Početna BLOGSećanje na Rajka Žižića

Sećanje na Rajka Žižića

od Dejan Grbović
29 pregleda

Verujem da će se mnogi od vas saglasiti sa mnom da nešto, poput košarke, zavolite, gledajući kako to rade velemajstori. Današnji klinci imaju sreću da uživaju u čarolijama Miloša Teodosića, i za njih on je, pretpostavljam, drugo ime basketa.

Pa sam ja tako, lično, vezan za generaciju koja je sedamdesetih bila višestruki šampion Evrope, prvak sveta u Manili 1978, i na kraju pobednik Olimpijskih igara u Moskvi. Nekome su kasnije generacije bile još bolje (moguće da su u pravu), ali mene uspomene vežu za detinjstvo, kada su mi školski raspusti prolazili čekajuči da Kića, Moka, Praja, Raša, Ćosa, Mirza… pokažu Rusima i Amerima, ko igra najlepšu košarku, a ko je dunster.

Jedan od članova te družine bio je i Rajko Žižić, koji nas je napustio na današnji dan, 7. avgusta 2003. A kako smo vas već navikli, mi, iz Koš magazina, ne zaboravljamo naše velikane, pa ovim malim pisanim tragom, želimo da one koji su ga znali podsetimo na tog, malo je reći, dobrog čoveka, i izuzetnog košarkaša, a onima koji su samo čuli za Žižu, iznesemo svoja, od protoka vremena, prilično varljiva, ali ipak iskrena sećanja.

Za mene je on bio simbol horoga. Kad krene ka obruču, i dugom rukom uputi loptu ka košu, to nije samo poentiranje. Bila je to neka vrsta nadgradnje, pretvaranje košarke u stilizovanu umetničku igru, koja iz sporta prerasta u savremeni ples, čak se graniči sa baletom. Pod obručom uvek borben, taj se od tuče nije sklanjao. Naprotiv.

Ali u privatnoj komunikaciji, bio je potpuno drugačiji. Ćutljiv, skroman, nenametljiv. Upoznao sam ga 2002, kada je, kao direktor preduzeća Eurobasket 2005, podržao pokretanje časopisa “Basket”, magazina čiji je cilj bio ne samo da promoviše tada predstojeće kontinentalno prvenstvo u SCG, već i da revitalizuje pomalo zapuštenu košarkašku periodiku. Sve što je činio, radio je diskretno, otmeno, gospodski. Na tih nekoliko sastanaka, uverio sam se da je bio čovek retkih vrlina, širokih interesovanja.

Klupsku karijeru je završio u Zvezdi, u kojoj je igrao u dva navrata, ali je čak deceniju proveo u OKK Beogradu, gde je stigao kao dečak iz nikšićke Sutjeske. I plavima sa Palilule, doneo je trofej, ali ne kao igrač.

Možda je zaborav pomalo odneo i njegov uspešni ulazak u trenerske cipele. Vodeći svoj OKK Beograd, u finalu Kupa SR Jugoslavije u Sremskoj Mitrovici pobedio je ekipu Partizana, rezultatom 104-91 (mislim posle produžetaka), a ako ne grešim, tada su, već iskusni, Bogosavljev i Radović, nosili dres klonfera. Bilo je to 1993, kada je crno-bele trenirao, titulom prvaka Evrope već ovenčani Željko Obradović. Zadesio sam se, sticajem nekih krajnje neobičnih okolnosti, jedne večeri u kontejneru gde rade inženjeri, kod gradilišta nove hale u Ulici Zdravka Čelara, u kojem su stajali trofeji OKK. I danas mi je u sećanju radost Blaža Kotarca zbog tog osvojenog Kupa.

Treba podsetiti da je Rajko jedan od onih koji ima komplet zlatnih medalja, odnosno da je bio član nacionalne selekcije Jugoslavije sa zlatom sa Evropskog 1975. i Svetskog šampionata 1978, kao i sa Olimpijskih igara 1980. godine, u Moskvi. Kad već pominjem Igre, on zapravo ima čitavu kolekciju – srebro 1976. iz Monterala, pomenuto zlato iz Moskve, i bronzu 1984. iz (uskoro ponovo olimpijskog) Los Andjelesa (ako podaci ne varaju samo još Praja i Knego imaju takvo blago; i što je, meni takodje zanimljivo, počeo je da osvaja olimpijske kolajne sa Blagojom Georgijeskim i Damirom Šolmanom, a završio sa, tada klincem, Draženom Petrovićem).

Zbirno, za reprezentaciju SFRJ, sa prekidima, nastupao je od 1975.godine (EP u Beogradu), 1976 (OI u Montrealu),1978. na SP u Manili, 1979. na EP u Torinu, 1980. na OI u Moskvi, 1982. na SP u Kolumbiji, 1983. na EP u Nantu i na OI u Los Andjelesu 1984. Za “plave” je odigrao 188 utakmica i postigao 981 poen i osvojio četiri zlatne medalje, jednu srebrnu i tri bronzane.

Letnje doba, ljudi po odmorima. Šok. Ni danas ne verujem, a kamoli tada. Pročitao sam u novinama da je preminuo član reprezentacije koju sam najviše voleo. Nije prebacio ni pedesetu, ušao u 49. Na komemoraciji u Skupštini Beograda govorili su Vojislav Andrić, Blaž Kotarac i Nebojša Zorkić. Kovčeg su nosili Dušan Ivković, Srećko Jarić, Zoran Slavnić, Aleksandar Đorđević, Vlade Divac i Boban Petrović.

Počiva u Aleji velikana, na Novom groblju u Beogradu. Od 2007. godine ulica u naselju Pretok, kod Borče, nosi njegovo ime, i nalazi se u neposrednoj blizini Ulice Radomira Šapera, zapravo obe izlaze na Kikindsku, a i festival u mini basketu, svojim nazivom, podseća nas na tog izuzetnog čoveka.

Znam da ima mnogo pozvanijih da napišu nekoliko rečenica o tom sjajnom igraču i ljudskoj ljudini, ali neka mi ne zamere što sam se u taj posao baš ja upustio. Koš magazin neguje uspomene na velikane košarke širom sveta, pa to, što mi je zapalo kao redakcijski zadatak, nadam se da nikome neće da zasmeta. Uveren sam da bi se Rajko samo diskretno nasmešio, ne verujem da bi nešto kazao, ali bi sve razumeo.

Photo: kkcrvenazvrezda, MN Press

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar