Sezona 1987-88: Pojava nove košarkaške dinastije
- January 7, 2016
- 0 comments
- Darko Bjelobaba
- Posted in ISTORIJA
Nastupilo je „zlatno doba“ jugoslovenske košarke. Uvek skloni da se okrećemo prošlosti, da pričamo kako je „eto, nekad bilo mnogo bolje“ i da ovi mladi nisu kao oni nekad, po prvi put smo spoznali da najzad živimo u „boljoj budućnosti“. Na veliku košarkašku scenu nahrupila je jedna neverovatno talentovana generacija košarkaša koja je odmah pokazala jasnu nameru da ništa ne čeka i odlaže, već da odmah iskoristi ukazanu šansu i pokaže kakvim potencijalom raspolaže. Veliki Krešo Ćosić je prepoznao o kakvim je talentima reč, i na EP u Atini je zaigrala reprezentacija sa prosekom od 23,3 godine čime je postala jedna od najmlađih generacija koja se pojavila na nekom velikom takmičenju. Jedino što im je u tom trenutku nedostajalo bilo je iskustvo, i to ih je koštalo igranja u finalu. Mada, kada se u atinskom grotlu nije snašao ni mnogo stariji sastav Sovjetskog saveza, “plavima” zaista ništa ne možemo zameriti. I bronzana medalja za Đorđevića, Kukoča, Paspalja, Rađu i Divca je bio ogroman uspeh.
Ono što je još više radovalo bili su uspesi mlađih kategorija. Kadeti superiorno osvajaju zlatnu medalju na Evropskom prvenstvu. Apsolutno dominantan igrač je Zadranin Arijan Komazec koji je, recimo, u polufinalu Špancima utrpao 52 koša što je rekord po broju poena kod mlađih kategorija na velikim takmičenjima. No, definitivno najveličanstveniji trenutak te košarkaške 1987. je SP za juniore u Bormiju, gde su momci iz Jugoslavije gazeći sve pred sobom osvojili zlatnu medalju. Dva puta je pobeđena selekcija SAD uz nestvarnu igru Tonija Kukoča koje je u prvoj utakmici protiv Amerikanaca postigao 37 poena šutirajući trojke 11/12! Buduće NBA zvezde Leri Džonson, Stejsi Ogmon, Geri Pejton mogli su samo da nemoćno posmatraju majstorije splitskog „Pink Pantera“.
Najava prvenstva u listu „Sport“ je glasila – „Zemljotresno prvenstvo“. I zaista, toliko kvalitetnih igrača u jednom trenutku na tako malom prostoru teško da će se ikada ponoviti. „Golobradi i daroviti“ momci od kojih se u budućnosti mnogo očekivalo bili su: Đorđević, Divac, Paspalj, Pecarski, Ilić, Prelević, Alibegović. Kukoč. Rađa, Komazec… Pa, kako se takođe navodi, 67 dvometraša i preko 50 bivših i sadašnjih reprezentativaca obećavali su ludu sezonu. Dvorane su unapred bile rasprodate. Ako ste nekada zamišljali kako bi moglo izgledati neka savršeno prvenstvo u košarci – e, pa ovo bi moglo biti takvo.
Čak pet ekipa je istaklo kandidaturu za prvo mesto. Cibona je ostala bez tri igrača koja su obeležila prethodnu deceniju – Nakića, Knege i Ace Petrovića. Dolazak Sunare iz Zadra i perspektivnog Luke Pavićevića iz Budućnosti trebalo je donekle da popuni tu prazninu. Znalo se već da Dražen igra svoju oproštajnu sezonu i da će pokušati da se od domaćih terena oprosti šampionskom titulom.
Branilac titule Partizan je ostao bez kapitena Savovića, umesto koga je stigao američki student Miroslav Pecarski. Svi ostali su bili iskusniji za jednu godinu i samim tim još tvrđi orah za sve suparnike.
Jugoplastika je napravila fantastičan potez dovođenjem iz Budućnosti 30-godišnjeg veterana Duška Ivanovića. On se savršeno uklopio sa ostatkom ekipe koju su činili uglavnom mlađi igrači, podredivši svoj košgeterski učinak rezultatima tima.
Crvena zvezda je ostala bez svoje dugogodišnje spoljne linije Radović–Karadžić–Nikolić, čime se otvorio prostor za u tom trenutku možda i najperspektivniji bekovski dvojac Prelević – Ilić. Na poziciji teškog centra, umesto Rajka Žižića, stigao je nekada najtalentovaniji junior Evrope Zoran Jovanović.
U Zadar su se iz vojske vratili Popović I Petranović, i uz Vrankovića i supertalentovanog Komazeca opet je to bila ekipa za velika dela.
Pa kad je takvo prvenstvo, onda je normalno i da ga otvori derbi između Partizana i Zvezde. Ono što ga je činilo posebno zanimljivim jeste duel dva povratnika iz SAD – Miroslava Pecarskog u dresu Partizana, i Zorana Jovanovića u crveno-belom. Duel njih dvojice pripao je Mići Pecarskom, ali je derbi dobila Crvena zvezda sa 95:85. Kako će se kasnije ispostaviti, to će biti i jedini uspeh koji će crveno-beli postići u tom prvenstvu. Iako se očekivalo da će se glavna borba voditi između Cibone i Partizana, prosto je eksplodirao mladi tim Jugoplastike. Božidar Maljković je savršeno uklopio uz iskusne Duška Ivanovića i Željka Poljaka mlade Kukoča, Rađu i Perasovića, i “žuti” su protutnjali regularnim delom lige doživevši pritom samo jedan poraz, od Šibenke.
Imajući u vidu mladost ekipe od crno-belih se nije previše očekivalo u Kupu šampiona. Do pravog pokazatelja mogućnosti tog tima dolazi u četvrtom kolu, kada Partizan pobeđuje u gostima slavnu Barselonu sa 88:84 uz fenomenalnu partiju Gorana Grbovića i njegov 31 poen. Zavladala je prava euforija, traži se karta više, slavni rivali poput Makabija, Trejsera (Milano) i Arisa padaju pred Partizanovim “bebama”. Napravivši neverovatnu seriju od devet uzastopnih pobeda, Partizan osvaja prvo mesto posle ligaškog dela Kupa šampiona. Po prvi put se igra fajnal four, i to u belgijskom gradu Ganu. U polufinalu protiv Makabija crno-beli su se odlično držali, na poluvremenu čak i vodili, ali je na kraju ipak trijumfovao iskusniji rival sa 82:87. Ni sasvim solidna igra Divca i Grbovića (po 19 poena) I Paspalja (18) nije bila dovoljna za pobedu protiv rivala u kojem su briljirali legendarni Doron Đamši i Miki Berkovic. Pobeda u borbi za treće mesto protiv Arisa 105:93 je bila slaba uteha no, gledano u celini, ovaj se nastup u Kupu šampiona može oceniti vrlo uspešnim za Partizan.
I u Kupu Radivoja Koraća naši klubovi su bili veoma zapaženi. U polufinale su prošli Crvena zvezda i Cibona, ali je za obe ekipe koban bio madridski Real. Beograđani su ispali u polufinalu tako što su doživeli dva poraza od Španaca. U finalu, koje je odigrano u Madridu, Real se revanširao Ciboni za neke bolne poraze iz prethodnih godina. Iako su Španci vodili većim delom utakmice, Cibona je uspela da uhvati priključak i čak stigne do izjednačenja 76:76. Ostvarivši dominaciju ispod koša zahvaljujući Romaju i Brensonu (dali po 25 poena), Real se odvojio i na kraju čak ubedljivo trijumfovao sa 102:89. Ni odlična igra Cvijetičanina (26 poena) nije mogla da nadomesti slabiju partiju Dražena Petrovića koji je postigao “samo” 21 poen, uz šut 6-20. Kao da nije želeo da se zamera svom budućem klubu…
Rivalitet je bio ogroman i svaka mogućnost se koristila za osvajanje trofeja. I u domaćem kupu igrao se fajnal four, u Rijeci, uz učešće tri najkvalitetnije ekipe – Jugoplastika, Cibona i Partizan, plus autsajder skopski Rabotnički. Ono što je obeležilo ovaj turnir su, osim kvalitetne košarke i maksimalne neizvesnosti , fizički obračuni na terenu koji su bili posledica ogromne tenzije koja je stvorena. Cibona je bez većih problema dobila Rabotnički, dok je drugo polufinale bilo mnogo uzbudljivije. Posle odlične igre Partizana i vođstva u prvom delu, u nastavku dolazi do preokreta i pobede Splićana 75:73. Meč je obeležila tuča između Ive Nakića i Zorana Sretenovića, u koju su se ukljućili i ostali igrači obe ekipe. Veliko finale između Cibone i Jugoplastike bilo je ujedno i prvi meč u koji Cibona, posle dugo vremena, nije ušla kao favorit. Ipak, presudio je Zoran Čutura, većiti Cibonin džoker iz senke, sa 23 poena. I ovde je došlo do velike “makljaže”, srećom bez težih posledica po igrače. Ostaće zapamćena slika Kukoča i Rađe koji su u suzama dok “cibosi” podižu, kako će se posle ispostaviti, svoj poslednji trofej u SFRJ.
Ono što je obradovalo ove sezone je i ponovno buđenje jednog košarkaškog centra. Posle dugo godina boravka na marginama košarkaškog sveta, novosadska Vojvodina je rešila da se vrati u vrh jugoslovenske košarke. Za početak doveden je vrhunski košarkaški stručnjak Dušan Ivković, koji je trebao da oformi ekipu koja će prvo izboriti plasman u najviši rang, a potom se i ravnopravno nositi sa ostalim rivalima. Dovedeni su iskusni Slobodan Nikolić (Crvena zvezda), Sabahudin Bilalović (Bosna) i Ivica Obad (Zadar), koji su pridodati iskusnom Miji Lopičiću i velikom, ali nikad dokazanom, talentu Ivici Mavrenskom. Ovaj tim se lagano prošetao 1 B ligom, osvojivši ubedljivo prvo mesto sa 24 pobede i samo dva poraza. Prednjačio je Nikolić sa 25,7 poena u proseku, a pratio ga je Bilalović sa 20,9. Pohod Vojvodine te sezone zaustavio je tek Zadar u plejofu pobedom 2:1.
Po četvrti put uzastopno titulu najboljeg strelca poneo je Dražen Petrović, postigavši 715 poena ili 37 po meču. Iz lige su ispali MZT Skoplje i Budućnost, koja nije mogla da pronađe pravu zamenu za odlazak dugogodišnjeg kapitena i najboljeg strelca Duška Ivanovića. U ligu je ušao, pored Vojvodine, i užički Prvi Partizan, tako da će sledeće sezone u Prvoj ligu nastupati čak šest ekipa iz Srbije.
U četvrtfinalu plejofa nije bilo iznenađenja. Vredi spomenuti jedino duel večitih rivala, koji je Partizan dobio neočekivano lako u dve utakmice. Prvi meč je pripao vrlo ubedljivo Partizanu sa 115:96. Sve dileme oko pobednika razrešio je Goran Grbović sa još jednom svojom blistavom partijom i 32 poena. Najveću podršku je imao u Paspalju koji je dao 28 koševa. Jedini raspoložen kod Crvene zvezde je bio Nebojša Ilić postigavši 38 poena. Iako su se Zvezdini navijači nadali pobedi u revanšu, i produžetku serije, od toga nije bilo ništa. Partizanov triling je bio više nego raspoložen (Pecarski 26, Grbović 25, Divac 24) i još jedna stotka za pobedu od 101:90. Rekord sezone Mirka Milićevića od 38 poena je bio dovoljan samo za častan kraj Zvezdine vrlo blede sezone.
U polufinalu je Jugoplastika sa dve pobede protiv Olimpije obezbedila finale i čekala pobednika duela Cibona – Partizan. Po treći put uzastopno Cibona je u plejof seriji imala prednost domaćeg terena i treći put je – izgubila. Prvi meč baš i nije nagovestio takav ishod, Draženov 41 poen i sigurna pobeda Cibone 102:91. U revanšu slična situacija, samo što sada Partizan na krilima Divca (26 poena) i Saše Đorđevića (22) ostvaruje trijumf 103:90. Kod “cibosa” jedini na nivou bio je bivši as Partizana Danko Cvjetičanin sa 27 poena. A onda, u majstorici, crno-beli stavljaju tačku na kraj “Cibonine ere”. Tim iz Zagreba postiže samo 77 poena, što je najmanje što su ikada dali na svom terenu u poslednje četiri godini. A Draženovih 13 poena je njegov negativni rekord u plavom Ciboninom dresu. Ishod meča i nije mogao biti drugačiji nego pobeda Partizana 83:77, uz odličnu igru celog tima. Ipak, da spomenemo da je najefikasniji bio Vlade Divac sa 23 poena.
I upravo se od mladog centra Partizana očekivalo da odluči novog šampiona Jugoslavije. Na neki način, on je to i uradio. Mada ne onako kako su ljubitelji košarke očekivali. Pod nikad razjašnjenim okolnostima Divac se uoči prve utakmice u Splitu povredio i nije mogao da igra. Kako se kasnije saznalo, do povrede je došlo kad je bežao iz hotela da bi se našao sa svojom devojkom. Sad, da li je baš tako bilo – ne znamo, ali ono što je sigurno jeste da Partizan bez njega nije mogao da pruži ozbiljniji otpor ionako prejakoj Jugoplastici. U karnevalskoj atmosferi, prepune Gripe su čekale prvu titulu još od 1977. Partizan se borio koliko je mogao ali se na kraju raspao i izgubio vrlo ubedljivo sa 79:101. Kod Splićana su svi bili raspoloženi (Rađa 23, Poljak 16, Kukoč 15) a kod Partizana je jedino Saša Đorđević bio na željenom nivou sa 22 poena. Bilo je jasno da bez Divca Partizan nema šta da traži čak ni u Beogradu. Zato je Vlade stisnuo zube, uvezao koleno i bukvalno sa jednom nogom odigrao tu utakmicu. Čak i takav je bio najefikasniji sa 18 koševa i time jasno pokazao koliko je njegovo odsustvo značilo na prvoj utakmici. Ali, to je bilo sve iI od Divca, a i od Partizana za tu sezonu. Divčevu nemogućnost da igra punom snagom maksimalno je iskoristio Goran Sobin u trećoj utakmici, postigavši svoj rekord sezone od 28 poena. Ubedljiva pobeda Jugoplastike od 88:67 je, bez obzira na sve, bila više nego zaslužena. U prvenstvu Splićani su (uključujući i plejof) odigrali 29 utakmica, i doživeli samo dva poraza. Predvođeni mladim strategom Božom Maljkovićem potpunu afirmaciju su stekli Zoran Sretenović, Toni Kukoč, Dino Rađa i ostali. Bilo je jasno da je nova košarkaška dinastija preuzela šampionski tron.
Photo: YouTube