![]({"large":{"file":"https:\/\/kosmagazin.com\/wp-content\/uploads\/2020\/11\/dugi-25112929-1024x576.jpg","width":1024},"full":{"0":"2020\/11\/dugi-25112929.jpg","1":1200,"2":675,"3":false,"file":"https:\/\/kosmagazin.com\/wp-content\/uploads\/2020\/11\/dugi-25112929.jpg"}})
Souly: Dugom, za rođendan
- November 25, 2020
- 0 comments
- Duško Miletković Souly
- Posted in BLOG: SOULY
Naseckate poveću glavicu luka, jedno četiri češnja češnjaka, što tanje, na to naribate mrkvicu il šargarepu te malo glave od celera, umjerene količine. Bacite na maslinovo ulje, posolite, dolijete bilog vina, dospete šoljicu prosa, mljevene mrtvačke trube (sušene gljive iliti pečurke) i još nezaobilazni mješani biber koji izmeljete direktno na navedeno. Usput, već ste uvaljali gavune iliti rude brfune na mon lokalnom, uvaljali ste ih u sitno brašno, baš one gavune koji kreću se koncentrično oko ušća Krke u more jadransko. Lagano njih na tavicu, može i svinjska mast, može i bilo što će ih isfriga onako napol. Sol, peršin, limunov sok po želji. Na ono gore s prosom dodate vode nakon par minuta i kuvate na lagano 20 minuta.
Ja volim i zelenu salatu s bučinim (tikva, misirača) uljem, vi kako vam drago. Smažete koliko već možete i koliko van fino jer raznovrsno jelo donosi raznovrsne misli o raznovrsnim ljudima, događajima i stvarima. I kad strpate u sebe tu količinu prehrambene droge, u narkomanskom žargonu sedmoboj to se zove, obuzmu vas lake misli velikog radijusa. U kojima snatrite o nekad nezaobilaznom Trstu, viskiju, stojadinu i golfu, prijateljima i đevojkama, mladosti i košarkaštvu. Tako snatrin i ja dok se spremam za večernji ribolov brancina umjetnom varkom što na površini vode prede u imitaciji agonije umirućeg plijena.
I pod dojmom tog ručka pade mi na um jedan, na terenu košarkaškom, poprilično neobuzdan tip. Povisok i tanan, manga beogradskog asfalta i parketa iz dalekih sedamdesetih. Tek – 202 bez patika – to te oduzme. To su oni. Košarkaši. Nego, taj tip, kralj bulevara sumraka kako ga plagijatno prozvah, ima baš tu visinu. Mislim – nisam ni ja mačji kašalj, preko metar i osamdeset, istina, jednom mi se učinilo da sam skoro ka Rica Gordić, jedared dok monologizirao je francuske manekenke, ali dvesto i dva, to je mnogo podugačko braćo.
Igro je on i onu staru YU-ligu sa svojim malim beogradskim timom, čak i onaj prvi jakosni razred iste. I osvojio to negdašnje prvenstvo sa jednom nezaboravnom momčadi, ekipom nevjerojatnog talenta i slabašne logistike (možda falio im je Voja Todorović iz KK Radnik), uz to i u Jugokupu je slavio i bio je prvim strelcem svog tima kroz cele sedamdesete bogtemaza. Pomalo neverovatno, igro je i jedan Kup šampiona, nešto slično ovoj današnjoj Evroligi. Nije da se nešta posebno pretrgao, ali nastupio je i protiv Reala čak, onog iz Madrida. U španskoj prestolnici nastreljo im je 20 poena, a onda, nedelju dana kasnije u Beogradu, u pobjedi svoje romantične momčadi nad kraljevskim timom, strpal im je 25 poena i skinul 12 lopti.
Dogurao je taj lik sa svojim maleckim timom divova sve do polufinalne faze Eurolige te godine sedamdesetčetvrte i tamo ih je sačekao ponajveći košarkaški kolektiv tih godina što igrao je deset uzastopnih finala Kupa šampiona, Ignis iz Varesea. Padoše beogradski momci u te dve tekme s tim velikanom, a naš junak ponovo je nešto malo igrao, 20 poena stavio je u visokom porazu u Vareseu i još 26 u domaćoj pobjedi u Hali Novog Beograda. Nisu to neki predobri dosezi za njega bili, Barsi je uvaljao 40 par godinica kasnije, a da ne pominjem kako je nanizao 28, 37, 29, 26, 32, 28 i 31 poen u odlučujućim susretima za YU-naslov godine ’73 ili kako je s frendovima jurio Kupom kupova, sve do njegovog finala proljeća ’77. On sam ne voli statistiku preveć, ne volim je ni ja, ali samo da znate, vi mlađi, ako ga nekad slučajno sretnete, s kim uopšte pričate.
![](http://kosmagazin.com/wp-content/uploads/2020/11/Dugi-Damnjanovic-654x1024.jpg)
Njegove igre su mu još početkom te dekade priskrbile dres s državnim grbom, tako da je za onu, nekad čuvenu, repku Juge odigrao sedamdesetak susreta. Ma i na Olimpijskim igrama je bio ako se ne varam. A dominantna impresija, što i jest esencijom – uvik je nekako ugurao loptu u taj koš, nebitno da li cimerskim ulazom, neželjenim otpatkom ili skok-šutom s posebno zgrčenim nogama. Kad ga krene, onako krakatog i munjenog – bežite u zaklon drugovi Pigmejci.
Što se njegovog košarkaškog puta, njegovih početaka, iskustava i krajeva tiče, tu ja nemam nešto posebno da dodam. Na njegovu priču. Taj momak je mnogo toga raji podastro u literarnom obliku na mreži svih mreža, a to nije malo. Istina, nije napravio mega-karijeru kao ove domaće zvezdice koje danas kad i ako ubace iz igre dvaput Realu ili Barceloni, odmah potpisuju novi ugovor za par milja dolarčića, ali bilo je to neko drugo vrime, o njemu se nije naširoko i nadugačko pisalo u medijima, a košarka ostade mu tek najbanalnijim i, barem na prvu, najprepoznatljivijim tragom egzistencije.
A ona formulacija – kralj bulevara sumraka – pade mi na um jedne neočekivano blage beogradske noći dok spuštah se negdašnjim Bulevarom revolucije, ima tome par godina, a vrime bješe baš ovako nekako, kad počinju sve te srpske slave. Nije da se u zraku osjećala neka blagdanska energija, baš naprotiv. Ja lično bijah u nekom katarzičnom raspoloženju, a oko mene – čisti jad i nevolja. Kao da je svaki prolaznik kojeg sretom putem potpuno i konačno shrvan životom svojim, kao da nudi na uvid nezavidno stanje svoje razbijene duše i trulih zubiju. Da zaplačeš prosto…
Sve dok se tako ne strovalih dolje oko kućebroja stotinu, a iz jedne krajnje uličice izlazi čista suprotnost svemu što sam sreo putem. Džin od preko dva metra, sav strši i sjaji u tom okruženju čemera, na njemu odelo s prslukom, sređen u tri pičke materine. Kralj tog bulevara sumraka – protutnji mi misao glavom. Malo me zezaju oči zadnjih godina pa škiljim u nastojanju da prepoznam o kome se radi dok se gegamo jedan prema drugom, a vidim škilji i on preko svojih očala u mom smjeru sve dok ne priđosmo jedan drugom na prihvatljivu razdaljinu i ne prepoznasmo se.
Pa đe si Dugi, kućo stara – razvlačim usta u osmejak.
Ooooo, pa šta ima Souly, otkud ti tu? – dobacuje taj kralj s distance.
I kad se malo izljubismo i neophodne informacije razmenismo, priupitam ga što se tako sredio. Reče da ide na slavu kod nekih rođaka pa ga žena poslala da kupi nešto prije no što krenu. I ja njemu velim da sam u nekoj akciji pa žurim malo južnije. Na rastanku on odjednom zastade, namršti čelo, a zamišljen izraz obuzme mu lice.
Ej druže Dugi, videćemo se skoro pa na pivce – pokušavam da ga utješim.
Ma nije to – promrmlja on – zaboravio sam šta ono treba da kupim…
Eto braćo, kralj bulevara sumraka, bivši košarkaš beogradskog Radničkog i reprezentacije Jugoslavije – to vam je moj prijatelj Dugi, moj literarno-likovni kolega, punim imenom i prezimenom Miroljub Damnjanović. Ove godine se ne viđesmo, glupo je vrime i putujem manje no inače. Mislim da će njemu vrlo skoro, tačnije danas da bude punih sedamdeset, što nije malo, ali za njega to nije ni mnogo. Taman koliko treba.
A stvarno red bi bio i da mu poručim – svako dobro sokole moj.
Photo: Privatni album