Početna ISTORIJAPrele: Tako je govorio Piva Ivković

Prele: Tako je govorio Piva Ivković

od Zoran Prelević Prele
24 pregleda

Ljudi dolaze, prođu, odu. Neko, ipak ostane zauvek. Ime mu znaš, izgled, boju kose, očiju, pokrete, i znaš da iz svakog trenutka koji si sa njim proveo ostane neka uspomena, a on ti biva sve bliži i jasniji, draži.

Poseban je onaj kod koga sve pamtiš, svaku sitnicu…

Slobodan Ivković, poznatiji kao Piva. Genijalan čovek. Dugo sam ga smatrao najboljim našim i evropskim trenerom, ali iz razgovora sa njim shvatio sam da je najbolji bio – profesor Aleksandar Nikolić. Nebrojeno puta mi je Piva govorio šta je sve naučio od “Profe” Ace Nikolića.

Sećam se, neke davne godine smo prvi put u Jugoslaviji videli zonski presing 1-2-1-1. Đorđe Andrijašević je tada bio trener u Francuskoj, i gostovao je sa svojim timom u Beogradu. Igrali smo protiv njih, i pogrešno dodavali i pravili greške u koracima. Nismo znali da igramo protiv zamki u njihovom zonskom presingu. Piva je zatražio tajmaut, i objasnio nam šta protivnik igra, i da protiv toga mi ne znamo jer nismo vežbali na treningu. I još je rekao: “Pokušajte da odigrate pasovima sa što manje driblinga”.

Normalno da nismo uspeli ništa da uradimo. Francuzi su nas razbili sa preko 20 poena razlike. Posle utakmice Piva je upitao trenera Đorđa Andrijaševića da odigramo još jednu utakmicu tri dana kasnije. Naredna dva dana smo na treninzima vežbali igru protiv zonskog presinga, i u novoj utakmici lako pobedili francuski tim, koji je imao i nekoliko Amerikanaca u svojim redovima.

Ova anegdota o zonskom presingu dovoljno govori o veličini Slobodana Pive Ivkovića. Znao je da pričom ne može ništa da se uradi. Samo treningom. Igrač može na utakmici da sprovede u delo samo ono što je beskonačno puta ponavljao na treningu. Zato nije uputno da posle utakmice u kojoj je njegov tim poražen, trener izjavi: “Dogovorili smo se jedno, a odigrali drugačije.” Može se samo reči: “Na treninzima smo vežbali ovako i nismo uspeli da to ostvarimo na utakmici.”

Pivu smo poštovali i pomalo ga se plašili. Voleli smo ga kao našeg košarkaškog oca. Njegova je bila prva i poslednja. Nije bilo diskusije. Bio je umetnik najvećih dometa. Umnogome je doprineo razvoju naše generacije, kako košarkaški tako i privatno. Obožavao je košarku, koja je za njega bila kao za Hesea “Igra staklenih perli”. Nekoliko puta nas je sve zajedno izbacio iz sale sa treninga govoreći: “Nemoj da silujete ovu divnu igru”. Mnogo godina kasnije, kada sam i sam postao trener, razumeo sam zašto nas je izbacivao sa treninga. Naš tim, Radnički, ili kako su nas zvali romantičari, je igrao tada najlepšu košarku. Ljudi su dolazili da gledaju brzu i atraktivnu igru, koja je bila proizvod umetnika, reditelja – trenera Pive Ivkovića.

Znao je da gleda košarku, i da svoja saznanja prenosi drugima. Bio je nesebičan i svima je poklanjao delove svog bogatog znanja i genijalnosti. Namerno kažem da je znao da gleda košarku. Jer košarku treba znati gledati. Koliko smo samo utakmica zajedno odgledali kod njega u stanu na Krstu…

Bio je avangarda. Kad to kažem ne fraziram. Sećam se kao da je juče bilo. Imali smo trening na stadionu Radničkog. Na jednom delu terena bile su rukometašice, a na drugom je Piva radio sa nas nekoliko individualnu tehniku. Govorio nam je: “Juče sam gledao kako je Bracu Karatija nekoliko puta prevario jedan američki igrač na back door”. Braca je bio tada jedan od kandidata za reprezentaciju Jugoslavije i godinama, uz Ražnatovića, najbolji igrač Radničkog. Piva nam je potom objašnjavao i učio nas utrčavanje iza leđa odbrambenog igrača da bi lako primili loptu i poentirali. Napominjem da je to bila 1972. godina, kada niko nije ni čuo, ni video “back door”. I dok je on to radio sa nama, ja sam povremeno pogled bacao na drugu stranu gde su bile rukometašice. Kad je to primetio, samo mi je rekao: “Šta gledaš one čavke tamo. Od njih ovo ne možeš da naučiš. I ja sam umeo tako kao ti, zagledam se u neku ribu pa se zatvorim sa njom u četiri zida i drnde-drnde nedelju dana. Kada se vratim da treniram, posle nedelju dana, a ovi moji iz tima napredovali. Pa ja opet sa ribom drugi put, treći put, i onda zdravo treninzi i košarko”. I tako je umeo da govori…

Za ljude koji ga nisu dobro poznavali, Piva je delovao namćorasto. Ali tako se samo činilo. Bio je veoma osetljiv, nežan i sa izuzetnim smislom za humor. Anegdote o njemu se prepričavaju.

Na nekoj utakmici je uporno govorio jednom košarkašu: “Spusti se posle bloka po dijagonali.” Igrač je pravio blok ali se spuštao na pogrešno mesto. Piva je zatražio tajmaut, nacrtao trapez i rekao igraču da povuće dijagonalu. Ispostavilo se da ovaj ne zna šta je to, a Piva je prokomentarisao: “Kako ja da ga učim košarku, kad on ne zna šta je dijagonala?”

Šampionski tim Radničkog iz 1973.

Bio je neverovatno obrazovan čovek. Od njega smo čuli dosta priča i latinskih poslovica. Potencirajući na zajedništvu i kolektivnom duhu, nekoliko puta nam je ponavljao priču o ocu i sedmorici braće i o sedam prutova. Da bi pokazao koliko su slabi pojedinačno, a jaki zajedno, otac je sedmorici braće pružio sedam prutova i rekao im da svaki od njih prelomi po jedan. Sinovi su to lako učinili. Onda je otac dao sinovima da pokušaju da prelome snop od sedam prutova, što niko od njih nije uspeo. E – takvi i vi treba da budete, govorio je, zajedno kao snop. Posle jedne izgubljene utakmice naš najbolji igrač je duhovito primetio: “Piva nas je zeznuo sa pričom o sedmorici braće. Nas je samo pet na terenu, nedostaju nam još ona dvojica da nam pomognu”.

Znao je da nam kaže: “Samo teškim radom dolazi se do uspeha”. Per aspera ad astra – preko trnja do zvezda. Što je u našem igračkom prevodu značilo: Po čičku, do pičku..

Postoji izreka koju je znao da upotrebi: Quod licet Iovi, non licet bovi. Što je dopušteno Bogu (Jupiteru) nije i volu. Naš narod zna da kaže: “Videla žaba da se konj potkiva, pa i ona digla nogu”. Jednom nas je oduševio i nasmejao dragi naš Gane, govoreći ono sto je čuo od Pive. Evo šta se desilo: došao neki momak iz unutrašnjosti na probu, i na svakom treningu samo šutira, u košarkaškom žargonu kažemo troši loptu. Gane mu kaže: “Aman, prestani više da šutiraš”, na šta mu momak odgovori: “A kako ti?” Normalno, naslućujete kraj priče. Naš Gane je pobrao ovacije na otvorenoj sceni: “Quod licet Iovi, non bovi”.

Odveo nas je jednom Piva u pozorište da gledamo predstavu: “Eh to vreme takmičenja.” Predstava je govorila o bivšim košarkašima koji se sastaju posle mnogo godina i sećaju se slavnih dana.

Na nekoj utakmici košarkaš Radničkog je nerezonski šutirao i promašio (nerezonski šutirati u žargonu se kaže baciti bombu). Piva je počeo da viće: “Alo komšija, alo komšija! Što si bacio bombu?”

Danas su od košarke napravili nauku, pa postoji nešto što se naziva selekcija šuta. Kaže se za nekog igrača da ima pogrešnu ili slabu selekciju šuta. Kod Pive su to bili “šutevi na nervnoj bazi”. Kada mlad igrač uđe u igru i počne da šutira to je bilo “javljanje mami i tati”, jer narednog dana u novinama će roditelji pogledati koliko je njihov sin postigao koševa…

Jednom smo u sali na Krstu merili odraz. Svaki bi igrač namazao jagodicu srednjeg prsta belom kredom i onda stao uza zid i ispružio ruku. Namazanim prstom bi označio najvišu tačku na zidu, koju može da dohvati dok stoji bokom uza zid. To se naziva visina dohvata. Onda bi skočio i opet obeleženim prstom ostavio trag bele boje na zidu. Razlika između dva dodira označena belom kredom na zidu bila je visina skoka. Popularni Takica, koji je izuzetno visok čovek, nespretno je skočio i označio prstom na zidu mesto ispod svog dohvata. Kad je to video, Piva je konstatovao: “Pa ti skačeš u minus!”

Doveli su mu jednom nekog mladog košarkaša da ga pogleda. Dečko je imao nadimak Mlita, što je Piva prokomentarisao: “Dovedite mi nekog sa nadimkom Grom, Munja ili Bomba, a ne ovog Mlitu.”

Od jednog sudije je tražio da smiri protivničkog trenera, koji je temperamentno non-stop stepovao pored aut linije: “Molim te, smiri ga. Srušiće nam salu”, rekao je.

Drugom prilikom se za vreme utakmice obratio mladom sudiji: “Izvini, molim te, ko si ti? Ne zezam se, ozbiljno reci mi svoje ime, da znam ko si. Ja sam Piva Ivković.”

A znate li ko je najbolji trener? Piva je govorio da je najbolji onaj trener koji stalno ima posao. Znači da opstaje.

Kad sam kasnije bio trener u zemunskoj Mladosti, desilo se da igramo prijateljsku utakmicu protiv Pivinog Radničkog. U jednom momentu u drugom poluvremenu, Piva mi je rekao: “Nemoj da se ljutiš, mogu li ja da igram sa trojicom košarkaša protiv tvojih pet?” Shvatio sam da želi da pokaže svojim igračima da osim Srećka, Žareta i Slađana ostali nemaju pojma, i odgovorio sam: “Može”. I on je u igri ostavio samo Srećka Jarića, Slađana Stojkovića i Žarka Vučurovića. Taj period igre kad je Radnički igrao sa trojicom protiv naše petorice završio se nerešeno 8-8. Piva je potom zatražio tajmaut, i obratio se igračima sa klupe: “Jel’ vidite, pa vi ovoj trojici samo smetate!”

Takav je bio genijalni Piva Ivković. Za nas Krstaše dragi i jedini Maks.

Photo: KK Radnički

Možda će vas interesovati

1 komentar

dugi April 21, 2020 - 15:41

Znate,Piva je bio svoj i teško je bilo kanalisati ga.Za košarku – apsolutni genije i imi njegovi tek smo kasnije to shvatili.Vidim da ga njegova branša ne ceni.Neka ih je sramota!

Odgovori

Ostavite komentar