Proteklih, davnih desetljeća života bivše države, košarkaši s područja bivše Jugoslavije igrali su naglašenu ulogu u povijesti evropske, ali i svjetske igre, slično kao i danas, samo malo jače. Enorman broj igrača pružio je fantastičnu košarku, barem u nekom razdoblju svoje karijere, a ovaj sićušni podsjetnik trebao bi poslužiti slaganju mozaika o vrhuncima određenih igračkih karijera, barem što se dosega u domaćem prvenstvu zajedničke države tiče. Ako, zbog nedovoljne informiranosti i, prije svega košarkaške statistike i dokumentacije, ispustim onaj pionirski period od prvih 10-15 godina razvoja košarke na domaćim prostorima, storija počinje negdje na prelomu pedesetih i šezdesetih, pojavom tzv. srebrne generacije, koja je dala više imena koja ćemo pronaći na ovoj listi. A ako sam neđe fula’ za stotinku – tu će me ispravi neko od preciznijih drugova.

Spomen ploča

Đurić ‘62

Za nešto manje informirane, Nemanja Đurić spada među trojicu ili četvoricu najkvalitetnijih igrača srebrne generacije jugoslovenske košarke. Jedan od razloga zbog kojih nije ostao još bolje upamćen jest koegzistencija s Radivojem Koraćem i njegovim rekordima. S Koraćem i Daneuom, Đurić je predvodio reprezentaciju gotovo cijelu dekadu, a u prvenstvu je ostvarivao fenomenalne brojke u dresu, tad prosječno lošeg beogradskog Radničkog. Sjajan strelac i kalibra debelo dvocifrenog skakač,

Đurić je u periodu 1960-62 ostvarivao prosječno 30.4 poena po susretu prvenstva, s apsolutnim špicom sezone ‘62, kad trpa 32.4. Nemanja će nakon ove sezone ostati aktivan i efikasan još dobru deceniju, što u Italiji, što u domaćem prvenstvu. Ovo je sezona koja otprilike garantira prelazak praga (jedva) i ulazak u ovaj odabrani krug majstora; iako osrednja po uspjehu tima (Radnički 5. u prvenstvu, što mu je bio dotad najbolji rezultat), fenomenalna po brojkama. Da li uopće treba reći da je Đurić te sezone bio tek drugi najefikasniji igrač lige iza Koraća koji je postizao preko 35 koševa prosječno?

Gjergja ‘65

Pino je odigrao dvadesetak kvalitetnih sezona, ali niti jedna se ne može porediti sa sezonom ‘65 kad Gjergja, u apsolutnom pobjedničkom raspoloženju, donosi prvu prvenstvenu titulu u Zadar. Hiroviti Giuseppe/Josip je jedan od najboljih primjera kako je odsluženje vojne obaveze bilo u stanju promijeniti čovjeka nabolje. Pino je još 1963. proglašen za najboljeg sportaša Hrvatske, ali je pred kraj iste godine morao u JNA. Vratio se ‘65, nakon godinu i po, još zadrtiji, još bolji i koncentriraniji na uspjeh no ikad. On je gotovo sam Zadru donio prvenstvo te sezone. Ćosić je tek pravio prve nesigurne korake basket-bebe, dok je nezgodni strelac Troskot propustio posljednjih par kola prvenstva jer je i on morao u vojsku. Gjergjinom najvećom pomoći te sezone bili su: Lucijan Valčić, Goran Brajković, Bruno i Mile Marcelić… I to je to! Zaista impresivno, ako znamo da su pri vrhuncima svojih karijera bili i dominantni Korać i Daneu.

Gjergja – taj YU-Cousy koji vas nije ostavljao ravnodušnim, bilo da ste obožavali njegovu srčanost ili vas je nervirala njegova tvrdoglavost i gorčina – je jednostavno posložio sve pobjedničke kockice i igrao najracionalniju košarku dotad. Zabijao je nekih 27 poena u prosjeku, ali i proigravao kao nikad. Ostatak momčadi dodao je 60 koševa. Ako pretpostavimo da je Pino imao prste u samo čevrtini koševa svojih suigrača (a to je stvarno minimum), to mu daje prosjek od nekih 7-8 dodavanja po susretu. Gjergja će odigrati još 11 sezona, a s Ćosićem će osvojiti još 4 naslova prvaka države. Vremenom će poziciju glavnog igrača preuzeti Krešo, ali Pino će svo to vrijeme igrati vrlo blizu svojih najboljih dana. 1974. godine, punih devet nakon svog igračkog vrhunca, Pino je osvojio i trofej “Sportskih novosti” za najkorisnijeg igrača prvenstva. Ne loše za 37-godišnjaka.

Cvetković ‘66

“Cvele” je junak olimpijske priče ‘68 za mnoge ljubitelje domaće košarke, ali moramo priznati da niti njegova ostvarenja u domaćem prvenstvu nisu za baciti. Dvostruki najefikasniji igrač prve lige i isto tako dvaput prvak države s Crvenom zvezdom, Cvetković je svojevremeno gajio ispoliranu napadačku igru. Kada je bio na vrhu, imao je prosječnu momčad koja nije mogla ugroziti najbolje timove šezdesetih. Sezona ‘66 donosi prugastima s Kalemegdana 4. poziciju u prvenstvu, ali će Cvetkoviću, uz sjajnih 34.3 poena prosječno, donijeti prvu titulu najboljeg strelca lige. Štoviše, sa 755 postignutih koševa, on obara rekord koji je Korać postavio sezonu ranije sa 695 koševa.

Cvele će ponoviti sjajne igre i naredne sezone, terorišući odbrane svojim šutom i skupom fundamentalnih finti koje ga opet čine prvim koš-geterom prvenstva sa preko 32 poena po kolu. Kad konačno dobije podršku u mladim, stasalim supernovama – Slavniću, Kapičiću i Simonoviću – Zvezda u sezoni ‘69 osvaja naslov. Svoj prvi u dvoranama. A Cvele još uvek trpa preko 27 i drugim je strelcem Prve savezne lige.

Skansi ‘70

Pero Skansi je tokom cijele svoje karijere bio najboljim, ili drugim najboljim centrom bivše Jugoslavije. Već sredinom šezdesetih je prvim imenom reprezentacije pod košem. Neko će vrijeme tu čast najboljeg centra bivše države dijeliti s Krešom Ćosićem, ali će opet na pijedestal ranih sedamdesetih kad Krešo napusti domaće prvenstvo, kako bi okusio studij u Americi. Iako je Skansi (plus Tvrdić i Šolman) donio prvu domaću titulu splitskom klubu – vidi slučaja – baš ‘71 godine, za njegovu najbolju sezonu u karijeri ću proglasiti onu koja joj je prethodila. Jugoplastika je te sezone završila tek treća u prvenstvu, ali samo s jednim porazom više od prvaka, ljubljanske Olimpije. Skansi je te godine potpuno dominirao. Uz prosjek od preko 21 koša po susretu, on hvata i blokira povelik broj lopti svake prvenstvene večeri. Dosta je nejasno koliko je mogao upisivati skokova u svojim najboljim danima. Ja idem van sa brojkom od otprilike 15, jer je u svojoj posljednjoj sezoni u Scavoliniju, 1972-73, kad je već prošao vrhunac, ostvarivao fenomenalnih 12.7.

Ako su njegove kompletne brojke pomalo misterij, njegov utjecaj na parketu je van svake sumnje. Jedan od razloga zašto dajem prednost Skansijevoj sezoni ‘70 pred onom sljedećom je i njegov učinak na historijskom SP u Ljubljani tog istog ljeta. U nekih dvadesetak minuta prosječno na parketu, Skansi je na putu do prvog YU-zlata ostvarivao 9.5 poena i 6.7 skokova, te je po mnogima bio ključnim igračem repke. U obje navedene kategorije je drugim igračem ekipe, iza Kreše Ćosića. Iznenađuje činjenica da mu je ovo bio i oproštaj s reprezentacijom iako je u istoj mogao provesti još koju godinu. Teror pod koševima svoga vremena, Pero Skansi je po mnogima ostao jednim od najboljih centara što ih dade domaća škola loptanja.

(Nastaviće se) Photo: Arhiva Koš magazina