža Morent

Stvar je vrlo jednostavna:  Dža Morent je trenutno bez premca najspektakularniji igrač lige. Prosto, da bi se stekao puni utisak, jedina preporuka svima je da u svoj košarkaški kalendar obavezno uvrste utakmice Grizlija. Pokušaji da se opiše igra Morenta uvek će ostati, bez obzira koliko bili slikoviti, uskraćeni za efekat iznenadjenja i divljenja šta i koliko može ovaj 22-godišnjak. Da, mogu se povlačiti paralele pa reći neodoljivo podseća na Derika Rouza iz najboljih dana, ima u njemu nešto od eksplozivnosti Vejda ili Alena Ajversona, ali ono što ga čini posebnim i zato obaveznim delom za gledanje jeste nepredvidljivost koja nikada ne izostane.

Dža Morent

Gotovo da nema utakmice ove godine gde nas nije bar jedanput ostavio bez teksta svojim neverovatnim potezima: da li su to prodori ka košu u kojima na volšeban način pronalazi prostor da poentira, čudovišna zakucavanja preko 30 cm viših igrača, brzina kojom najbrže protivničke bekove čini sporim, ili možda odluči da nam ponudi blokadu u stilu kako je to znao samo najveći – M.J. Čak je našao za shodno da nas i na revijalnoj ol-star utakmici sjajnim zakucavanjem podseti kako bi to trebalo izgledati u pokojnom takmičenju istog imena.

A, kad već pomenusmo Majkla… Igra Morenta nema suštinski nikakve veze sa njegovom, ali sve oko njega, na i van terena, neodoljivo podseća na ushićenje sa kojim su stariji ljubitelji košarke čekali svaku utakmicu Najvećeg. Po skromon mišljenju potpisnika ovih redova, veći kompliment teško se može dati.

Prosto, Dža je trenutno možda najbolji igrač lige, njegovi Grizliji su na trećem mestu Zapada (41-19) i izgleda da ne nameravaju da se zaustave. U stvari, ako ih zaobiđu povrede, svakako su ove godine jedan od favorita za prsten. Dokazali su se na utakmicama protiv iskusnijih i jačih, a nagoveštaj kvaliteta smo videli još prošle godine kada su izbacili Voriorse sa plej-in turnira. Ovaj put su još bolji.

Trener Tejlor Dzenkins izvrsno manevriše ovim mladim timom: Dezmond Bejn (23 godine) odlično komplementira sa Morentom na bekovskim pozicijama, ruki Zair Vilijams (20) je jedno od prijatnih iznenadjenja, tu je i iskusni Stiven Adams, Tajus Džons sjajno menja Morenta na pleju, i naravno Džaren Džekson (22) koji ima sve predispozicije za buduću superzvezdu.

Na kraju, napomenimo da su deo Grizlija i trener Darko Rajaković i Džon Končar. Darko je dobio i priznanje tokom ove sezone u vidu prilike da vodi Grizlije kao prvi trener, dok je Dženkins bio zaražen koronavirusom. Pet utakmica je vodio Grizlije i ostvario skor od 4-1, pobedivši ujedno i Golden Stejt. Takodje, postao je prvi ne-Amerikanac koji je kao bivši trener iz G lige vodio jedan tim. Svakako, veliki uspeh za našeg stručnjaka. Što se tiče Končara, naši ljubitelji košarke znaju već da je, kako ima srpskih porodičnih korena, bilo nekih najava da bi mogao zaigrati za našu reprezentaciju. Ako je prošle godine još uvek igrao pretežno „garbage time“,  od ove sezone to više nije slučaj. Sada je već deo standardne rotacije, napredak u igri je evidentan pa sve ovo možda bude interesantno i selektoru Pešiću, pogotovo ako se ima u vidu da je i sam izjavio da ne bi imao ništa protiv zaigrati za našu selekciju.

Džon Končar

U svakom slučaju, pored samog Morenta, eto još dva razloga više našim ljubiteljima košarke za redovnije praćenje Grizlija u narednom periodu.

Lejkersi pred “pucanjem”

U redu, budimo iskreni. Još pre početka sezone bilo je vrlo malo onih koji su zaista verovali da će „eksperiment Vestbruk“ uspeti. Pogotovu što je cena koju su Lejkersi platili za njegov dolazak bila smešno visoka: Koldvel Poup, Kuzma, Harel, Karuzo… gotovo trećina tima, igrači koji su u najboljim igračkim godinama i sa već šampionskim pedigreom. U najmanju ruku zvuči neozbiljno i za neverovati da se jedna franšiza kao šo su moćni Lejkersi sebi dozvolila ovakav amaterski posao. Bilo kako bilo, 60-ak utakmica kasnije, LBJ i društvo su na mizernih 27-31 skora i 9. mestu Zapada što je dovoljno za plasman na plej-in turnir. Za sada. Jer, ako se ima u vidu da Lejkersi do kraja sezone imaju jedan od najtežih rasporeda i serije utakmica sa plej-of timovima, onda nije teško zamisliti da od postsezone ne bude ništa.

Šta su još razlozi ovako loših rezultata? Rekosmo već, Raselove igre su jednostavno bile ispod svakog nivoa: serije početničkih grešaka, izgubljene lopte gotovo na dvocifrenom nivou, imao se utisak da je povremeno izgledao potpuno izgubljeno na terenu i potpuno neupotrebljiv za bilo kakvu ozbiljnu košarku. Jeste,  Rasela je zaista teško voleti, pogotovo u ovoj fazi karijere kada je sve manje eksplozivnosti, ali je činjenica takodje da prosto njegov stil igre jednostavno ne odgovora Dejvisu, a pogotovu LBJ-u. Još od Tandera i najboljih dana, navikao je na stalnu kontrolu tempa i loptu u rukama, dok se sada od njega, u zrelim igračkim godinama, očekuje da promeni svoj pristup i stil igre. Nije da se ne trudi, vidi se, ali baš zbog potpuno neprirodnih pokušaja da bude ono što nije bio nikada i dolazi do serije grešaka gde povremeno izgleda kao amater. Ko zna, možda kao što je to već radio poslednjih par sezona, proigra u drugom delu i zapuši usta svim kritičarima, ali bojim se da sa ovakvim sistemom igre to nije moguće. Elem, pored nesretnog Rasela, gde su još problemi?

Rasel Vestbruk

Suštinski, na svim nivoima. Roster prestar i daleko od bilo kakvog konkurentnog igranja košarke, Entoni Dejvis igra najgoru sezonu u karijeri i, da, ponovo je u seriji raznoraznih povreda. A,onda, tokom ol-star vikenda, Džejms je iskoristio priliku da isproziva sve u klubu (glasine kažu da se želeo rešiti Vestbruka u zamenu za Džona Vola) i oprezno najavi da bi vrlo lako mogao na kraju sezone napustiti Los Andjeles, usput nas obavestivši da ima nameru igrati dok njegov sin Broni ne stigne u NBA, te da će mu to biti poslednja igračka godina.

Neko bi rekao, nije mu prvi put, kao što mu ne bi bilo prvi put da iza sebe ostavi potpuno ruiniranu franšizu kojoj trebaju godine da se ponovo stabilizuje (uradio je to Hitu i Klivlendu – dva puta). Branioci Džejmsa reći će da je to jedini put ka prstenu – ulažeš sve i pokušavaš odmah stići do cilja, bez obzira na posledice. Možda i dobar argument ako se radi o igraču koji je na vrhuncu karijere, ali ako imamo u vidu da je Lebronu možda još ostalo godinu-dve dobre košarke u nogama, onda bi naredni postupci Lejkersa vrlo lako mogli ići ka nekoj vrsti spašavanja bar nečega. Ko zna, možda letos budemo svedoci i  nezamislivog – Džejms bude trejdovan, zašto ne i Dejvis, o Raselu da ne govorimo. Zauzvrat bi se dobila svakako serija odličnih igrača i poneki budući pik na draftu (Lejkersi trenutno nemaju pik sve do sezone 2027/28!) i možda mogućnost bržeg oporavka franšize. S druge strane, kako se radi o Lejkersima, Los Andjelesu i Holivudu, istorija nas uči da se za takav razvoj dogadjaja jednostavno nema vremena – želi se uspeh odmah, a kockarska partija koju su Lejkersi odigrali ovaj put jednostavno im nije išla na ruku. Šta će biti posledice na kraju sezone ostaje da se vidi, ali ima se utisak da ćemo, bez obzira na rezultat, prisustvovati pravoj holivudskoj drami za koju će se svakako pobrinuti prvi režiser i još uvek zaštitno lice lige – Lebron Džejms.

Lebron Džejms

Harden/ Simons/Irving saga

Višemesečno natezanje konačno je završeno: Ben Simons je novi član Netsa, dok je Harden završio u Siksersima. Epilog: Simons je, odbijajući da igra sve ovo vreme, izgubio tričavih (!) 20 miliona dolara, dok je popularni Brada još jednom doveo franšizu pred svršen čin (setimo se Hjustona od pre samo godinu dana) i izgurao svoju želju da bude prosledjen upravo tamo gde on želi.

Ko je bolje prošao? Nemoguće je odgovoriti na ovo pitanje, ali hajde da bar pokušamo. Siksersi su, pored Simonsa, u Bruklin poslali još Seta Karija i Andrea Dramonda, pa se stiče utisak da je ovaj potez znak da su krenuli na titulu sad i odmah. Naime, Embid igra sezonu karijere a Harden polako ulazi u godine gde je sve manje vremena da se još jedanput kvalitetno napadne prsten. U Siksersima očito smatraju da bi kombo Harden/Embid trebao biti ta dobitna kombinacija, pa nam ne predstoji ništa drugo osim da sačekamo i uverimo se sami. Ono u šta već sada možemo biti gotovo sigurni je da će Filadelfija Siksersi biti ekipa koja će porušiti sve rekorde po broju izvedenih slobodnih bacanja…

S druge strane, Netsi su u Simonsu dobili upravo ono što im je potrebno – odbrana, odbrana i još malo odbrane. Da ne govorimo da su stigli i već pomenuti vrlo solidni centar Dramond i izvrsni šuter Kari. Imamo li u vidu verovatno najboljeg ofanzivca lige (i trenutno, a neko ce reci i svih vremena) Durenta, onda je jasno da su Netsi u evidentno boljem stanju nego pre trejda. Ostaje još da se vidi kada će Simons zaista na parket, a i u kakvom će fizičkom i mentalnom stanju biti kada krenu plej-of utakmice.

A, da. Tu je i Irving. Čoveku je trenutno dozvoljeno da igra mečeve van Njujorka (gde ne važi obavezna vakcinacija) i ono što je odigrao nije nas impresioniralo. Netsi ne igraju ništa bolje sa njim na terenu, a već ima i najava da bi uskoro mogla biti ukinuta zabrana, i da će imati priliku zaigrati i u Bruklinu u najskorije vreme.

Posle svega, opšti je utisak da je cela sapunica oko Irvingovog statusa dosadila svima, i da je na kraju jedini gubitnik u celoj priči ostala sama košarka.  

Ol-star vikend – može li gore?

Ne, ne može gore. Ol-star dogadjaj je ove godine dotakao samo dno i ako se u roku od odmah ne krene sa radikalnim promenama celog koncepta, ova nekada prestižna manifestacija bi slobodno mogla biti i ugašena. Bar što se tiče običnih gledalaca i navijača. Što je najbolje od svega, ceo trodnevni cirkus i jeste upravo izmišljen zbog prilike da se svi najbolji okupe na istom mestu, i ponude publici jedinstven dogadjaj, a samim tim rade na promociji same igre. Svega toga nema već godinama, da bi ovaj put svaki od sadržaja bio ispod bilo kog prihvatljivog nivoa. Bilo da je u pitanju takmičenje u košarkaškim veštinama, šutiranju trojki, negledljivoj košarci, a posebno mizernom takmičenju u zakucavanju. Prosto, nema najboljih šutera za tri poena, oni koji se ističu veštinom nisu bili ni blizu dvorane u Klivlendu, košarka koja se igrala (čak i za revijalni nivo) je bila smešna, dok su sama zakucavanja prošla… pa gotovo bez zakucavanja. U svakom slučaju, onaj ko je propustio sve ovo je doneo najbolju odluku – jednostavno nije imao šta ni da vidi.

Jokić/Embid/Adetokumbo MVP trka

Ko će ove godine do prestižne MVP nagrade? Da li će to po treći put biti Janis, Nikolina uzastopna, ili prva u posedu Embida?

Trka je vrlo neizvesna i svako od njih ima svoje adute, pa će na kraju odlučivati detalji i, naravno, ponešto sreće.

Trenutno trku vodi Nikola: na proseku je od 26 poena, 14 skokova i 8 asistencija, te sa PER statistikom od 32.66, najvećom u istoriji NBA.

Nikola Jokic

Takodje, argumenti Jokića su i njegova stalna prisutnost na terenu, kao i činjenica da Nagetse, koji igraju bez Mareja i Portera celu sezonu, drži na vrlo dobrom šestom mestu Zapada (33-25 skor). Ili, možda najimpresivnija statistika je vezana za igru Denvera kada je na terenu i van njega: dok je Nikola na parketu, Nagetsi su na 118 poena proseka postignutih koševa, kada je na klupi to je svega 105 poena. Takav odnos i učinkovitost na igru tima niko nikada nije imao, o današnjim njegovim protivnicima ne vredi ni trošiti reči. Takodje, ove godine igra bolje nego prošle kada je proglašen MVP-om lige – sve statističke kolone su na višem nivou, popravio je i odbranu, pa se s pravom postavlja pitanje koji su Nikolini limiti? Imamo li u vidu da mu je tek 27 godina, da se zaključiti da ono najbolje tek sledi.

Što se tiče Janisa, on je titulom prošle godine pokazao da je ovo njegovo vreme, i biće sve tako dok je prsten aktuelnog šampiona na njegovoj ruci. I ove sezone igra izvrsno (29/11/6), Baksi su na skoru 36-24 i petom mestu Istoka. Utisak je da Janis i Milvoki igraju onoliko koliko je potrebno da se obezebedi pristojna pozicija za doigravanje, nema nepotrebnog forsiranja i opet je medju najboljim igračima lige. Vrhunskih atletskih sposobnosti i vidljivog tehničkog napretka na svim poljima, Adetokumbo iz godine u godinu podiže nivo igre, pa je i ovde pitanje koji su krajnji dometi ovog neverovatnog naturalizovanog Grka? Bez sumnje, sa još nekim prstenom medju 20-ak najboljih ikada, a što se tiče ovogodišnje MVP trke, možda presudi upravo to – uradio sam ovo već dva puta, sada me samo prstenje ineteresuje, pa ne bude nekog posebnog forsiranja ka individualnim ostvarenjima.

Na kraju, Embid. Najglasniji od trojice, magnet za medije i čovek koji ne beži od samoproklamerstva. Još prošle godine je, uz svesrdnu pomoć domaćih medija, uporno sebe isticao kao jedinog pravog i mogućeg dobitnika nagrade, bez obzira na činjenicu da je više od četvrtinu sezone presedeo zbog povreda. Jedina promena ovaj put je vezana za to da je zdrav, te da igra na nestvarnom nivou u poslednja dva meseca. Sa učinkom 29.6/11/4.5 je i više nego efektivan i realno deluje nezaustavljivo u napadu. Embid je i ove godine favorit medija u SAD, i ako ostane zdrav do kraja sezone imaće veliku šansu dobiti ovu trku. S druge strane, otežavajuća okolnost mu je dolazak Hardena, jer će mesto lidera tima neminovno biti deljeno izmedju njih dvojice, verovatno će i broj koševa biti u padu kao i sama okolnost da će eventualni dobri rezultati sada biti i zasluga još nekoga, a ne samo Embida. Uskoro ćemo saznati.

Ex Yu igrači – kakvu godinu imaju

Na kraju pomenimo ukratko igrače iz ex-Yu. Već smo pisali o Jokiću, Bjelici i Bogdanovću.

Naravno, ime oko koga se diže najviše prašine je fenomen Luka Dončić. Posle sjajnog izdanja na OI,  Luka je, po njegovim rečima, dao sebi oduška pa jedno dva meseca „uživao u životu“ (šta god to značilo). Elem, sa viškom od 15-ak kilograma stigao je na start sezone pa se i to odrazilo na njegove igre. Bio je dosta sporiji, bez energije i poprilično nervozan, gubio je lopte, svadjao se sa sudijama… da bi onda doživeo povredu tokom decembra. Rekao da mora poraditi na fizičkoj spremi, pauzirao dve nedelje, i sada je ponovo onaj stari. Usput, iz kluba je trejdovan i Porzingis (i tak o- priče o njihovom neslaganju i nisu samo priče, ispostavilo se na kraju), a Luka je odgovorio sa serijom utakmica sa prosekom od preko 35 poena. U prevodu, ono najbolje nam tek sledi.

Nikola Vučević igra vrlo dobru sezonu sa preporodjenim Bulsima. Sa statistikom od 18/11/3 može biti i više nego zadovoljan, s obzirom da loptu treba deliti sa Derozanom, Levinom, Bolom…

Bojan Bogdanović je već godinama starter Džezera i jedan od oslonaca njihove igre. Pristojna polusezona je iza njega (17/4/2) kao i iza Jute, pa će biti interesantno videti da li su konačno spremni napasti sam vrh. Da bi to bilo tako, Bojan mora odigrati kao iz najboljih dana.

Bogdan Bogdanović

Aleksej Pokuševski je u svojoj drugoj NBA sezoni. Još uvek igra sa dosta oscilacija pa ga trener Degnal povremeno šalje u G ligu, minutaža mu je na nekih 20-ak minuta kada je sa Tanderima uz 5.5/4/3 statisiku. Prosto, talenat je evidentan i nije čudno što su u klubu strpljivi sa njim. Na kraju krajeva, tek mu je 20 godina, a za jednog od igrača od 210 cm koji poseduje sjajnu kontrolu lopte koja se retko nalazi, a to opet otvara mogućnosti njegovog raznovrsnog pozicioniranja na terenu, su aduti od kojih u Oklahomi još uvek nisu odustali. Sve ostalo je za sada na Alekseju.

Goran Dragić je od pre neki dan novi član Netsa. Početkom sezone stigao je u Toronto ali je bilo jasno da uprava nema nameru zadržati ga, te da je bio deo dogovora oko prelaska Laurija u Majami. Tako je presedeo gotovo celu polusezonu, da bi posle prelaznog roka bio otpušten iz ugovora i tako postao slobodan igrač koga može bilo ko potpisati. Zainteresovano je bilo više klubova (Lejkersi, Dalas, Baksi) da bi se Goran odlučo za Netse i ponovnu saradnju sa Stivom Nešom, nekada njegovim mentorom još iz Finiksa i ruki dana. Imajući u vidu da se sa Irvingom nikada ne zna gde je trenutno sa mislima, Goran i Pati Mils bi za sada mogli biti dobitni bekovski kombo Bruklin Netsa.

Za kraj, pomenimo još Bobana Marjanovića, Darija Šarića, Vlatka Čančara i Marka Simonovića. Bobi pretežno sedi na klupi, Dario se još uvek oporavlja od prošlogodišnje operacije, Čančar je sa operacijom stopala završio ovogodišnju sezonu, dok ruki Simonović dobije poneku minutu tu i tamo pa je nemoguće za sada oceniti njegove moguće domete.

Photo: NBA, Twitter

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar