Početna ISTORIJASećanje: Profesoru, sa zahvalnošću

Sećanje: Profesoru, sa zahvalnošću

od Vladimir Stanković
47 pregleda

Na današnji dan, 12. marta 2000, sa životne scene otišao je profesor Aleksandar Nikolić, jedan od  „četiri sveca“ našeg basketa. Za one, sigurno malobrojne koji eventualnoi ne znaju, ostala trojica su Borislav-Bora Stanković, Nebojša Popović i Radomir-Raša Šaper.

Na Kalemegdanu Nebojša Popović, Bora Stanković i Aleksandar Nikolić (donji red)

Za profesora Nikolića s pravom se kaže da je bio „otac jugoslovenske košarke“. Ne sećam se više da li je Boža Maljković, jedan od njegovih naprednih učenika, bio kum nadimka „Fon Braun košarke“ ili ta originalnost pripada nekom inspirisanom novinaru, ali suština je da je poređenje, naravno figurativno, sasvim tačno. Aca Nikolić nije konstruisao rakete, nije radio nuklkearne programe, ali je bio „inženjer“ (buduće) atomske košarke. Uradio je ono što je u bilo kom poslu najteže: postavio je temelje. Prvo je on sam, sa saradnicima, „zidao“ našu košarkašku kuću, posle su njegovi naslednici na zdravim osnovama nadgrađivali i dozidavali tu našu košarkašku palatu na koju smo tako ponosni.

Aca Nikolić se rodio u Sarajevu 28. oktobra 1924, ali – slučajno. Majka mu se zatekla tamo, familija je bila iz Brčkog gde je Acin otac imao uspešan biznis. Košarku je otkrio za vreme Drugog svetskog rata u Beogradu. S obzirom na visinu, 1,65 m, mogao je da igra samo pleja ali ta pozicija pomogla mu je da bolje razume relativno novu igru. Dogurao je do reprezentacije, ali njegove zasluge za jugo-košarku nisu igračke nego trenerske. Igrao je za Partizan, Crvenu zvezdu, Železničar i BSK (kasnije OKK Beograd), ali je i tokom igračkih dana pokazivao želju da bude trener. Školovao se, završio DIF i otuda ono „profesor“.

Već 1953. posle Evropskog prvenstva u Moskvi postao je selektor. Ostaće na tom mestu do 1966, tokom njegovog mandata stigle su prve medalje, afirmisali su se mnogi igrači, Jugoslavija je bila redovni i zapaženi učesnik olimpijskih igara, svetskih i evropskih šampionata.

Reprezentacija u Nici 1950.

Imao sam sreću i zadovoljstvo da poznajem profesora Nikolića, da razgovaram sa njim, da slušam i pamtim njegova razmišljanja o košarci. Iz sećanja vadim neka od nepisanih profesorovih pravila:

*Da bismo dali koš moramo da osvojimo loptu.

*Pobeda je zasluga igrača, poraz je krivica trenera.

*Nema igrača koji igraju samo odbranu ili samo napad.

*Da biste gradili tim morate da gradite igrače.

*Rana specijalizacija za određeno mesto ili ulogu je pogubna jer je kasnije nemoguće ispraviti rano stečene greške i navike.

*Ne pobeđuje tim koji je dao više poena, nego onaj koji je primio manje.

*Mlad igrač treba da dobije šansu u neizvesnoj završnici, a ne pri vođstvu od  20 razlike.

*Tehniku su u košarci izmislili igrači, ne treneri.

*Kada prestanem da ispravljam greške negog igrača to znači da više ne verujem u njega.

Savetujem mladim trenerima da prepišu ove teze, razmisle o njima i primene ih kad mogu. Acina filozofija zasnivala se na odbrani. Insistirao je na njoj, ponekad trenirao sa dve lopte da bi kod igrača razvio ili pojačao refleks i koncentraciju. Bio je strog, zahtevan, ali i spreman da sasluša igrača. Jednom mi je rekao:

– Pametan trener uči od igrača.

Na moje čuđenje, pojasnio je:

– Lepo. Ja pokažem neku vežbu, kažem kako treba da se uradi, a pametan igrač nađe neko treće rešenje i kad me šeretski pita „da li može i ovako“ naravno da se složim.

Na treningu sa Batom Radovićem, Nemanjom Đurićem i Radivojem Koraćem

Profesor Nikolić je, na prvi pogled, bio pesmist. Uvek je brinuo, ako ne zbog forme svog tima, onda zbog snage rivala. Igrače je motivisao tako što ih je stalno kritikovao, ali je imao toliki autoritet da su mu, jednostavno, svi verovali i znali da sve što traži ne radi zbog sebe nego zbog njih i tima.

Aca Nikolić je, kao i većina naših trenera s početka 50-ih godina prošlog veka, bio u najvećoj meri samouk. Jeste ponešto naučio od bugarskih, mađarskih i francuskih trenera koji su tih godina dolazili da drže kusreve po Jugoslaviji, ali najviše je učio sam, na sopstvenim i tuđim greškama. Ključni momenat u njegovoj karijeri bio je odlazak 1963.  na šestomesečno usavršavanje u SAD. Gledao je univerzitetsku i NBA košarku i vratio se potpuno zbunjen. Pričao mi je da je sve što je mislio da zna o košarci palo u vodu pred onim što je video u SAD. Obećao je sebi da za Olimpijske igre u Tokiju neće menjati ništa u dotadašnjem sistemu rada jer je bio uveren da naši igrači za kratko vreme neće moći da prihvate novine koje je profesor doneo iz Amerike. Ipak, nije mu đavo dao mira, pokušao je da primeni neke detalje i nije ispalo dobro, Jugoslavija je završila na 7. mestu iako smo pošli po medalju…

Svoju međunarodnu karijeru profesor Nikolić počeo je 1965. u italijanskoj Petrarki iz Padove. Sa skromnim timom bio je treći, iza Simentala Milano i Injisa Vareze. Tamo je trenirao Daga Moa, čoveka koga je izabrao da odgovori na moje pitanje „Ko je najboji igrač koga je trenirao“. Posle dve szone vratio se u OKK Beograd ali je 1969. ponovo otišao u Italiju, gde je sa Varezeom napravio sjajne rezultate. Bio je tri puta pobednik Kupa šampiona (1970, 1972, 1973),  tri puta prvak Italije i osvajač kupa Italije (1970, 1971, 1973), dva puta je osvajao Interkongtinetalni kup (1970, 1973).

Vicešampioni Evrope 1961.

Po povratrku iz Italije trenirao je Crvenu zvezdu (osvojio Kup pobednika kupova 1974. protiv Zbrojovke Brno 86-75), Borac Čačak (trenirao mladog Željka Obradovića), onda opet Italija: Bolonja, Venecija, Pezaro, Udine. Karijeru je zvanično završio 1985, ali je u međuvremenu našu košarku zadužio još jednom, trijumfalnim povratkom na klupu reprezentacije. Jugoslavija je sa njim na klupi bila prvak Evrope 1977. u Liježu, i prvak sveta 1978. u Manili.

Iz penzije ga je vratio Bogdan Tanjević. Doveo ga je za savetnika u Stefanel. Ideju je kopirao Bora Džaković u Partizanu 1983. Iz tog doba datira priča Željka Obradovića:

– Igramo neki turnir u Italiji, ja dao 2 poena i ljut na sebe… Posle meča priđe mi profesor Nikolić i kaže: “Čestitam, danas si bio naš najbolji igrač, dobro si igrao u odbrani i razigravao saigrače”. Tada sam naučio lekciju da nije najbolji onaj igrač koji je dao najviše poena.

Boža Maljković je pozvao profesora kad je preuzeo Jugoplastiku, a već patentirani recpt za uspeh primenio je i Željko Obradović kada je 1991. sa 31 godinom seo na klupu Partizana. Profesor je znao da kaže da je on „pomoćnik Željka Obradovića“, ali njegovi učenici ne zaboravljaju koliko im je pomogao i koliko je njegovog rada i ideja utkano u trofeje koje su osvajali.

Srpska košarka odužila se profesoru Nikoliću dajući hali „Pionir“ njegovo ime. Svakom košarkaškom utakmicom koja se tamo odigra odaje se počast velikom profesoru, velikom treneru i skromnom čoveku koji nikada sebe nije stavljao u prvi plan iako je znao više od drugih, video dalje, mislio brže i uz sve to još i pobeđivao.

Hvala, profesore.

Photo: Arhiva Koš magazin, ABA liga, Euroleague

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar