Kao u magnovenju pamtim neke momente ranog postojanja, neke fragmente tadašnjeg života, nabijenog u sitni, vlažni sobičak iz kojeg dopiru melankolični i tihi zvuci gramofonskih ploča moje majke – dok u kuhinji, na peći koja guta drva tekom Kiklopa, baba krčka neku svoju splačinu sa zaprškom, pazeći da ne smeta muškarcima jer moj otac i njegov ćaća, tj. djed, grbe se pored radio aparata ili tranzistora na kojem, uz neprestane šumove i smetnje, pokušavaju da slušaju prenos neke utakmice. Ne nužno košarkaške, ali kako su TV prijenosi bili rijetkost tada, svi smo živjeli svoje živote uz radio.

Radio je bio najvažnijim izvorom informacija i pamtim da sam mnoge pojmove primio baš iz tog praetera. Pojmove i imena, prva košarkaška imena što nastaniše mi se u uvetu – Plećaš, Đerđa, Tvrdić, Jelovac, Skansi…

Kako je ovo košarkaški palamud, ja bih o tim prvim imenima što ostadoše mi od tih davnih vremena… Skansi bješe jednim od tih, a za pojmit Petra Skansija rodio sam se prekasno – on je jednom od onih priča iz davnine poput Koraća i Daneva, a ipak nekako pripada i stvarnosti. On je čovjekom koji bješe prvim velikim dalmatinskim centrom, još prije Ćosića… Kad je Krešo debitirao u prvenstvu, 1965. godine, Petar Skansi je već osvajao velike medalje s reprezentacijom Jugoslavije.

Projekt slavnog košarkaškog Splita istorija pripisuje golemom vizionaru Branku Radoviću, koji je početkom šezdesetih preselio u centar Dalmacije sa naumom – stvoriti prvaka Jugoslavije. Skauting mu je bio žešći, sve potrebne momke je skupio brzo, u blizini, a jedan od njih, onaj najviši, zva’ se Petar Skansi. Ovaj je nešto počeo sa sportom kao vaterpolista, ali srećom po nas, bolje je što se prebacija na košarku. Split ekspresno ulazi u prvu ligu, igra prvu sezonu u njojzi 1964. godine i postaje bitnim timom domaćeg prvenstva, a Skansi (206 cm) je već nakon te prve sezone u najvišem prvoligaškom rangu ponajboljim centrom našeg prvenstva.

Pero je na svoju poziciju donio brojne novine; dotad još nismo imali tako pokretljivog i agilnog centra, nikad nismo imali tako odgovornog, visokog i talentiranog igrača na oba kraja terena. Skansi za reprezentaciju debitira na velikom takmičenju 1965. na Eurobasketu u Moskvi i odmah osvaja srebro, a od tad pa nadalje i ubuduće – njegova uloga u repki biće sve veća i veća. Sljedećom velikom medaljom koju osvaja s državnim timom, nakon neslužbenog zlata na neslužbenom SP ’66, bilo je svjetsko srebro ’67 u Montevideu, a onda kolekciji dodaje i olimpijsko srebro u Meksiku, prvu olimpijsku medalju za košarkaše Juge. Svi znamo da je junakom s linije penala u polufinalu protiv Sovjeta ispao Vladimir Cvetković, ali dotad je tekmu u egalu držao baš Skansi (15 poena, 11 skokova).

U tom periodu kasnih šezdesetih, klub iz Splita još nije bio zreo za napad na prvenstvenu titulu, iako je uz Skansija blistao i Rato Tvrdić na bekovskoj poziciji. Tek dolazak super-šutera, Damira Šolmana, iz zagrebačke Mladosti, značio je za ekipu iz Splita preporod; Skansi se u potpuno mogao koncentrirati na obranu, a u napadu mu je bilo lakše jer su obrane bile koncentrirane na Šolmana i Tvrdića. Trio velikih nastanio se i u prvoj petorci reprezentacije koja konačno donosi prvo veliko zlato u vitrine jugoslovenskog postojanja. Naravno, riječ je o Svjetskom kupu u Ljubljani, gdje je Petar odigrao nezaboravno. Na tom takmičenju bio je drugim strelcem (9.5 ppg) i skakačem (6.8 po utakmici) državne selekcije, a u odlučujućoj pobjedi protiv reprezentacije SAD završio je s 14 poena i 9 skokova na kontu. Na kraju godine, Petar Skansi je proglašen za najboljeg sportaša Hrvatske za 1970.

Sve bolji tim Jugoplastike i u domaćem prvenstvu igra sve veću ulogu i, nakon dva treća mjesta u prvenstvima ’69 i ’70, konačno završava prvi u sezoni 1970-71 sa skorom od 19 pobjeda i 3 poraza. Trojicu velikih (Skansi, Šolman i Tvrdić su zajedno zabili 60 poena po susretu te sezone) u petorci su sjajno nadopunjavali električni plej Mihajlo Manović, i specijalist obrane Zdenko Prug. Pere Skansi tih je godina, po odlasku Ćosića na studij u Ameriku, uvjerljivo najbolji centar domaćih prostora, a to je samo potvrdio u narednoj sezoni, 1971-72, u kojoj su Splićani bili vrlo blizu osvajanju trostruke krune.

Kako je premijerni nalov u prvenstvu osigurao Jugoplastici premijerno učešće u Evropi, splitski tim je sjajno odradio tadašnju Euroligu. U polufinalu takmičenja, Jugoplastika je za protivnika izvukla Real Madrid i časno je poražena (81-89) na gostovanju u Madridu, ponajviše zbog dominantne partije Skansija koji je ubilježio 30 poena i 15 skokova. U splitskom uzvratu, žuti slave s 11 poena prednosti i finale Kupa šampiona je osigurano. Pero je umalo odveo sjajni tim Jugoplastike na krov Evrope, ali niti njegova sjajna predstava (24 poena) u finalnom susretu s Ignisom iz Varesea nije bila dovoljna; „plastičari“ ne koriste zadnji posjed lopte i padaju pred vratima raja najmanjom mogućom razlikom (69-70). Splićani ni u prvenstvu nisu bili bolje sreće – ostvarili su skor jednak onome Crvene zvezde, da bi pali protiv beogradskog tima u majstorici prvenstva. Za utjehu im ostade samo Jugokup te sezone.

Skansi je nakon ove sezone skočio do Italije gdje je odigrao jednu sezonu za Scavolini iz Pesara (16.2 poena i 12.7 skokova prosječno), da bi se praktično penzionisao iako mu još nije bilo ni trideset. Naravno, ostao je u košarci, započinjući u Splitu sjajnu trenersku karijeru koja je potrajala daljnih trideset godina.

Kao i još nekolicina s ove moje liste prasjećanja – Petar Skansi bješe transcendentalnim košarkašem, košarkašem ispred svog vremena i to je jedan od razloga za njegov visok plasman u mojim kontemplacijama. U domaćem prvenstvu je iza sebe ostavio prosjek od preko 19 poena i bogtepitaj koliko skokova i blokada po meču. Jedan je od velikana koji je dalmatinsku školu košarke uzdigao na jugoslavenski pijedestal, i jedan je od junaka prvog zlata u Ljubljani. Za najbolji tim bivše države nastupio je 111 puta, postigao za nj 805 poena. Jedno veliko zlato i tri srebra koja je osvojio sa selekcijom Juge ne ocrtavaju pravi značaj Pere Skansija. U njegovom slučaju tih je medalja moglo biti i znatno više. Nije nastupio na Eurobasketu ’69 nakon sjajne domaće sezone, a iduću ediciju evropskog prvenstva, dvije godine kasnije u Njemačkoj, propustio je cijeli splitski trojac Skansi-Tvrdić-Šolman – dal’ zbog onog hrvatskog buđenja politički uzburkane ’71, ili nečeg drugog, nemam pojma. Konačno, Petar Skansi je bio najboljim centrom u državi i u sezoni ’72, ali više nije figurirao u reprezentativnim kombinacijama Ranka Žeravice, tako da nije ponovio olimpijsko učešće u Minhenu. A ja, i možda samo ja – kontam da bi sa Skansijem i Mokom bili žešći kandidati za zlato.

Po mnogima koji su imali priliku igrati protiv njega ili uživati u njegovim igrama, Pere Skansi jest sami špic jugoslovenske košarke. Jednom sam čuo Radmila Mišovića reći kako je Skansi za njega u najboljoj petorci Jugoslavije svih vremena! Kad je FIBA 1991. godine birala 50 najvećih košarkaša koji su učestvovali u njezinim takmičenjima, najbrojnija bila je jugoslovenska škvadra koja je bila zastupljena s 12 imena. Jedno od njih bilo je i ime Petra Skansija.

Photo: Printscreen