Početna NBAPrvi deo NBA sezone: pet ključnih pitanja 

Prvi deo NBA sezone: pet ključnih pitanja 

od Predrag Corić
18 pregleda

Februarska sezonska pauza uvek je prilika da, osim igrača, i fanovi širom sveta naprave svojevrstan sedmodnevni košarkaški odmor i tako svedu utiske o proteklom delu sezone. Tako ćemo i mi u nekoliko rečenica pokušati sumirati vidjeno tokom prethodnih nekoliko meseci i odigranih 50+ sezonskih mečeva.

Što se tiče Istoka, potpunu kontrolu konferencije od samog starta su preuzeli Klivlend Kevelirsi i sa sjajnim skorom 44-10 su već sada gotovo sasvim obezbedili prvu poziciju konferencije za predstojeći plej-of. Boston na drugom (39-16) i Njujork (36-18) na trećem mestu su im jedini ozbiljni pratioci i čini se da bi samo neka ozbiljnija povreda vodećih igrača Klivlenda eventualno otvorila mogućnost Niksima i Seltiksima napasti sam vrh. Ujedno, utisak je i da bi jedino medju ova tri tima trebalo i tražiti krajnjeg šampiona Istoka. Naime, u borbi za sam vrh očekivali smo ovaj put i Milvoki (29-24), Majami i Filadelfiju ali su svi, na ovaj ili onaj način, poprilično razočarali.

Janis i Lilard igraju samo povremeno vrhunsku košarku, Majamiju je celu sezonu obeležila saga oko nezadovoljnog Džimija Batlera, dok se Siksersi nalaze pred teškim odlukama vezanim za budućnost uvek povredjenog Džoela Embida. Zbog svega toga bi se ostatak konferencije mogao podeliti u dva dela. Od četvrte Indijane (30-23) pa sve do devetog Majamija (25-28) je prva grupa od šest timova koji svi mogu završiti na jednoj od ovih pozicija i koji će prevashodno voditi borbu oko toga ko će dohvatiti jedno od mesta koje obezbedjuju direktan plasman u postsezonu, a ko će svoju šansu morati tražiti kroz plej-in mečeve.

Posebno treba istaći (konačno!) izvrstan prvi deo sezone Ditroit Pistonsa: šesto mesto sa skorom 29-26 je skok od čak 21 pobedu više u odnosu na februarski prošlogodišnji skor! Sve pohvale idu novom treneru J.B. Bikerstafu a kao nagrada je stiglo i prvo ol-star učešće za Kejda Keningema, prvu zvezdu tima.

Kejd Keningem

Samo dno tabele ovaj put čini grupa od čak šest timova, medju kojima bi jedino eventualno Siksersi (20-34), mada trenutno tek jedanaesti na tabeli, mogli napraviti pometnju i dokopati se plej-in turnira. Naravno, pod uslovom da Embid i Džordž konačno zaigraju u kontinuitetu. Istina, Bruklin Netsi imaju istovetan skor kao i Filadelfija ali ih retko ko uzima za ozbiljno i vidi kao potencijalne učesnike doigravanja. Desetoplasirani Čikago kao i beznadežno loši Hornetsi, Vizardsi i nedorečeni Toronto verovatno će vrlo brzo sasvim otkazati ozbiljno igranje košarke te tako krenuti u poteru za Kuperom Flagom.

Zapadna konferencija nam je, s druge strane, ponudila mnogo više pozitivnog, a sama borba za gotovo sve pozicije mogla bi biti sasvim otvorena do završnih sezonskih utakmica. U stvari, izuzev ubedljivih Tandera (44-10) i izvesno već sada overenog prvog mesta, borba za sve preostale pozicije sasvim je otvorena. Iako drugoplasirani Grizliji (36-18) i Nagetsi na trećem mestu (36-19) imaju poneki poraz manje od najbližih pratilaca Lejkersa, Hjustona i Klipersa, ujednačenost kvaliteta ne ostavlja puno prostora za opuštanje. Dva-tri neočekivana poraza u nizu vrlo brzo dovode do značajnih pomeranja na tabeli pa će verovatno sam konačni plasman poprilično odlučivati i taktičko razmišljanje franšiza, pri pokušaju da balansiraju izmedju željenog plasmana i mogućeg uparivanja u budućem plej-of kosturu.

Tako je sasvim moguće da bi, recimo, Lejkersi vrlo rado izbegli Nagetse što je duže moguće kao i to da bi Denver ostavio Minesotu nekome drugom za protivnika. Ili: Dalas verovatno ne bi imao ništa protiv ponovo igrati protiv Tandera, dok većina opet ne bi imala ništa protiv igranja protiv neiskusnih Grizlija ili Hjustona.

Svakako su sve ovo obične špekulacije i pokušaj timova da eventualno pronadju najlakši put do finalne serije a sve se, gotovo uvek, završi sasvim suprotno od željenog scenarija pa se opet sve svede na činjenicu da se, na kraju svega, ipak moraju pobediti oni najbolji. Pa bili to, na kraju priče, trenutno desetoplasirani Voriorsi, Sparsi Vembanjame ili Finiks sa Bukerom i Durentom. Recimo: ko bi smeo ustvrditi da bi eventualni potencijalni mečevi prvog kruga izmedju Tandera i trenutno dvanaestih Sparsa ili Grizlija i jedanaestih Sansa garantovali automatski prolaz trenutno bolje plasiranih? A, tek o mogućim serijama Nagets/Klipers ili Minesota/Lejkers ne vredi trošiti reči. Bar ne sada, za vreme februarske pauze i kada nam predstoji sama završnica sezone.

Luka Dončić

Na kraju, izdvojiti se mora i šokantni trejd Dalasa i Lejkersa. Premda ćemo se trejdom Luke Dončića baviti u zasebnom delu ovog pregleda, jednostavno je neminovno izdvojiti ga kao  ultimativni dogadjaj celokupne sezone, a možda i više od toga. Jeste, i Batler ima novi klub, Deron Foks i Zak Levin takodje, Ingram, Kuzma, Hanter, Bogdan… svi su promenili sredinu i u pitanju je serija vrhunskih igrača. Ali, potez vrha Meveriksa da se bukvalno reši nekoga ko je zaštitno lice franšize je potez koji je uzdrmao košarkaški svet, ne samo NBA. Posledice ovog trejda znaće se i biće vidljive verovatno tek nakon neku godinu ali prvi utisci su da su u Dalasu napravili ozbiljnu grešku u proceni koja ih može koštati budućnosti franšize. Neverovatno.

Pomenimo još i to da je, kao što je to već i običaj dugi niz godina, i ovogodišnji ol-star vikend protekao u najgorem mogućem izdanju. Jednostavno, format okupljanja svih zvezda izgubio je svaki smisao a svi višegodišnji pokušaji lige da nešto promeni na bolje jednostavno ne daju nikakav rezultat. U stvari, stiče se utisak da nepogrešivo pronalaze način da ceo skup izgleda sve gluplje i besmislenije. Pošto je to tako, sasvim ćemo ga ignorisati.

 U svakom slučaju, onaj najzanimljiviji deo sezone je tek pred nama pa sačekajmo polovinu aprila kada ćemo se baviti parovima, kosturašima i mogućim potencijalnim favoritima. Do tada, pokušajmo odgovoriti na nekoliko pitanja koja su obeležila dosadašnji deo sezone.

Stanje na tabelama:

ISTOK:                                                                          ZAPAD:

1. Klivlend Kevelirs                  (44-10)                         1. Oklahoma Siti Tander   (44-10)

2. Boston Seltiks                        (39-16)                         2. Memfis Grizliji              (36-18) 

3. Njujork Nikerbrokres          (36-18)                         3.  Denver Nagets               (36-19)

4. Indijana Pejsers                    (30-23)                         4. Hjuston Rokets              (34-21)

5. Milvoki Baks                         (29-24)                         5. Los Andjeles Lejkers     (32-20)

6. Ditroit Pistons                       (29-26)                         6. Los Andjeles Klipers      (31-23)

7. Orlando Medžik                   (27-29)                          7. Minesota Timbervulfs   (31-25)

8. Atlanta Hoks                         (26-29)                          8. Dalas Meveriks              (30-26) 

9. Majami Hit                           (25-28)                          9.  Sakramento Kings        (28-27)

10. Čikago Buls                        (22-33)                          10. Golden Stejt Voriors     (28-27

11. Filadelfija Seventisiksers   (20-34)                          11. Finiks Sans                    (26-28)

12. Bruklin Nets                       (20-34)                          12.  San Antoniom Spars    (23-29)

13. Toronto Reptors                 (17-38)                          13.  Portland Trejlblejzers   (23-32)

14. Šarlot Hornets                    (13-39)                          14. Juta Džez                       (13-41)

15. Vošington Vizards              (9-45)                            15. Nju Orlins Pelikans       (13-42)

1. Jesu li Klivlend i Oklahoma zaista prvi i pravi  kandidati za titulu?

Ako bi izvodili zaključak prema samim ovogodišnjim sezonskim igrama i trenutnoj poziciji na tabeli, nikave sumnje ne bi imali u to da su ove dve franšize ultimativni favoriti za igranje velikog finala. Imaju najbolji i ujedno identičan skor od 44-10, najbliži pratioci su udaljeni na velikih pet, odnosno osam pobeda manje a kako do kraja sezone treba da se odigra još svega 20+ utakmica, već je sasvim izvesno da će na kraju i ostati na startnim pozicijima konferencija.

Posebno je bio impresivan način sa kojom lakoćom  su sasvim počistili konkurenciju pa tako Tanderi imaju najbolju odbranu i peti napad lige dok je Klivlend trenutno sa drugim napadom i desetom defanzivom.

Takodje, individualni učinci su impresivni: SGA je prvi favorit za osvajanje MVP trofeja, Džejlen Vilijams je imao svoje prvo ol-star učešće, Hartenštajn se sjajno uklopio, Džo i Vigins su medju najboljim šuterima lige… ili: Donovan Mičel je izrasatao u pravog vodju tima i jednog od najboljih bekova lige, Evan Mobli je konačno bitan ofanzivni faktor, Garland jedan od najboljih plejeva lige a centar Džeret Alen (ne samo zbog frizure) budi nostalgiju svojim sjajnim igrama na neka davno prošla klasična košarkaška vremena.

Na kraju, treneri. Mark Degnal već godinama radi sjajan posao u Oklahomi pa se stiče utisak da je gotovo neodvojiv deo ove generacije igrača sa kojom je i on sazrevao kao stručnjak.

S druge strane, Keni Etkinson je ove sezone stigao na klupu Kevelirsa a nadanja su bila da bi, posle uspešnog rada u Voriorsima, eventualno mogao preneti nešto iskustva kako bi trebala zaista izgledati efikasna ofanzivna igra. U našoj najavi sezone smo se bavili upravo tim segmentom, smatrajući da bi uspeh na tom polju Etkinsonu svakako trebao doneti titulu trenera godine. Kako sada stvari stoje, ne vidim nekog drugog ko bi ga mogao ugroziti u dobijanju ovog prestižnog priznanja.

Sve u svemu, ovo bi trebalo biti sasvim dovoljno razloga za proglasiti ih prvim, pa možda i jedinim pravim favoritima za plasman u veliko finale, ili možda ipak još uvek ne.

Naime, gotovo cela stručna javnost smatra da se oba tima tek nalaze u široj grupi favorita i da bi igranje same završnice predstavljalo veliki uspeh, o samoj tituli gotovo da nema ni govora.

Razloga za skepticizam ima više ali na prvom mestu se ističe neiskustvo rostera kao i neuspesi u igranju bitnih i velikih mečeva u prošlosti.

Tako su Tanderi i prethodnu sezonu završili na prvom mestu Zapada ali dalje od drugog kruga  i Dalas Meveriksa nisu mogli (2-4). Slično su prošli i Kevelirsi: kraj sezone bio je takodje u drugom krugu, posle ubedljivog poraza (1-4) od budućih šampiona Seltiksa.

Za očekivati je da bi ovaj put trebali, imajući u vidu da su dosadašnjim igrama pokazali da uspesi prošle sezone nisu slučajnost, napraviti korak napred te bar dobaciti do finala konferencija. To bi bio veliki iskorak za dve male franšize ali lično smatram da će i tako nešto ovaj put biti vrlo teško ostvarivo. Konkurencija je, naime, izuzetna, a sama plej-of košarka gotovo da nema nikakve veze sa onom koja se igra tokom sezone.

Tako će na Zapadu Tanderi, recimo, morati preko već dokazanih i iskusnih ekipa kao što su Nagetsi, Voriorsi, Lejkersi ili Meveriksi tražiti svoj put ka vrhu. Ili, Klivlend. Čekaju ih Baksi, aktuelni šampioni Seltiksi, probudjeni Njujork, prošlogodišnji finalisti konferencije Pejsersi…

Dodamo li ovde još Kliperse, Minesotu, Hjuston, Grizlije, Orlando, Detroit, Finiks… stižemo tako do 15-ak timova koji svi imaju validne adute za nadati se plasmanu u konferencijsko finale. Naime, da li bi trebalo da nas iznenadi da, recimo, Dža Morent i Grizliji igraju završnicu protiv Edvardsa i Minesote? Ili, možda probudjeni Siksersi i Baksi počiste konkurenciju na Istoku?

Zbog svega toga, da bi ih shvatili ozbiljno u budućnosti, sjajna sezonska izdanja Tandera i Klivlenda bi ovaj put morala dobiti i pečat uspeha u postsezoni u vidu igranja minimalno finalnih konferencijskih mečeva. Bez takvog koraka napred već ovaj put i ponovno rano ispadanje u doigravanju, cela priča o sjajnoj mladoj generaciji u Oklahomi i čudnom uspehu trenera Etkinsona mogla bi još ovog leta biti završena. Naime, gotovo sam siguran da bi takav negativan scenario iznedrio velika pomeranja u igračkom kadru u oba tima: Tanderi mogu, posedujući neverovatan draft kaiptal, dovesti koga požele, dok bi saradnja Mičel/Garland verovatno bila stvar prošlosti.

S druge strane, upravo zbog svega ovoga, za očekivati je da će oba tima imati i više nego dovoljno motiva dokazati i pokazati svima  da su mnogo više od  običnih „sezonskih ekipa“ pa nam i to obećava i više nego zanimljivu postsezonu.

2. Koliko daleko mogu Hjuston i Memfis?

U najavi sezone smo, u delu posvećenom Grizlijima, smatrali da nas ne bi iznenadio niti jedan njihov plasman. Vrlo lako mogu do samog vrha ali i završiti u donjim delovima tabele. Takodje, Hjuston jesmo očekivali da naprave značajan iskorak ka vrhu, ali održavanje treće pozicije tokom gotovo celog prvog dela sezone je svakako i više nego prijatno iznenadjenje.

Elem, koji su zaista dometi ova dva izuzetno mlada tima? Odgovor na ovo pitanje svakako je interesantan iz više razloga ali prevashodno zbog budućnosti same lige. Naime, kako je smena generacija uveliko u toku (Tanderi su već tu, Orlando je sve bolji, Sparsi takodje), eventulani postsezonski značajan prodor bi i definitivno značio kraj jedne ere i ponudio nam NBA budućnost u kojoj će se za sve pitati SGA, Dža, Amen Tomson, Franc Vagner, naravno i Vembi. Ok, Nikola, Janis i možda Luka će imati još ponešto da kažu ali nas ne bi začudilo da već naredne godine nijedan od njih ne igra recimo finale konferencije. A, opet, da bi se to zaista i desilo, značajan i kvalitetan ovogodišnji rezultat Hjustona i Memfisa svakako bi mogao biti ključan.

Ako bi pokušali prognozirati koji od ova dva tima ima više šanse za jedan značajniji ovogodišnji plej-of nastup, opredelili bi se za Memfis Grizlije, prevashodno zbog iskustva igranja postsezone vodećeg trija Dža/Džekson/Bejn.

GG Džekson

Naime, iako se radi o mladim igračima (25 godina imaju Morent i Džekson, 26 Bejn) iza sebe imaju dva plej-of učešća (21/22 i 22/23) kao i oba puta ostvarenih  50+ sezonskih pobeda. A, kada se očekivalo da će nastaviti sa daljim razvojem i prošle godine preuzeti ulogu jednog od glavnih favorita za osvajanje prstena, neverovatna serija povreda gotovo svih vodećih igrača, uz svega 22 sezonske pobede, ih je jednostavno bacila na NBA marginu pa smo na neki način sasvim zaboravili na Morenta i društvo.

Medjutim, sjajne igre proteklih meseci i drugi najbolji skor Zapada (36-18) samo nas je podsetio kakav potencijal ima ovaj tim Grizlija. Najbolje  od svega, tokom prethodne mizerne sezone su, silom prilika, dosta prostora dobili mladi igrači, pa su se tako nametnuli GG Džekson i Skoti Pipen Jr., dok su  ove sezone prijatno iznenadili rukiji Džejlin Vels i Zak Idi. Uz već pomenuti vodeći trio, dodamo li još Santija Aldamu, Brendona Klarka i Luka Kenarda, stižemo do cifre od 10 kvalitetnih rotacijskih igrača. Svakako i više nego dovoljno ponude u rosteru Grizlija za trenera Tjelora Dženkinsa. Naime, ekipa je očigledno dobro popunjena na svim pozicijama: imaju sjajne šutere (Kenard, Bejn, Aldama, Morent), visinu pod koševima (Dzekson, Idi, Klark, Aldama), organizacija igre (Dza, Pipen, Bejn) a trenutno imaju i najbolji napad u celoj ligi sa prosekom od 123.3 postignutih koševa.

Svemu ovome dodajmo još i to da Džeren Džekson igra sezonu karijere (23 pts, 6 sk., 2.2 asist proseka) i jedan je od najboljih defanzivaca lige, dok je Dža odigrao svega 32 utakmice (20.7 pts, 4.3 sk, 7.4 asist), prevashodno zbog pokušaja da ga na neki način sačuvaju zdravog za postsezonu. Jednostavno, na Grizlije se ovaj put mora najozbiljinije računati a ostatak sezone će nam pokazati koliko su zaista spremni odmah i sada za velika dela.

Što se tiče Hjustona, stiče se utisak da su sjajnim igrama ove sezone iznenadili i same sebe. Ili, možda je prevashodno visok plasman ono što je najveće iznenadjenje. Verovatno je ponešto tome kumovala i slabija igra direktne konkurencije (Nagets, Minesota, Finiks) pa se možda može ustvrditi da su samo iskoristili situaciju i kao i svaki mladi kvalitetan tim igrali izvrsnu sezonsku košarku koja opet neće značiti ništa kada krenu plej-of mečevi. Verovatno ima nešto istine u tome. Za očekivati je da će u naredna dva meseca svi podići nivo igara, pa se vrlo lako može desiti da na kraju priče Roketse budemo tražili na plej-in pozicijama. Čak i da bude tako, nema nikakve sumnje da se ekipa Imea Udoke nalazi na pravom putu, i da su se ovom polusezonom vratili medju franšize koje ćemo u budućnosti imati priliku redovno gledati u plej-of nastupima.

3. Trejd „dedlajn“: Ko je napravio najbolji posao?

Luka, Batler, Dejvis, Foks, Levin, Kuzma, Ingram, Hanter, Bogdan, Micić, Nurkić….. Ovo su samo imena najznačajnijih igrača koji su tokom ovogodišnje februarske razmene promenili sredinu. Bilo je i više nego zanimljivo, a naravno da je trejd Luke u Lejkerse bacio u senku sve ostale. Ajmo se malo u ovom delu ipak pozabaviti sa ostalim dolascima/odlascima.

Ko je, dakle, najviše unapredio svoj roster ?

Lični izbor je Klivlend i dolazak Deandre Hantera iz Hoksa (u suprotnom pravcu su otišli Levert i Nijang). Hanter je ostavio iza sebe svoju najbolju sezonu (19 pts/ 4 sk proseka) uz odlične procente šuta: 45 iz igre/40 za tri i 85 sa linije slobodnih bacanja. Sa njim je Klivlend dobio upravo ono što im je potrebno: još jedan visoki igrač sigurnog šuta koji pokriva krilne pozicije a svakako će dosta značiti i u odbrani u eventualnom plej-of meču protiv, recimo, Seltiksa. Zajedno sa Moblijem i Alenom, trener Etkinson imaće više opcija da brani duo Tejtum/Braun, ali i u odbrani na Porzingisu. Ukratko, evidentno vidljivo poboljšanje startne postave, što bi trebao biti još jedan argument za sve one koji Klivlend vide kao ozbiljne kandidate za prsten.

Takodje, smatram da su Voriorsi Dolaskom Batlera (Endru Viginis je novi član Majami Hita) svakako u boljoj poziciji nego što su to bili pre par nedelja. Jednostavno, ekipa je u poslednjih par meseci stigla do zida i bilo je vidljivo da se mora desiti neka bitna promena ako se želi pokušati bar još ovaj put nešto značajnije napraviti i iskoristiti poslednje dobre mesece Karija na parketu. Jer, gotovo sam siguran da je ova sezona poslednja u kojoj Golden Stejt, predvodjen duom Kari/Grin ima bar minimalne šanse da naprave nešto značajnije u doigravanju. Sama titula bi bila ravna čudu ali finale konferencije, uz povoljan plej-of kostur, svakako mogu biti u igri. Jer, „plej-of  Džimi“ je i više nego ozbiljno pojačanje za ovu iskusnu franšizu. A, dodamo li tome da ćemo verovatno ovaj put od njega dobiti još i želju da pokaže i dokaže bivšem klubu kako još uvek nije stvar prošlosti… opasna kombinacija i opomena za sve moguće protivnike u predstojećem plej-ofu.

Džimi Batler

Milvoki Baksi su poslali hronično povredjenog Krisa Midltona u Vizardse, a kao zamena je stigao Kajl Kuzma. Ma šta god danas mislili o njemu, ne treba zaboraviti da je pre par godina, Kuzma u „mehuru“ sa Lejkersima osvojio titulu i svakako zna kako se igra ozbilja postsezonska košarka. Par godina provedenih u fenjerašima Vošington Vizardsima svakako bi mogle, bar na početku, biti odredjeni problem u smislu da će mu možda biti potrebno nešto vremena da se ponovo navikne na igranje smislene košarke. Ali, kako je do kraja regularnog dela sezone ostalo još 20-ak utakmica, to bi svakako trebalo biti dovoljno prostora, i za njega i trenera Riversa, da tamo u aprilu imaju Kuzmu potpuno spremnog za doigravanje.

Njegov dolazak bi Baksima trebao doneti dobar šut sa distance ali i više opcija u odbrani, pa će biti zanimljivo videti, recimo, Janisa na centru, Kuzmu na poziciji 4, uz Lilarda, Prinsa, Gerija Trenta, dobijamo vrlo potentnu „nisku“ petorku koja bi mogla napraviti problem i Seltiksima i Klivlendu.

San Antonio Spars su dovodjenjem Dearona Foksa napravili još jedan korak ka sklapanju budućeg šampionskog rostera. Bar na papiru. Jer, trojka Foks/Viktor/Kestl svakako više nego obećava. Medjutim, kako je Vembanjami otkriven krvni ugrušak u desnom ramenu odmah nakon povratka sa ol-star vikenda, u Sparsima su odlučili da nište ne rizikuju pa ćemo ga na terenu ponovo videti tek tamo najesen, na startu naredne sezone.

Zaista šteta, jer bilo bi i više nego zanimljivo (bar za potpisnika ovih redova) recimo videti prvi krug plej-ofa, gde bi sa pozicije broj 8 Sparsi izazvali lidere Zapada, Oklahomu Siti Tandere. Prosto ne mogu se oteti utisku da je takvo uparivanje moglo možda doneti ponajbolju košarku, gde bi pobednika odlučivala tek sedma utakmica. Vembi protiv Četa, duo Foks/Kestl protiv SGA/Vilijams kombinacije, Kris Pol kao siva eminencija, Vesel i Sohan, Kelden Džonson i Harison Barns… sasvim dovoljno igračkog kvaliteta da se lider već na startu testira na pravi način: koliko su zaista zreli za velike rezultate kao i to koliko talenta ovaj tima zaista poseduje. Na žalost, zbog zdravstvenih problema Vembija ćemo ipak morati sačekati još neko vreme na ovakvu moguću košarkašku poslasticu.

Viktor Vembanjama

Što se tiče Sakramento Kingsa, verovatno nikome nije jasno zašto su se našli u ovoj situaciji (zli jezici bi primetili: upravo zato što su Sakramento Kingsi).

Naime, prvo je smenjen trener Majk Braun (navodno zbog sukoba sa Foksom), pa je zatim Foks zatražio trejd, u medjuvremenu su doveli Zaka Levina i Jonasa Valunčunasa pa su najednom postali tim sa vremešnim igračima i bez ikakavog smislenog plana u kom pravcu ova franšiza će ići dalje. Posebno je zanimljiv dolazak Levina i njegovo ponovno uparivanje sa Derozanom. Znajući kako je sve to funkcionisalo dok su bili zajedno u Bulsima, potpuno je nejasno na osnovu čega možemo očekivati da bi u Sakramentu najednom ovaj duo mogao napraviti neki veliki plej-of rezultat. Ili pretpostavka da bi možda litvanska centarska kombinacija Sabonis/Valunčunas trebala biti dovoljno dobra da se uključi u borbu sa onim najboljima na Zapadu? Gotovo da poverujemo onim zlim jezicima kada su Kingsi u pitanju…

Par reči o Bogadnovom prelasku u Kliperse. Lično bih samo jednom rečju opisao njegov odlazak iz Hoksa – konačno.

Naime, ma koliko Bogijevo vreme u Atlanti izgledalo poprilično uspešno i donekle mu obezbedilo pristojnu NBA karijeru, nekako se uvek imao utisak da je poprilično ostao nedorečen kao i da je, na neki način, svojim kvalitetom zaslužio mnogo više. Možda je ovo isuviše subjektivan stav koji bi se mogao iskoristiti kao argument za većinu igrača sa pristojnim karijerama a koji nisu imali dovoljno sreće da završe u ekipama koje se bore za sam vrh i tako učine svoje karijere značajno vidljivijim i uspešnijim. Možda. Ali, smatram da je Bogi ipak jedan od retkih koji je zaista mogao značajno doprineti nekom šampionskom timu dok je bio u najboljim godinama. Možemo samo da spekulišemo o tome šta bi bilo da, zbog aljkavosti Milvoki Baksa, svojevremeno nije propao njegov trejd iz Kingsa u buduće šampione. Jeste, igrao je finale konferencije sa Hoksima, svakako vredan rezultat koji mnogi mogu samo da sanjaju, ali bi titula osvojena sa Janisom bila ono što bi ga izbacilo medju najbolje internacionalce svih vremena.

Bilo kako bilo, u svojoj 32. godini stigao je u L.A. kod trenera Lua (ali i pomoćnog trenera Van Gandija, stručnjaka za defanzivu) i Kavaja i Hardena. Sada će igrati zajedno sa budućim članovima Kuće slavnih, tu je i Zubac, Norm Pauel, Batum kao i Ben Simons (sic!)… Iskusan tim sa dosta talenta i vrhunski vodjen sa klupe. Koliko Bogi može danas u ovakoj konstelaciji? Može li još uvek isporučiti danas svojih 15 poena proseka uz 40-ak procenata šuta? Ostavio je iza sebe ispodprosečnu polusezonu opterećenu povredama pa je veliko pitanje da li je samo u pitanju par loših meseci ili se radi ipak o laganom privodjenju kraju NBA karijere? Iskreno se nadamo da je ovo prvo u pitanju, i da će imati bar još jednu pravu šansu da pruži ono najbolje u postsezoni. Ko zna, možda baš ovog proleća Bogi isporuči sve ono za šta je bio uskraćen godinama igrajući zajedno sa Jangom i društvom.

Pomenimo na kraju jos Vasu i Nurkića.

Vasina NBA karijera jednostavno se nalazi na samim marginama lige i veliko je pitanje šta bi trebao biti njegov sledeći korak. Od Tandera, preko Hornetsa i sada Finiksa, nije se uspeo nametnuti na pravi način pa bi njegov povratak na evropske parkete verovatno za njega bio jedini pravi izbor. Ako pričamo o igranju kompetitivne košarke. S druge strane, finansijski momenat je ubedljivo na strani ostanka u NBA pa će biti interesantno videti za šta će se Vasa odlučiti. Ovako ili onako, svakako će biti na dobitku.

Što se tiče Nurkića, završio je u Hornetsima, posle neslaganja sa trenerom Budenholzerom, a kako se radi o timu koji se nalazi duboko u poteri za novim rukijima, pa samim tim nema nameru da igra ozbiljnu košarku, njegova budućnost u NBA će verovatno tek tokom leta biti jasnija.

4.  Luka i Lebron: Mogu li zajedno?

Ajmo ovako. U najavi prošlogodišnje sezone, negde u jesen ´23 i baveći se Meveriksima, izmedju ostalog sam napisao o Luki:

„Čini sa da je Lukina igra u poslednjoj sezoni postala veoma šablonska i lako predvidiva za protivnike, uz jednostavno rešenje: pustićemo Luku da odradi svoje ali na kraju to će biti premalo da bi nas Dalas dobio. Zvuči poznato, zar ne? Poslednji primer je Džejms Harden i njegova Hjuston era. Lično, ne bih rado poredio Luku sa „Bradom“ ali se poredjenja sama nameću: obojica su „one man show“ košarkaši, odlični za prodaju ulaznica i obožavani od fanova širom sveta. Hoće li (u stvari, može li?, je možda pravo pitanje) Luka pronaći načina da vodi ekipu na sam vrh je pitanje na koje će u Dalasu sigurno tražiti odgovor u naredne dve godine. Jer, ako do tada ne bude nekog vidljivog rezultatskog napretka, a Dončiću tad i ističe ugovor, šou oko toga gde će nastaviti karijeru mogao bi biti jedan od najvećih u istoriji NBA pijace. Jer, ma šta god mislili u Dalasu, Luka nije Novicki i gotovo sam siguran, to nikada neće ni biti.“

Lebron Džejms i Luka Dončić

Ne bih sa ovim podsećanjem da branim GM-a Nika Harisona i nove vlasnike franšize Meveriksa ni na koji način. Naprotiv. Smatram da je cela operacija razmene Luke za Entonija Dejvisa i Maksa Kristija jedna od najmutnijih u istoriji NBA i verovatno se cela istina oko ovog prevashodno poslovnog poteza nikada neće saznati. Takodje, stručna javnost je gotovo jednoglasna u osudi ovog neshvatiljvog poteza ekipe iz Teksasa, prevashodno zbog načina na koji je završen ceo posao. Bez trunke transparentnosti, daleko od očiju javnosti gde se sam završetak posla obavlja u noći izmedju subote i nedelje. Svakako, holivudski.

Obrazloženja koja su kasnije ponudjena iz Dalasa bila su daleko od ubedljivih i nisu uopšte ponudila odgovor na ključno pitanje: zašto na ovaj način? Ne. Sve što smo saznali je to da Luka voli da pije, puši, neodgovoran je, težak za saradnju, ne vodi računa o svom telu, itd.. Čak iako bi se složili sa većinom gore navedenog, to nam opet ne nudi validno objašnjenje zbog čega je jedina moguća destinacija bila Los Andjeles i Lejkersi.

Na kraju, recimo još i ovo: bez obzira na sve mane koje su taksativno nabrojane od strane rukovodstva Dalasa a tiču se Luke, ne može se ignorisati prosta činjenica da je upravo takav, do svoje 25 godine, uspeo da odvede Meverikse do jednog konferencijskog i jednog velikog finala, isporučujući usput individualne statističke učinke koje niko u istoriji nikada nije imao.

Sve ovo je, neminovno, otvorilo prostor beskrajnim špekulacijama o pravim razlozima Lukinog, maltene, isterivanja iz Dalasa kojima se ovde više ne bismo bavili.

Probaćemo, zato, u par reči da se pozabavimo novim poglavljem u Lukinoj karijeri. Mogu li, dakle, LBJ i Dončić zajedno?

Ako bi sudili po košarkaškoj genijalnosti i znanju, jednostavan odgovor je naravno da mogu. Itekako. Trebaće nešto zajedničkih utakmica da se „pronadju i osete“ na parketu ali ne treba sumnjati da sam igrački deo ne bi trebao dolaziti u pitanje. Ko zna, u najboljoj varijanti, možda se hemija dogodi vrlo brzo pa već ovog plej-ofa vidimo Lejkerse u samoj završnici sezone i u velikom finalu. Ko zna, možda nepopravljivi optimisti ovaj put zaista dodju na svoje pa se ovakav scenario zaista i ostvari ali je svakako realnija opcija da bi ono pravo od dua LBJ/Luka trebali očekivati tek u naradnoj sezoni.

Naime, roster Lejkersa je trenutno prevashodno poprilično „tanak“ na centarskim pozicijama (pokušaj nedavnog dovodjenja centra Marka Vilijamsa iz Hornetsa propao je zbog njegovog zdravstvenog stanja, bar tako kažu lekari Lejkersa) pa samo sa slabašnim Džeksonom Hejzom se teško može ući u ravnopravnu borbu sa Jokićem ili duom Holmgren/Hartenštajn, Goberom i Ridom, itd. . Zato će verovatno ostatak ove sezone i gotovo siguran nastup u doigravanju biti dobra prilika prevashodno za aklimatizaciju Dončića na novu sredinu i priprema za stvaranje novog, kvalitenijeg rostera. Ujedno, tokom ovog perioda Luka sigurno neće biti nešto posebno kritikovan zbog eventualno lošijih igara, bez obzira što se radi o L.A.-u i najvećoj mogućoj pozornici, gde se dobri rezultati očekuju u roku od odmah. Jednostavo, razumavanja će svakako biti, prevashodno iz razloga što se radi o vanserijskom mladom igraču i projektovanom budućem „licu franšize“ ali i zbog načina na koji je stigao u Holivud.

Sve ostalo, posle toga, je na samom Luki a jedino vreme nam može dati odgovore na brojna pitanja koja se nameću sama od sebe a vezana su za Lukinu košarkašku budućnost.

5. MVP trka: SGA ili Nikola?

Odgovor na ovo pitanje može biti samo jedan: bilo ko da pobedi, sasvim zasluženo će osvojiti titulu najkorisnijeg igrača lige. Takodje, ne postoji niko ko bi, osim njih dvojice, zasita reaalno i mogao do kraja sezone stići do pozicija jedan i dva. Ultimativna dominacija Jokića i Aleksandera već dugo nije vidjena, kao ni to da smo se konačno vratili prevashodno priči o samo košarkaškim argumentima kada je ovaj izbor u pitanju.

Naime, posle nekoliko godina gotovo frenetičnog negiranja Nikoline košarkaške genijalnosti i pokušaja da se maltene marginalizuje njegova sjajna igra u poslednjih pet godina, konačno smo izgleda došli do konsenzusa – Jokić je bez premca trenutno najbolji igrač na svetu.

Tri osvojena MVP priznanja, prsten i MVP finalne serije su na kraju morali ipak biti i više nego dovoljni da se obesmisle stupidne rasprave, koje su povremeno čak koketirale i sa rasizmom, pa je izostajanje halabuke ovaj put zaista prijatno i više nego dobrodošlo pozitivno izennadjenje.

Nikola Jokić

Evo par argumenta oko rasprave SGA/Nikola.

SGA igra sezonu karijere ali je igra i Nikola. Prvi je vodeći igrač najboljeg tima lige, drugi predvodi ekipu koja je trenutno treća na Zapadu a koja bi bez njega, u najboljem slučaju, verovatno tavorila na plej-in pozicijama. Šej je prvi strelac lige, Nikola ima tripl-dabl prosek i medju pet najboljih je u gotovo svim bitnim statističkim kategorijama. Prvi je najbolji bek lige, drugi najbolji centar ali i igrač uopšte. I, još nešto, možda odlučujuće u budućem izboru- Jokić je nagradu osvajao već tri puta, SGA nema nijednu. A, kako „zamor glasača“ nije samo fama već vrlo bitan faktor koji odlučuje o tome kome će biti dodeljena nagrada, lako bi se moglo desiti da upravo to i odluči ovaj put pobednika.

Da li bi to bilo fer prema Jokiću koji igra sezonu karijere i, po mnogima, jednu od najboljih individualnih sezona u istoriji NBA? Verovatno ne bi, ali kako je žrtva zamora svojevremeno bio i Najveći (MJ vs Meloun), na neki način takav izbor bi bio i ultimativni kompliment za Nikolu. U prevodu, samo najbolji mogu podneti i poneku nepravdu a da im to ne naruši veličanstvenu karijeru. Nikola se nalazi u tom izabranom društvu a, ako bude želeo, svoj „bes“ zbog neizbora jednostavno će pretočiti u novi presten tokom juna meseca i novu MVP nagradu finalne serije. Još jednom, tako to rade oni najbolji – MJ nekada, Jokić možda već ovog leta.

Phot: X, NBA

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar