Vidim ja, još se na kioscima prodaju razni albumi i sličice kojima ih popunjavamo, a balkanska raja još uvijek to kupuje svojoj dječici. I mene čeka da moj novopridošli mališa poraste kako bih ga pokušao zaintrigirati onim čim sam i sam bio zaluđen u djetinjstvu. Kad jednog dana krenem da mu kupujem sličice, ja nadam se kratkotrajnom bijegu u ono sretno i bezbrižno vrijeme ranog djetinjstva, možda te albume i sličice kupim djelomično i zbog sebe…

Naročito visoku cijenu u me, a i šire, imale su sličice košarkaša. Bilo je tu svakojakih likova u tom našem bivšem, zajedničkom košarkaštvu, bilo ih je brkatih, ćelavih, čupavih, razrokih, namrštenih, zaraslih, iskeženih, pokislih… Jedan od tih košarkaša na tim samoljepljivim sličicama bješe redovno predmetom uzdaha mojih brojnih drugarica jer u taj čas, skoro ka i danas, i djevojčice su obraćale pažnju – barem na neke košarkaške elemente. Bio je taj košarkaš s tih sličica mnogo gotivan – osim što je bio ljepuškast i visok, bio je i graciozan na terenu, cepao je mrežice nepogrešivo sa svoje krilne pozicije, a osim toga djelovao je na terenu nenametljivo i vrlo pristojno. Da su brojne južnoslavenske majke mogle da biraju svog košarkaškog zeta, jako velik postotak glasova dobio bi momak imena Slobodan, a prezimena Subotić.

Iskreno ću da priznam sestre i braćo – Subotić bješe jednim od mojih košarkaških idola. Međutim, kruta sudba nefleksibilna imala je neke druge planove sa mnom, tako da nisam postao ni nešto mnogo visok, još manje zgoćušan i pristojan, a o svojim košarkaškim (ne)kvalitetama neću ni da zborim. Ipak, nešto me veže s tim Slobodanom Subotićem, a ni sam ne znam šta točno. Da li je to činjenica da sam nepatvoreni Jugoslaven, rođen u jednoj, živio u drugim republikama, svačiji, a najviše ničiji, gastarbajtao svijetom u potrazi za suncem, ili što sam vlasnikom više pasoša i državljanstava ili onaj greh što u žitaricama uživam više no u mesu… Nemam pojma, možda sam to samo umislio, a možda i postoji ona neka tajna veza…

Elem, Subotića se kao košarkaša sjećam još od samih početaka njegove karijere, još tamo od sredine sedamdesetih kad je momče rodom iz Herceg Novog krenulo da demonstrira svoju umješnost pod koševima kao član ljubljanske Olimpije. Poznat i po nadimku Piksi, Subotić je nakon samo dve godine u prvoligaškom društvu jednim od boljih skorera domaćih terena i debitira je za A reprezentaciju SFRJ. Ipak, bio je jednom od brojnih kolateralnih žrtava mamutske karijere Praje Dalipagića i nikad nije dobio priliku zaigrati na nekom velikom natjecanju. Statistika kaže da je za košarkašku repku Juge odigrao svega 18 susreta, a najvećim uspjesima su mu zlata s balkanskih prvenstava 1977. i 1978. godine.

Piksi Subotić, četvrti slijeva, u dresu reprezentacije Jugoslavije na Balkanijadi ’77 u Skoplju

Baš tih godina, i Olimpija je nekako posložila najsnažniju momčad u kojoj je Subotić imao priliku zaigrati. Dolazak Kreše Ćosića u Ljubljanu napravio je od Piksija pravog šuterskog asa i mnogi od nas su tipovali na Zmajčeke kao prvake države u sezoni 1977-78. Ćosić i legendarni Vinko Jelovac bili su možda i najbolji centarski par povijesti Yu-basketa, uz Slobodana na krilu, bekovska rotacija uključivala je bivše i tadašnje reprezentativce Basina, Gvardijančiča i Papiča. Nije išlo, najviše poradi tanke klupe, Ljubljančani su završili četvrti na prvenstvenoj ljestvici sa 18 pobjeda i 8 poraza u tom epskom prvenstvu, premda je Piksi ubacio 546 poena (21 prosječno), svoj najviši total u prvenstvima Juge.

Ćoso je otplovio put Bolonje nakon te sezone, a Subotić se našao na listi kandidata za put na SP u Manili, ali ga je Profa Nikolić s iste brisao (profesor je jedini pokazao afinitet za Piksija, za razliku od kasnijih selektora) – uz neupitnog Dalipagića, prednost na krilima dobili su ljevoruki swingman Branko Skroče i četvorkastiji Duje Krstulović. Godine koje su došle nakon te ’78 nisu više ponudile Subotiću reprezentativni status, premda je ovaj godinama nemilice trpao svoju normu koševa iz kola u kolo. Olimpija je dolaskom Petera Vilfana iz Jugoplastike imala potentan tim i početkom osamdesetih, ali do trofeja jednostavno nije išlo u ultrajakoj konkurenciji domaćih parketa. Jelovac je bio prestar, Vilfan preveć nekontroliran, a Subotić premalo bezobrazan da bi se desilo. Uz polufinala u evropskim takmičenjima, Olimpija je najbliže osvajanju trofeja došla u sezoni ’82 kad je igrala finale domaćeg kupa protiv moćne Cibone, ali nije uspjela iako su Subotić (18 poena, 8-14 iz igre) i Pero Vilfan (31 poen, 14-23 iz igre) dopadljivo plesali parketom. Cibonina visoka linija, sad predvođena Krešom Ćosićem u finalnoj etapi igračke genijalnosti, limitirala je Jelovca na nečuvenih 8 poena (šut tek 4-13).

Krešo i Piksi, u njihovim karijerama bili su u raznim odnosima – učitelj i učenik, suigrač i rival

Kako je legendarni Vinko okončao svoju iznimnu karijeru iste godine, Olimpiju su čekali gvozdeni, luzerski dani, iako su Vilfan i Subotić redovito ubacivali pedesetak poena. Nakon sezone 1983-84, Ljubljančani su morali u niži rang takmičenja i pored toga što je Slobodan ostvario svoj rekordni prosjek karijere od gotovo 25 poena. Iste te sezone, on je bio drugim strelcem, također drugim najbolje ocijenjenim igračem domaćeg prvenstva (oba puta iza Branka Skročea) u izboru „Sportskih novosti“. O dresu repke na OI u Los Anđelesu, naravno, opet nije bilo govora. Piksi se sa Olimpijom ekspresno vratio u Prvu saveznu ligu, ali je ova u sezoni 1985-86 ponovo imala katastrofalnu sezonu i nakon samo godinu dana skliznula je još jednom u drugi rang takmičenja.

Bila je to posljednja sezona koju je Slobodan odigrao u domaćem prvenstvu i premda je u njem ostavio itekakvog traga, bio jedan od najgotivnijih igrača ovih prostora, nastreljao 6 puta preko 20 poena u sezoni, nanizao prosjek od respektabilnih 19,6 poena po utakmici, teško da bih ga uvrstio u „stojadin“ da se nije desilo nešto što je njegovu košarkašku karijeru transformiralo i omogućilo nam stvarni uvid u njegovu loptačku veličinu i značaj. U Jugi sjajan, ali često u debeloj sjeni drugih i teško za reći – legendaran – Slobodan Subotić je, kad smo mi košarkaški fanovi pomalo već minorizirali njegovu igračku ulogu, nakon te sezone potpisao za solunski Aris i u sljedećih nekoliko godina ostvario jednu od najvećih gastarbajterskih karijera povijesti Yu-košarke.

Mada već preko tridesete, Subotić je u Arisu, tad najboljem grčkom košarkaškom kolektivu, postao ono što u Jugi nije mogao – istinskom legendom i što je važnije – pobjednikom. U sprezi s Galisom i Janakisom, ponajvećim španerima historije grčke košarke, Subotić, sad pod imenom Lefteris, postaje zvijezdom u svojoj ličnoj orbiti. Kako nikad nije bio vođom momčadi, već samo sjajnim komplementom, savršeno se uklopio kao treća opcija tima. Janakis je ginuo na oba kraja terena, dok je drobilica Galis privlačio glavninu medijske pažnje, tako da je Lefterisu ostalo da pouzdano trpa. U Arisu je osvojio 5 uzastopnih naslova u prvenstvu Grčke, dodao još 5 trofeja u kupu, upisavši mnoge značajne koševe grčke košarkaške istorije. Za Subotićevu renesansu karijere bila je umnogome zaslužna i linija za 3 poena, koju je on koristio maksimalno vješto i više godina bio je najboljim trojkašem tamošnjeg prvenstva.

Jedna stvarčica koju Aris nije osvojio tih godina jest Kup šampiona, iako je grčka velesila triput uzastopno u periodu 1988-90 dospjela na Final Four (Lefteris igrao na dva). Čuveno je ispadanje Arisa iz najprestižnijeg evropskog natjecanja u sezoni ’87 nakon što su kasnijeg prvaka, milanski Trejser, nabili sa 31 razlike doma, u Milanu su pretrpjeli havariju 49-83! Zato je iduća sezona ponudila put do Final Foura, a Piksi se Milanezima osvetio u domaćoj pobjedi Arisa strpavši im 37 koševa – njegov lični rekord u Evroligi. Aris je završio posljednji na Final Fouru održanom u belgijskom Ganu, a Subotićev prosjek u tom takmičenju je te sezone iznosio 20,5 poena. Na Final Fouru ’89 u Minhenu, Aris je ponovo ispal u polufinalu, mada je Slobodan odigrao prilično, natukavši 22 koša, jedan više od Galisa, u porazu od izraelskog Makabija. Mala utjeha bilo je osvajanje trećeg mjesta u susretu protiv Barselone (Subotić standardnih 16). Kao nosioc grčkog državljanstva, Lefteris je još nekoliko sezona proveo u Solunu, ostajući relevantnim košarkašem sve do konca svoje karijere. Od igračke karijere oprostio se u 37. godini, nakon sezone 1992-93, prve u kojoj s Arisom nije osvojio niti jedan trofej. Nakon izvrsne igračke, uslijedila i respektabilna trenerska karijera koja još traje, ali neću o njoj – ovo je crtica samo o igračkim danima.

Moram da vam saopštim, braćo i sestre, da na mojoj listi balkanskih umjetnika lopte boje naranče, Slobodan Piksi Lefteris Subotić stoji jako visoko, štoviše jedan je od najvećih ex-Yu košarkaša koji s reprezentacijom nisu osvojili niti jednu veliku medalju. Od takvih, na pamet mi padaju tek Duško Ivanović, Radmilo Mišović, Petar Naumoski ili Bane Prelević, a vjerujte mi da je Slobodan u društvu istih. Još jedan razlog zašto je visoko je i taj da sam, gledajući ga kasnih osamdesetih u Arisu, pomislio – jbt. pa Piksi je u Top 20 košarkaša u Evropi, u stvari, on je to bio dok je igrao i u nas, samo je na svojoj poziciji bio treći u Jugi što je značilo – zbogom reprezentativni dresu. U nekoj drugoj zemlji (evo, recimo Grčkoj), Slobodan bi bio neizostavnim dijelom nacionalnog tima. Koji kurčev Hristodulu… Italija i Španija svoje su vječne superzvijezde imale u Rivi i San Epifaniju, a Slobodan je bio tu neđe, ništa lošiji, samo je imao neuporedivo veću konkurenciju.

Nikos Galis i Lefteris Subotić slave posljednji prvenstveni naslov Arisa u sezoni 1990-91

Još par razloga i stavki zašto je Piksi bio velikim košarkašem, većim no ća bi se reklo. Kako je bio sposoban za preko 20 poena u sezoni igrajući s Jelovcem i Vilfanom (obojica debelo preko 20), a kasnije također i sa Galisom i Janakisom; da je imao trojku ranije, njegov prosjek ranih osamdesetih bio bi blizu 30 poena po tekmi!

Piksi Subotić je jedan od svega nekolicine domaćih košarkaša koji su u svakom evropskom takmičenju (Evroliga, Kup Koraća, Kup kupova) ubacili barem 35 poena! Njegov prosjek u međunarodnim košarkaškim megdanima identičan je njegovom domaćem prvenstvenom prosjeku – 19,6 poena po susretu.

Karijera ovog elegantnog šutera bila je duga, gotovo dvadesetgodišnja, konstantna, bez nekih težih povreda i trajala je točno koliko je trebala. Kako već rekoh – Subotić nije bio vođom tima, nije bio all-round košarkaš, niti defanzivni as, ali je svojim fluidnim napadačkim sposobnostima, solidnim fizikalijama, naročito u prvoj polovini karijere, i smirenim stilom igre (jedan od boljih penaldžija i stani-pani košarkaša), pripadao ofanzivnoj eliti Evrope punih 15 godina.

Konačni razlog zašto je Slobodan visoko, ili nisko, kako hoćete, jest posve subjektivne prirode – pošto je on svoj status legende ostvario u Grčkoj, mnogo više referenci na nj postoji samo na Grčkom jeziku i njihovim sajtovima, a ja si nekako mislim da to i nije sasvim u redu… Tendencija zaborava je u državama bivše Juge nekako veoma visoka u zadnje vreme… Ja, i nas više, mi smo u njegovim predstavama uživali punu deceniju ranije no neki tamo Grci… Tako da ću se držim one naše stare – tuđe nećemo, svoje ne damo…

Nekoć davno, dok bijah žutokljuni klinac, imao sam onih sličica s košarkašima pravu gomilicu.Takve debele gomile, većinom duplikata, kojima smo se uglavnom tapkali ili ih razmjenjivali, zvali smo štos. Štos sličica… Vezivali smo ih gumicom, a sjećam se da sam imao i po 4-5 takvih štoseva od po stotinjak sličica. Pred par meseci, prilikom selidbe u novi stan, našao sam jedan takav štos(ić) sa nekih dvadesetak sličica koje nisam vidio od praistorijskih vremena. Dok me majka našeg mališana u čudu gledala u tom kaosu selidbe, ja sam malo prebirao po tim sličicama. Nisu na njima imena elitnih jugoslovenskih košarkaša – tamo su poprilično zaboravljeni loptači egzotičnih naziva – Nihad Izić, Milorad Bojanić, Dušan Kerkez, Branko Banjanin, Edi Mofardin, Borče Serafimovski… Sličica koja bila je na vrhu tog ofucanog štosa svih tih godina, bila je sličica baš Slobodana Subotića, a kako se nalazila na vrhu, najviše izložena habanju i eroziji, više nije u koloru, već maltene akromatska, mnogo bleda, skoro bijela sličica…

Photo: Screenshot, YouTube