Sezona 1995-96: BFC umalo šokirao Partizan
- September 14, 2021
- 0 comments
- Darko Bjelobaba
- Posted in ISTORIJA
Sankcije su ukinute, reprezentacija je osvojila zlato na EP u Atini, klubovi su vraćeni u evropska takmičenja. Naziralo se svetlo na kraju tunela i vraćanje sporta, a time i košarke, u neke normalne tokove. Čak petorica igrača iz postave koja je u Atini donela toliko radosti naciji bilo je iz domaćih klubova – Berić i Rebrača (Partizan), Tomašević (Crvena zvezda), Koturović (Spartak) i Sretenović (Borovica). Ta činjenica je ukazivala da uprkos ogromnom odlivu, pre svega mladih talenata, u našoj ligi ima još dovoljno kvalitetnih igrača zbog kojih je vredelo ići na utakmice.
I u sezoni 1995-96 zadržan je prošlogodišnji broj timova u najvišem rangu takmičenja. Znači 32 kluba podeljena su u četiri grupe. Izmena je bila da će te sezone u Super ligi biti 12 ekipa, a preostalih 20 biće podeljene u dve grupe po 10. Mišljenja o prošlogodišnjem sistemu su bila podeljena, no bilo je jasno da će se već od sledećeg prvenstva napustiti ovaj koncept i vratiti se starom sa 12 ili 14 ekipa.
Aktuelni šampion Partizan je umnogome promenio sastav. Otišli su članovi prve petorke Nikola Lončar i Željko Rebrača, kao i Šilobad, Bulatović i Ristanović. No, crno-beli su odradili najbolji prelazni rok još od one godine kad su doveli Divca, Paspalja i Nakića. Potpisali su Dejan Tomašević i Dragoljub Vidačić (Crvena zvezda), Dejan Koturović (Spartak) i Dragan Lukovski (Vojvodina), čime je Partizan u novu sezonu ušao još jači i bio, bez sumnje, prvi kandidat za titulu. Na klupi je Boru Džakovića zamenio veteran Ranko Žeravica.
Crvenu zvezdu su napustili, pored Tomaševića i Vidačića, Ivica Mavrenski i Rastko Cvetković. U klub se posle devet godina vratio Zoran Sretenović (Borovica), posle dve Nebojša Ilić (Kaseres), posle jedne Mileta Lisica (Borovica), došli su iskusni Luka Pavićević (Proleter) i talentovani Velibor Radović (Izrael). Činilo se da, ako se sve kockice poklope, crveno beli bi mogli biti ozbiljni pretendenti za titulu. Ali nisu se poklopile… vreme će pokazati. Sve je to izazvalo i vrtešku na trenerskoj klupi, pa je sezonu započeo Zoran Slavnić, privremeno ga zamenio Mihailo Uvalin, a završio je Bora Džaković.
Prošlogodišnjeg finalistu Borovicu napustili su Sretenović i Lisica, a adekvatne zamene nisu pronađene, pa su bile veoma male šanse da ponove uspeh iz prethodne sezone. Budućnost je imala zanimljiv sastav s Gavrilom Pajovićem, Vladom Šćepanovićem i Aleksandrom Ivanovićem, ali je teško bilo reći koji im je krajnji domet. Treba spomenuti i BFC koji je sačuvao prošlogodišnji sastav, i ako su onda bili iznenađenje ovaj put su bili sasvim legitiman pretendent na visoku poziciju.
S obzirom da je u Super ligu išlo 12 ekipa nije se moglo desiti da neko od ozbiljnijih timova ne uspe da se plasira. Partizan je bio ubedljiv, ali je ipak doživeo dva poraza od Ive Zorke i OKK Beograda, čime je pokazao da ipak nije neranjiv. U drugoj fazi, tzv. Super ligi, u 22 utakmice je doživeo čak sedam poraza ali je ipak osvojio prvo mesto. Sa malim bodovnim zaostatkom sledili su ga Budućnost, BFC i Iva Zorka. Objektivno su podbacili Crvena zvezda, Spartak i Borovica koji su zauzeli 6, 7. i 8. mesto. Crvenu zvezdu je već posle prve faze napustio Velibor Radović, pa se povredio Aleksandar Trifunović, a onda su u finišu Super lige ostali i bez Sretenovića i Gilića koji su klub napustili zbog dugovanja, i to su bili faktori za slab plasman crveno–belih. Vrhunac blamaže je bila poslednja utakmica u regularnom delu na domaćem terenu protiv Ive iz Šapca, kada je trener Džaković na raspolaganju imao samo šest igrača a meč završio sa četvoricom jer su dvojica izašla zbog pet ličnih grešaka.
Kup, odigran 1996. godine u Nikšiću, doneo je mnogo uzbuđenja. Već u polufinalu došlo je do susreta večitih rivala, gde je Partizan iskoristio Zvezdin loš momentum i ubedljivo slavio 102-84. Finale je donelo antologijski duel između Partizana i Budućnosti. Takva šuterska rapsodija nije nikada viđena na ovim prostorima. Partizan je na poluvremenu postigao 58 poena, a na kraju meča 115. Za dva je šutirao 76 posto (29 od 39), a za tri 44 posto (8 od 18). I protiv bilo koje druge ekipe to bi bilo dovoljno za ubedljivu pobedu ali ne i protiv – Budućnosti. Podgoričani su na poluvremenu postigli 60 poena, a u drugom delu ne da nisu posustali već su dali još 66 poena, ukupno 126. Trojke su šutirali neverovatnih 20 od 35. Prednjačila je trojka Gavrilo Pajović, Vlado Šćepanović i Dragan Vukčević, koji su svi postigli po pet trojki. Protiv takve ekipe Partizan nije imao šanse, i Budućnost je tako osvojila prvi trofej u svojoj istoriji.
U četvrtfinalu plej-ofa dva favorita, Partizan i Budućnost, lagano prošli su Borovicu, odnosno Spartak. Druga dva para su bila mnogo neizvesnija. Crvena zvezda, oslabljena za Sretenovića, Gilića, Trifunovića i Stevića, objektivno je bila autsajder protiv BFC. Jedna pobeda koju su ostvarili najviše zahvaljujući briljantnoj partiji osamnaestogodišnjeg Igora Rakočevića je bio maksimum koji su mogli postići. Jedino iznenađenje je bila eliminacija Ive Zorke od Beobanke u tri meča. Raspoloženi Oliver Popović, uz podršku Milana Prekovića, bili su dovoljni da se „bankari“ nađu u polufinalu nasuprot Partizana.
Dalje nisu mogli jer su se crno-beli pokazali kao prejak rival. Simultanka Miroslava Berića na oba meča dovoljna za dve ubedljive pobede. No, zato je BFC napravio još jedan podvig eliminisavši favorizovanu Budućnost. Ako je pobeda u prvom meču u Novom Sadu 86-71 (Topić 22 poena) bila i očekivana, dotle je trijumf u drugom meču u Podgorici (98-94) bio veliko iznenađenje. Svoje proseke su za duplo nadmašili Željko Topalović (31) i Žarko Vučurović (26), i mimo svih očekivanja ekipa Mute Nikolića se našla u finalu.
Partizan je bio veliki favorit u finalnoj seriji koja se te godine igrala na tri pobede, i malo je onih koji su davali šanse BFC-u. Tako nisu mislili i Beočinci.
Vanserijska partija Topalovića (28), potpomognuta sa Topićem (22) i Kuzmanovićem (15), i šokantna pobeda na startu 93-89. Jedini na očekivanom nivou kod Partizana je bio Haris Brkić sa 24 poena.
Očekivalo se da će crno-beli u drugom meču stisnuti odbranu i zaigrati efikasnije, ali je usledilo novo iznenađenje. Vladimir Kuzmanović u jednoj od najboljih partija u sezoni postiže 28 poena, pobeda BFC 89-85 i vođstvo od dva nula u seriji.
Nikada pre, a ispostaviće se ni do dana današnjeg, jedna ekipa nije prokockala vođstvo od 2-0, pogotovo još ostvareno na gostujućem terenu. Iako se za igrače BFC-a moglo reći sve osim da su neiskusni, izgleda da im je pritisak koji se stvorio okovao ruke. Samo jedna pobeda ih je delila od šampionske titule ali izgleda da im se taj trijumf učinio nedostižan. U trećem meču, u punom novosadskom SPENS-u, Partizan je ubedljivo slavio, a posebno se u pobedi istakao Dragan Lukovski sjajno se pokazavši na terenu koji je dobro poznavao. U BFC je jedini dvocifreni sa 17 poena bio Žarko Vučurović, i to najbolje pokazuje u kakvom su grču domaćini odigrali ceo meč.
Tog trenutka postaje jasno da je četvrta utakmica ključna. Ili će BFC iskoristiti ukazanu priliku i osvojiti titulu, ili će Partizan sa eventualnim izjednačenjem steći ponovo prednost domaćeg terena koju je malo verovatno da će ispustiti.
Za razliku od trećeg meča sada se vodila mnogo izjednačenija borba. Na nesreću Beočinaca još u prvom delu dolazi do povrede Kuzmanovića, zbog koje ne samo da je završio ovaj meč već i sezonu. Onda su zbog koškanja isključeni Kusmuk i Brkić, što je čini se bio veći hendikep za BFC koji je objektivno imao manji fond igrača od Partizana. Bez obzira na sve nedaće igrači BFC-a su se junački borili i ušli u potpuno izjednačenu završnicu. Praktično šut za pobedu i titulu imao je mladi Aleksandar Smiljanić, ali je promašio i crno-beli su na kraju slavili 71-69.
Partizan se našao nadomak titule i bilo je prilično jasno da ovakvu šansu neće propustiti. Hala „Pionir“ je bila puna i sve je bilo spremno za veliko slavlje. BFC se borio koliko je mogao, ali izostanak Kuzmanovića i umor najvažnijih igrača se nije dao nadomestiti. Partizan je celim tokom meča vodio ali BFC nije dozvoljavao da domaći odu na nedostižnu razliku. Ipak, u meču sa velikim brojem promašaja i slobodnih bacanja Partizan na kraju slavi sa 65-56. Crno-beli osvajaju titulu i nastavljaju dominaciju u jugoslovenskoj košarci.
Posle tri godine naši timovi ponovo nastupali su u evropskim takmičenjima. Po rezultatima reklo bi se da je pauza ostavila traga, i da su igrali u grču i pod tremom, i otud loši rezultati. Partizan je startovao u Evroligi, u prvom kolu izbacio Plama Pleven iz Bugarske a onda naleteo na uvek neugodnu Benfiku iz Lisabona (ups, ipak je u pitanju košarka). Poraz u Lisabonu od 95-112 nije od nekih rezultatata na koje crno – beli mogu da budu ponosni. Takmičenje je nastavio u Evrokupu, plasirao se u četvrtfinale i tamo u konkurenciji još pet timova, među kojima i Žalgiris, Limož i Taugres, ostvario tri pobede i sedam poraza, i ispao iz daljeg takmičenja. Ostali naši predstavnici su bili još slabiji pa su takmičenje završili u prvom ili drugom kolu. Bilo je za nadati se da će sledećih sezona biti ipak bolje kada se naši klubovi ponovo priviknu na igranje evropskih utakmica.
Photo: MN press