Početna BLOGPrele: “Orlići Srbije se okitili zlatom”!?

Prele: “Orlići Srbije se okitili zlatom”!?

od Zoran Prelević Prele
13 pregleda

Pre desetak dana je košarkaška reperzentacija Srbije (mladji od 20 godina) osvojila prvo mesto u B diviziji. Naslovi u novinama su bili “Orlići se okitili zlatom”. Razgledanjem po internetu moglo se ustanoviti da je Srbija osvojila prvo mesto u nekakvoj B diviziji, zapravo drugoj ligi i da se vraća u prvu ligu iz koje je ispala 2019. godine!

Ispred Srbije je u ovom trenutku 16 timova A divizije: Španija, Litvanija, Crna Gora, Izrael, Francuska, Turska, Hrvatska, Belgija, Italija, Slovenija, Nemačka, Grčka, Poljska i poslednje tri Portugal, Češka i Ukrajina koje ispadaju, a ulaze iz B divizije Srbija, Island i Estonija.

Pre nego što nastavimo sa hvalospevima jer je reprezentacija Srbije U20 ponovo medju prvih 16, setimo se 1967. godine. Seniorska reprezentacija Jugoslavije tada je osvojila treće mesto na Evropskom šampionatu u Grčkoj. U sastavu reprezentacije je bilo pet igrača mladjih od 20 godina: Vlade Divac rodjen 1968, Aleksandar Djordjević (1967), Toni Kukoč (1968), Žarko Paspalj (1966) i Dino Radja (1968). Ne bih hteo da elaboriram kako to da je ovih pet mladića bilo medju seniorima na trećem mestu u Evropi. Tada još nije postojao Eurobasket U20 (osnovan 1992. godine).

Sada će neko da kaže da su druga vremena. Sve je napredovalo. Da citiramo Duška Radovića: “Sve je napredovalo. I budale su postale gluplje.” Naravno sada se javljaju “stručnjaci” koji kažu da se smanjila baza. Nema mnogo mladih košarkaša, što će reći nije to više Jugoslavija sa 20 miliona, nego Srbija koja ima 7 miliona stanovnika. Kako je onda Litvanija (2 miliona i 800 hiljada stanovnika) na drugom mestu, Crna Gora (625 hiljada stanovnika) treća, a Slovenija deseta (2 miliona i 100 hiljada stanovnika)? Onda će “stručnjaci” opet reći: ”Danas svi igraju košarku!” Neće biti tako. Danas mladi srpski košarkaši  ne mogu da igraju košarku u svojim klubovima u svojoj zemlji. KSS je odobrio da u svakom timu U16 i U18 mogu da igraju po dva mlada košarkaša iz inostranstva. Ti mladi momci iz inostranstva su invasticija menadžera i članova uprave. Oni moraju da igraju dok naši igrači sede i dobijaju minutažu na kašičicu. Nikada Divac, Sale, Palja, Kukoč i Radja ne bi postali veliki igrači da su pored sebe u juniorskom timu imali po dva stranca.

Treneri prvih timova u svojim klubovima se ne bave razvojem juniorskih igrača. Takozvani “trofejni” treneri  gledaju koji igrači su na tržištu slobodni, i koga mogu kupiti. Dok sedimo u kafiću moj prijatelj Slobodan Petrović kaže: “Danas bih i ja mogao da budem trener. Samo nadjem nekog da delne dvadesetak miliona evra i sastavljam roster.” Nije Slobodan daleko od istine, kaže  treći za našim stolom, popularni Zonbi koji pamti Košarkaški savez još iz vremena Nebojše Popovića, Raše Šapera i Bore Stankovića. I još dodaje: “Nisu ljudi blesavi da rade nešto iz neznanja. Ti stranci u našoj košarci su interes menadžera i članova uprave a članovi Košarkaškog saveza su samo glasačka mašina. Podignu dva prsta i zbog svojih sitnih ličnih interesa demokratski legalno izglasaju odluke pogubne za našu košarku i reprezentaciju Srbije.”

Razmišljam, u pravu su Slobodan i Zonbi. Dojadio sam Bogu i ljudima pišući tekstove o lošem radu sa mladim kategorijama. Ili još bolje – pas laje, karavan prolazi. Interesantno bi bilo čuti šta o radu sa mladjim kategorijama misle i ljude iz trenerske organizacije. Trenera imamo ne zna im se broja, a  biće ih još više kada studenti (treneri početnici) što godinama studiraju konačno završe Višu trenersku školu. Nije bitno što nikada  nisu igrali košarku. Oni su naša uzdanica.

Onda je četvrti za naši stolom, neizbežni Ćuza rekao: “Šta filozofirate? Glavna košarkaška briga nacije je hoće li genijalni Jokić zaigrati za reprezentaciju. I da je Bogdanović zdrav i nekim čudom Teodosić (trenutno ima 35 godina) da igra još pet godina – svi će biti presrećni. Onda bi Srbija u najgorem slučaju bila druga na svetu, a ova tri genijalca bi prikrili sav višegodišnji nerad u košarci. Nemoj neko da mi spomene žensku košarkašku reprezentaciju  gde igra izvesna  Anderson i pre nje još neka druga Amerikanka.” Srećom konobarica je Ćuzi donela kafu sa šlagom pa se smirio.

Niko od “stručne javnosti” ne spominje da godinama ne postoji Stručni savet Košarkaškog saveza. Nekada su Stručni savet sačinjavali eminentni treneri, ljudi od ugleda koji su donosili ključne odluke za rad i razvoj naše košarke. Način takmičenja seniorskih  timova i rad reprezentativnih selekcija. Posebno su brinuli o radu sa mladim košarkašima, kao i izboru trenera seniorske i juniorskih selekcija. Da li su ulogu stručnog saveta preuzeli isti oni što podižu dva prsta da bi glasali?

Na kraju, da citiram profesora Acu Nikolića, Boru Stankovića i Dušana Ivkovića. Sada bi se “stručnjaci” dok proslavljaju povratak “Orlića” u prvu diviziju, zapravo osvajanje 17. mesta upitali: “A ko su sad ova trojica?”

Profesor Aleksandar Nikolić je 1999. o strancima u našoj košarci rekao: “Sve mi to liči na neku, da kažem ‘harlemijadu’. Dođe čovek na utakmicu ili dve da pogleda atraktivne strance i više ga nema! Ljudi dolaze na sportske, naravno i košarkaške utakmice da bi gledali svoje igrače. Zemljake. Osim toga, postoji velika opasnost da se u klubovima potpuno zapostavi rad sa mladima i sve karte bace na dovođenje igrača sa strane. Stranci nam apsolutno nisu potrebni, mogu samo da koče napredak. Moramo se osloniti na naše snage. Talenata, hvala Bogu, ima još uvek dovoljno. Da li ćemo zadržati sadašnje pozicije, isključivo zavisi od nas samih, odnosno od kvaliteta rada”.

Bora Stanković  je 2006. godine rekao:

“Košarkaška organizacija mora da se okrene stručnom radu i da se bavi odgajanjem i razvojem novih talenata i igrača. Nama su uspesi nacionalnog tima stvorili košarku. Ne mora nama da bude cilj  osvajanje  Svetskog prvenstva, ali mora stvaranje nove ekipe, novih mladih igrača, da se stvara duh reprezentacije, da igranje u timu ne bude samo sredstvo za dolazak do inostranog aranžmana, već da to bude najviši cilj svakog igrača. Previše smo se okrenuli stvarima koje su nužne, kao što su marketing, TV prava, stvaranje novca… Reprezentacija mora da bude briga cele organizacije. Najvažniji su domaći šampionat i stvaranja igrača. Sa jakim domaćim prvenstvom stvorili bismo nove centre, ili ojačali postojeće. Savez je tokom ovih godina izgubio autoritet. Ne mogu klubovi sami da odlučuju gde će igrati. Potrebno je vreme i ljudi koji će voleti košarku. Nekada, mi nismo bili profesionalci, ali smo radili kao profesionalci. Svaki slobodan trenutak izvan radnog vremena bio je posvećen košarci”, završio je Stanković.

Tadašnji selektor Dušan Ivković je 2013. rekao:

“Primer da se juniorska liga igra sa po dva stranca u timu (tada se tek razmatralo uvođenje po dvojice stranaca) ne postoji nigde u Evropi. Izričito sam protiv tog predloga. Ovo što imamo u seniorskoj košarci zaživelo bi među juniorima i mi praktično ne bismo imali gde da damo prostor našim mladim igračima, koji imaju neosporan talenat”.

Međutim, od tada do danas se nisu oglasili trenerski velikani Božidar Maljković (predsednik Olimpijskog komiteta Srbije), Željko Obradović i Svetislav Pešić. Nadam se da ćemo ih uskoro čuti…

Photo: FIBA

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar