Danas bi napunio 72 godine. Rodio se 26. novembra 1948. u Zagrebu. Sa ovog sveta otišao je 25. maja 1995. u Baltimoru, SAD. Krešimir Ćosić. Košarkaški genije. Centar od 212 cm sa vizijom pleja, igrač koji je imao sve: skok, šut, pas, karakter… Svi timovi u kojima je igrao osvajali su titule. Košarka jeste kolektivna igra, ali Krešo je bio “one man team”.
Imam gotovo sve Ćosićeve bojke u kluboviima i reprezentaciji, ali neću o njima. Statistika otkriva mnogo, ali ne sve. Redovi koji slede omaž su velikom Kreši, moje lično sećanje na ovog velikog igrača i sjajnog čoveka.
Imao sam zadovoljstvo ne samo da dugo gledam Krešu Ćosića nego i da ga poznajem, čak i da sarađujem sa njim kad je bio selektor a ja član tročlane Informativne komisije ondašnjeg KSJ. Pre nego što podelim sa čitaocima moje sećanje na druženje sa Krešom, evo jedne anegdote.
Pižama
Pred Mundijal 1967. u Montevideu naša reprezentacija igrala je na nekom turniru. Posle ručka, a pre polaska u halu na utakmicu, bio je predviđen mali odmor. Krešo je delio sobu sa Ratom Tvdićem. Iskusni Rato prilegao je u opremi dok je pedatni Ćosić obukao pižamu. San ih prevario, zaspali su čvrsto, probudilo ih lupanje na vrata i pretnja da će autobus otići bez njih. Rato je bio spreman za minut dok je bunovni Krešo počeo po sobi da traži opremu za utakmicu.
– Ma navuci samo trenerku, ioanko nećeš igrati – reče mu Rato.
Krešo ga je poslušao…
Pred kraj meča koji je naša reprezentacija ubedljivo dobijala, selektor Ranko Žeravica reče Ćosiću:
– Na zagrevanje, igraš poslednje minute…
Krešo se nevoljno podigao i otišao iza koša. Ranko je protezao vrat, tražio pogledom Ćosića, dozivao ga rukom… Krešo se uspešno krio jer nije smeo da prijavi da umesto dresa ima pižamu. Pošto nije mogao da ga dozove, Ranko pošalje Ratu Tvrdića da dovede Krešu. Rato zna u čemu je problem, ali neće da otkriva da je u pitanju pižama. Vraća se od Kreše i kaže selektoru:
– Šjor Ranko, on ne može u igru…
– Šta mu je? – pita Žeravica.
– Mulac se od treme usrao u gaće – ispali Rato.
– Znao sam da od njega neće biti igrač – reče ljuti Ranko, svestan da preteruje jer je baš on godinu dana ranije poveo Čosića na američku turneju. Krešo je tek punio 18 godina.

Koka-kola
Pre nego što je tokom studija na Brigam Jang univerzitetu u Provu primio mormonsku veru i postao uredan u svemu, Krešo Ćosić je bio vragolasti mladić, nosio je dugu kosu, čini mi se i da je pušio i bio spreman na razne nestašluke. Tokom te turneje po SAD 1966. reprezentacija se našla u nekom hotelu. Pored recepcije je bio automat sa koka-kolom. Iz sanduka je virio samo grlić bočice, sa obe strane zatvorene metalnom šipkom koja se razdvajala kad se ubaci “kvoter”, odnosno novčić od 25 centi. Više gostiju žalilo se na recepciji da su iz automata dobijali prazne bočice. Sprovedena je istraga a krivac je nađen – Krešo Ćosić. Dovitljivii mladić našao je slamku i otvarač za flaše, ispijao sadržaj i uredno zatvarao flašicu a sadržaj se nije mogao videti jer je iz onih šipki virio samo grlić boce.
Prevodilac
Imao sam čast da mi Krešo bude lični prevodilac. Bilo je to tokom Evropskog prvenstva u Belgiji 1977. Mislim da je bilo u Ostendeu gde smo igrali grupu. Ne sećam se više kako smo se on i ja našli u popodnevnoj šetnji gradom. Naiđosmo na bioskop, Krešo gleda reklamni plakat – sećam se i naziva filma, “Predaleki most”, Krešo gleda na sat i kaže:
– Ima vremena do večere, hajde da pogledamo film, sadržaj obećava.
Pitam na kom je jeziku film, Krešo pita na blagajni, kažu originalna verzija na engleskom sa subtitlom… Kažem da moj engleski nije dovoljno dobar da pratim film, ali Krešo me ubeđuje:
– Ma nema veze, ja ću ti prevoditi…
Odgledasmo dobar ratni film, američka vojska negde u Francuskoj ili Belgiji posle iskrcavanja u Normandiji… Mene je više od filma zanimalo kako ćemo izaći na kraj sa Sovjetima koji su nas čekali u završnici Šampionata u Liježu. Pitam Krešu kako će protiv gorostasa Tkačenka koji je deset centimetara viši i bar 30 kila teži:
– Ne brini Stari (mnogima se tako obraćao), čuo si za izreku da um caruje a snaga klade valja…
Kako je to izgledalo u praksi videli smo 24. septembra 1977. u finalu Evropskog prvenstva. Bilo je 74-61 za jugoslovensku selekciju koja je treći put usastopno postala evropski šampion. Tkačenko je dao svojih 16 poena, ali su tri naša centra bila uspešnija: Željko Jerkov je dao 12, Raša Radovanvć 6 a Krešo Ćosiić 5. Praja Dalipagić je dao 19, Dragan Kićanović 14, Moka Slavniić 12 a Mirza Delibašić 6.
Bio je to onaj meč u kome su Moka i Kića na kraju igrali odbojku dok se profesor Aca Nikolić na klupi hvatao za glavu misleći da je to potcenjivanje rivala. Možda je i bilo, ali to je više bio izliv radosti zbog novog zlata nego ruganje protivniku.

Gledao sam Krešu i na putu do zlata na moskovskim Olimpijskim igrama 1980, bio sam i u Limožu 1983. kada se sa 35 oprostio od reprezentacije. Pratio sam njegov trnerski put i podržavao njegov izbor za selektora. Sa njim na klupi bili smo treći na Mundijalu u Španiji 1986. i takođe treći u Evropi godinu dana kasnije u Atini. Tada je uveo u reprezentaciju Kukoča, Divca, Đorđevića i Rađu, i učinio najveću uslogu jugo-basketu. Bilo je to pre nego što su oni avgusta te 1987. postali juniorski prvaci sveta u Bormiju.
Ćosić je imao košarku u malom prstu, ali nije bio veliki trener baš zato što je mnogo znao i zato što nije imao živce. Lako se nervirao a nervoza prouzrokuje pogrešne odluke. Njegova nevolja bila je što je znao kako bi on uradio nešto na terenu, problem je bio što igrači koje je vodio nisu imali njegov talenat i njegovu sposobnost rešavanja situacija.

Dok sam radio u Evroligi bili smo nekim povodom u Zagrebu. Đordi Bertomeu je hteo da ode do groba Dražena Petrovća. Otišli smo, ali sam onda Đordiija i ostale zvančnike Evrolge poveo i do groba Kreše Ćosića. Usput sam im ispričao ko je i kakav je bio Krešo Ćosić, igrač ispred svog vremena.
Kada je Evroliga 2008. u Madridu obeležila 50 godina evro-kupova i pozvala u goste mnoge ličnosti koje su obeležile pet decenija takmičenja, bilo mi je zadovoljstvo da pozdravim Anu Ćosić, Krešinu ćerku. Ona je ne tako davno priredila autobiografiju svog oca. Sredila je Krešine beleške i objavila, u prvom licu, očev put od početaka u Zadru do vrha svetske košarke. Ana mi je poslala knjigu koju sam čitao sa velikim zadovoljstvom.

Krešo Ćosć je bio “Sabonis pre Sabonisa”, sa 10 cm manje i mnogo manje kilograma. Krešo je igrao na pamet, na štos, na intuiiciju, na poznavanje košarke. Nadimak mu je bio “Žila” jer je bio tanak a žilav. Imao je neverovatan tajming za skok i “rampu”, loptu je često hvatao jednom rukom i “motao” je ka struku pre nego što bi bacio kontru ili poveo napad. Nije mu bio problem da prevede loptu preko celog terena. Bio je prvi centar koji se izvlačio van reketa odakle je asitirao, šutirao ili kretao u prodor probijajući lako odbranu rivala. Rekao bih da su, recimo, Dagan Kićanović i Mirza Delibašić bili prirodno veći talenti od Kreše, ali teško da je jugo- košarka imala igrača koji je više uticao na igru i rezultate. Ćosić je bio garancija u odbrani, idejni vođa u napadu, efikasan, spretan, borben… Imao je veliku osobinu: da one oke sebe čini boljim igračima. Igrao je u Zadru, Olmpiji i Ciboni, studirao u SAD (prosek u NCAA 18,9 poena i 11,9 skokova), mogao je da bude prvi Evropljanin u NBA (bio je na draftu 1973.), blistao u Sinudinu iz Bolonje, pomogao Ciboni da 1982. stigne do trofeja u Kupu kupova i postane evropski velikan.

Sa reprezentacijom je osvojio 14 medalja, dva puta je bio prvak sveta (1970, 1978), dva puta vice-prvak (1967, 1974), olimpijski šampion (1980) i vice-šampion (1968, 1976) dok sa evropskih prvenstava ima 7 medalja: zlatne 1973, 1975. i 1977, srebrne 1969, 1971, 1981. i bronzu iz 1979. Dva puta je bio najbolji igrač evropskih šampionata (1969, 1975), čak 6 puta je igrao za slekciju Evrope. Sa Zadrom i Cibonom bio je 6 puta prvak Jugoslavije, osvajao je i 3 kupa, sa Sinudinom je dva puta bio prvak Italije. FIBA ga je 1994. odlkovala “Ordenom za zasluge”, uvršćen je u 50 najvećih u izboru FIBA 1991. i 35 po Evroligi 2008…
Krešo Ćosić, jedinstvena figura u istoriji hrvatske, jugoslovnske, evropske i svetske košarke.
Photo: Privatni album, arhiva Koš magazina