Souly: Konan iz Čačka
- April 6, 2020
- 1 comments
- Duško Miletković Souly
- Posted in BLOG: SOULY
Jedna od omiljenih, nasušnih zabava ponedjeljka u bivšoj Jugi bilo je za mene pomno listanje „Sportskih novosti“. Zašto ponedjeljak? Pa zato što su se sportska takmičenja masovno održavala vikendima, a izdanja nakon bila su puna raznoraznih izvještaja. Naravno, osim Prve savezne lige košarkaša, pratio sam i takmičenja nižeg ranga i tako mi, negdje sredinom osamdesetih, zape za oko neki Ćurčić iz čačanskog Železničara. Taj je u svakom kolu ispunjavao svoju nemalu normu poena, tkogod bio protivnik Železničaru. Kako sam bio vođen predrasudama da u Čačku ponajbolje uspijevaju bekovi, mislio sam da se radi o još jednom cepaču mrežica s Morave. Sve dok jednog ponedjeljka nisam pročitao da je „snažni Ćurčić, uz 35 poena, uhvatio čak 20 od 28 skokova svog tima“. Znači, nije bek, prevarih se ja, najvjerojatnije radi se o centru.
Isti taj Radisav Ćurčić predvodio je Drugu saveznu ligu (ili Prvu B) u broju poena i skokova u sezoni 1986-87, a onda je, sa 22 navršene godine, pomalo iznenađujuće, potpisao za ljubljansku Olimpiju, tako da sam imao priliku gledati ga posljednjih nekoliko sezona u najvišem rangu domaće košarke. Bješe taj Čurčić prava gromada od nekih 205 cm i barem 120 kili, tako da smo ekipa i ja u prvi mah dočekali ovog bucmastog diva s podsmjehom. „Zmajčeki“ su te sezone ’88 imali nezaboravan sastav – na bekovskim pozicijama izmjenjivali su se Vilfan, Zdovc i Hauptman, na krilima su ordinirali Boban Petrović i Tovornik, dok je Ćurčić svoje minute zarađivao iza Slavka Kotnika i Žarka Đurišića. Olimpija je te sezone završila četvrta u prvenstvu, iza tri ponajbolje evropske momčadi.
Moja ekipa i ja veoma brzo smo prestali s ironijom ispraćati Radisava i njegovo košarkaško umijeće, jer je ovaj ekspresno postao kremom domaćih igrališta premda s Olimpijom nije otišao do nekih trofeja. U sezoni 1989-90 Ćurčić je već bio među najboljim igračima domaćeg prvenstva. Ostvario je preko 20 poena prosječno te godine, a bio je i drugim skakačem lige s 8.3 uhvaćenih lopti po susretu. Kako je državni selektor Duda Ivković iz repke uklonio Vrankovića, a Rađa se povredio tik prije Svjetskog kupa u Argentini, Radisav je putovao na svoje jedino reprezentativno takmičenje i obogatio se epskim zlatom. Iako je dogodine imao sličnu sezonu, nije upao u sastav repke za EP u Rimu i tako je završila njegova kratka reprezentativna karijera, počeo je rat, sankcije i masovna bežanija kojoj se priključio i Radisav, odnijevši svoje dobro potkoženo tijelo i zavidne igračke sposobnosti put inozemstva u sezoni ’92.
Nije da sam nešto pratio Radisava i njegovu karijeru; u sezoni 1992-93 slučajno sam ga vidio u dresu slabašnih Dallas Mavericksa gdje je odigrao malominutažnu NBA sezonu, a otprilike sam znao da operiše i u talijanskoj, ali i u izraelskoj, te turskoj ligi. Ono što nisam znao je da je Radisav nastavio s dobrom košarkom i nakon što je prevalio tridesetu. Poslije dvije lokalno trofejne sezone u Maccabiju iz Tel Aviva, sezona 1996-97 u Turskoj, pa opet dvije godine u Izraelu, ovaj put u dresu Hapoela iz Jeruzalema. Dvije odlične sezone, začinjene učešćem u prvoj petorci tamošnjeg šampionata, a u sezoni 1998-99 i titulom MVP izraelskog ligaškog nadmetanja sa svojih standardnih 20-10, plus 68% realizacije iz igre. Onda opet Turska za ovog avanturistu, đe je u 35-oj za Fenerbahče upisivao 15.3 poena i 7.5 skokova prosječno.
Moj problem je da svih tih godina nisam vidio Radisava igrati, a kad sam ga konačno ugledao, nakon što je 7-8 godina bio van mog vidokruga – šokirao sam se, majke mi. Ćurčiću je njegova kvalitetna košarka donijela još jedan angažman u Maccabiju iz Tel Aviva, tako da sam ga u sezoni 2000-01 imao prilike vidjeti u tadašnjoj Suproligi koju je Maccabi na kraju i osvojio. Ali ono što me je šokiralo ponajviše – bio je fizički izgled Radisava Ćurčića. Ako je ranije disponirao snažnim, ali salastim tijelom, bez neke definicije mišića, Radisav se u međuvremenu devedesetih transformirao u Konana s hiljadom vidljivih muskularnih izbočina koje su poigravale na njegovom znojnom tijelu poput valova na uzburkanoj površini vode. Izgledalo mi je da je istesao ne samo tijelo, već i bradu koja mu je odjednom počela nalikovati Konanovoj u trenucima maksimalnog bijesa ovog stripovskog junaka. Kakve je Radisav vježbe prakticirao boga pitaj.
Elem, Ćure je s Maccabijem te sezone ’01 dosegao svog najvećeg klupskog uspjeha karijere, djelujući kao veteranska rezerva iza Natea Huffmana. U finalu Suprolige (te godine igrala se dva paralelna takmičenja kao posljedica ULEB – FIBA rata) izraelska dinastija uvjerljivo je slavila protiv Panathinaikosa Obradovića i Bodiroge, a Radisav je za pukih pet minuta na parketu upisao 4 poena i 2 skoka. Nakon ovog klupskog špica igračke karijere, Ćurčić je odigrao još jednu sezonu za Maccabi, ponovivši učešće na Final Fouru, ovaj put pod okriljem jedinstvene ULEB Eurolige, da bi se zasluženo umirovio nakon toga.
Zašto sam Radisava smjestio usred svojih uspomena i zašto mi je ispred npr. Tarlaća na listi košarkaških umijeća? Osim što je imao dosta dužu karijeru, Ćurčić je imao i kapacitetnih sezona s 20 poena i 10 skokova, dok Dragan Tarlać nije bio blizu ovakvim stavkama. Radisav je s repkom bio svjetski prvak, Tarlać evropski, a nekako vjerujem da je mnogo teže bilo upasti u reprezentaciju SFRJ nego u onu zvanu SRJ. NBA karijere bile su im gotovo identično opskurne, obojica su osvajačima Eurolige, ali najvećim razlozima zašto gotivim Ćureta malo više jest fakat da je bio ponajvećim centrom istorije Čačka.
Photo: MN press, YouTube printscreen
I sve ove godine razmisljam,zasto nije bio dobar Ivkovicu da igra za reprezentaciju SRJ?!