Sa Zvezdom u Tirani 1972.
- April 1, 2020
- 0 comments
- Vladimir Stanković
- Posted in ISTORIJA
Na današnji dan pre 50 godina, 1. aprila 1970, iz malog studija u zgradi „Borbe“ oglasio se Studio B. Istorijsko “Dobar dan“ izgovorio je moj prijatelj, glumac Ivan Bekjarev. Tog dana okrenuta je nova stranica u istoriji našeg radija, pa i novinarstva. Studio B je bio avangarda, prva moderna gradska stanica, sa fleksibilnom programskom šemom koja je svakog časa mogla da se naruši ako je bilo potrebe. Prvi reporteri ovog radija javljali su se uživo sa ulica, pijaca, sportskih događaja, kulturnih dešavanja… Voditelji su počeli da „prozivaju“ gradske oce za sve što u gradu nije valjalo ili nije dobro funkcionisalo, posebno ih je “muštrao“ Đoko Vještica kome nisu smeli da odbiju poziv. Bilo je dobre muzike, gostiju koji su umeli i imali šta da kažu. Ukratko, Studio B je za kratko vreme postao najpopularnija i najslušanija radio-stanica u gradu.
Neko će, logično, pitati kakve veze ima rođendan Studija B sa košarkaškim sajtom? Pa ima, videće se iz redova koji slede. Sve do pojave Dragiše Kovačevića ta radio stanica nije imala klasičnu sportsku redakciju ali je imala sportski program.Nedeljom popodne išla je emisija “Sve o sportu” a ponedeljkom pred veče “Nokaut”. Sećam se da se moj prijatelj i kolega Mića Jovanović, inače novinar Novosti, redovno iz Hale portova na Novom Beogradu javljao u program da obavesti o zbivajima na košarkaškoj utakmici. Među voditeljima sklonost ka sportu najviše je pokazivao moj (kasniji) prijatelj Peca Petrović pred čijim su mikrofonom prodefilovali brojni sportisti, treneri, sportski radnici. E, taj gospodin Peca zamolio me je da se, ako ikako budem mogao, javim iz Tirane u koju sam se zaputio davne 1972.
Košarkaški prvak Jugoslavije na kraju sezone 1971/72 bila je Crvena zvezda, čime je stekla pravo da od jeseni 1972. igra Kup šampiona. Na startu je malo nedostajalo da ispadne, na gostovanju kod holandskog Harlema izgubila je 72-88 ali je u revanšu dobila 107-74. Onda je, u drugom kolu, rival bio prvak Albanije Partizani iz Tirane.
Nekim čudom Zvezda je isposlovala čarter let za Tiranu. Kažem čudom, jer odnosi Jugoslavije i Albanije nisu bili dobri. Osim toga, Albanija je bila velika nepoznanica, najzatvorenija evropska zemlja, dugo oslojena na Kinu kao jedinog prijatelja u svetu. Predsednik Enver Hodža bio je na vlasti od 1944. pa sve do smrti 1985. Ko zna kako i zašto, albanske vlasti dozvolile su sletanje aviona iz Beograda u kome je bilo mesta i za nas nekoliko novinara. Osim igrača i rukovodstva putovali su građani, uglavnom naši državljani sa Kosova, koji su imali rodbinu u Albaniji.
Sećam se dirljivih scena na aerodromu u Tirani. Mnogo ljudi čekalo je avion iz Beograda, ali nikakvog susreta na aerdoromu nije bilo. Gosti iz Beograda sprovedeni su po kratkom postupku do autobusa. U sećanju su mi ostale neke dirljive scene „ljubljenja“ rođaka kroz staklo koje je odvajalo ljude, šake su se spajale u pozdrav preko tog stakla, bilo je suza i sa jedne i sa druge strane staklenog zida…
Sećam se i naziva hotela u kome smo odseli, „Daiti“. Čini mi se da to na albanskom znači „zora“, bar su nam tako rekli… Ne sećam se da smo nešto posebo bili izolovani, ili da nas je neko pratio tokom šetnji oko hotela. Iznenadila nas je popularnost igrača Crvene zvezde. Klinci su ispred hotela čekali da se pojave igrači Zvezde i da zatraže autogram. Svakog su znali po prezimenu. Posle smo čuli da se naša liga pratila preko TV, derbi utakmica „subotom u pet“ čekana je sa nestrpljenjem i u Albaniji jer je signal naše televizije nesmetano stizao i do te zemlje. Naravno, nije baš bilo preporučljivo hvalisanje šta se gleda, ali ni policija nije mogla da zaviri u svaki dom i utvrdi ko šta gleda…
Bio je 6. ili 7. decembar, mi pošli iz zime a u Tirani nas je dočekalo prijatno vreme. Iskoristili smo priliku i otišli na izlet do Drača, odakle je i ova slika. Pored mene ( ja sam ovaj 6. zdesna, sa dosta crne kose i brkovima), u prvom redu pored mene je Miodrag Simeunović-Simke, tada novinar Politike ekspres, do njega fizioterapeut Nikić. U drugom redu iz nas prepoznajem Ducija Simonovića, Gogija Rakočevića, skroz desno su Vesko Pajović i Dragiša Vučinić koji se ne vidi najbolje… Prvi sleva stoji Kolaković, ondašnji sekretar kluba, negde u sredini je Miša Dragojlović, čini mi se tadašnji predsednik. Šetali smo po peskovittoj plaži, uživali u prijatnom decembarskom suncu, na putu nazad brojali smo bunkere kojih je bilo poprilično…
Dođosmo, konačno, i do Studija B. Ne sećam se više u kom momentu je to bilo, ali u telefonskoj kabini pored recepcije bila je uspostavljena veza sa međunarodnom centralom u Beogradu. Slušalica je bila kao štafeta, predavana je iz ruke u ruku, a onaj ko je bio na redu tražio je da ga spoje sa njegovom redakcijom. Ja sam se javio Studiju B, popričao sa Pecom Petrovićem što mi je, koliko se sećam, bilo vatreno krštenje kao „radio reportera“. Kasnije sam vrlo često bio gost i na raznim radijima i televizijama, ali prvenac se uvek pamti.
A utakmica? Iskreno, ne sećam se detalja, osim relativno sigurne pobede Crvene zvezde. Bilo je 94-83 za naš tim. Zahvaljujući Žarku Dapčeviću-Dabi, hroničaru Zvezdine košarklaške istorije, u prilici smo da ovde reprodukujemo „glavu“ sa te utakmice iz koje se vidi da je blistao Dragan Kapičić, autor 31 poena, dok je Duci Simonović ubacio 25. Atmosfera je bila korektna, bez ikakvih problema. Zvezda je u revanšu pobedila sa 99-74 i otišla u četvrtfinalnu grupu koju je završila druga, sa 5 pobeda i samo jednim porazom. Prvi je bio Simental sa 6-0.
Nije tema ove priče, ali nije na odmet pomenuti da je Zvezda u grupi dva puta pobedila Real Madrid. U glavnom gradu Španije bilo je 77-74 za Zvezdu, a junaci pobede bili su Goran Rakočević, otac Igora Rakočevića koji će 40-ak godina kasnije biti igrač Reala, i Zoran Moka Slavnić, koji su postigli po 20 poena, dok je Dragiša Vučinić ubacio 18. U Beogradu je bilo 80-74, uz 24 poena Kapičića, 19 Vučinića i 18 Slavnića. A Real uopšte nije bio slab….Vejn Brabender je u Beogradu ubacio 35 poena, igrali su još Emilijano Rodrigez, Visente Ramos, Rafa Ruljan, Norbetrt Tim… Na klupi je sedeo čuveni Pedro Ferandiz, dok je Zvezdu predvodio Bratislav Bata Đorđević.
„Crveno-beli“ su u polufinalu izgubili dva puta od CSKA (90-98 u Beogradu, 83-100 u Moskvi). Titulu je te godine osvojio Injis, trenera Ace Nikolića, bolji od CSKA u finalu u Liježu 71-66, ali to je druga priča… Ovo je, povodom jubilarnog rođendana kolega sa Studija B, sećanje na „egzotično“ gostovaje Crvene zvezde u Tirani 1972.
Photo: Privatni album