![]({"large":{"file":"https:\/\/kosmagazin.com\/wp-content\/uploads\/2020\/10\/souli-24102020-1024x576.jpg","width":1024},"full":{"0":"2020\/10\/souli-24102020.jpg","1":1200,"2":675,"3":false,"file":"https:\/\/kosmagazin.com\/wp-content\/uploads\/2020\/10\/souli-24102020.jpg"}})
Souly: Spasavanje vojnika Dejvisa i Blejda
- October 24, 2020
- 0 comments
- Duško Miletković Souly
- Posted in BLOG: SOULY
Mnogo volem kolegu Dejana Grbovića. Ko o čemu, on dosljedno o filmu u tom povodljivom kolopletu košarkaštva. I to stručno, detaljizirano, s đuntom kao zamajcem. Kad budem mrtav i beo, Misterije… Sakupljači… Nacionalna klasa i Bure baruta i treba da rulaju, zaslužili su. Naravno, ima ih još, tih evergrina, a da samo iole slutite koliko sam verziran u film, spojen s njime nevidljivom pupkovinom, skoro kao i s basketom. Čeznem da gledam i analiziram. Svjetlo, scenarij, rekvizitu… Kol’ko tek o filmu znam – eeee braćo – pa košarica je naspram toga šoder.
I nikad ne biram izlizane naslove. Od Kurosave samo one poput Nora inu ili Tengoku to jigoku, od Felinija 8 i po, od Gašpara Enter the void, od Bele Tara i ceo film sam zna pogledat, zatim od Volfa Krugera prljavštinu, od Storara boju, od Basa špicu, od Denića Saleta rekvizitu… Čak sam gled’o i američke filmove, nekog tamo grčki zvučećeg Kasavetesa i lošeg, mnogo lošeg poručnika od Ferare. Gadno sam zabrij’o na film, braćo.
Elem – nedavno uhvatih „Spasenje vojnika Dejvisa“ od legendarnog američkog (obojanog) režisera Lebrona Džejmsa, i moram da vam saopštim da me je oduzeo. Načisto. Tako da sam – posredstvom tih varljivih filmskih repera – počeo i sam da tragam za mogućim scenarijima davno svršenih priča. Ne samo da me je dotični naslov uvjerio da je vojnik Dejvis mnogo vredniji od vojnika Jokića i Dončića (mada, kad bi momčadi zamijenile Dejvisa i Jokića, Denver ne bi ima 30 pobjeda u sezoni), nego i to momak Džejms itekako umije da režira. Kako sam i sam pokušao skrpati neki scenarij, povodeći se za citatom onog papana Bregovića – loši umjetnici kopiraju, oni dobri kradu – sami prosudite kakvim banalnim amaterom sam esnafa.
Zamislite da Radmilo Mišović zvao se Brajan Blejd. Brian Blade (blade = sječivo, oštrica) na nekom kozmojeziku. Dakle, zvao se Brajan Blejd i rodio se u Americi, Boston, MA, iz dobre obitelji, i nije bio crn, niti bavio se džezom ako je neko možda pomislio, kakvi crni bubnjevi… Rodio se kad se rodio, 1943., i zabrij’o je na sport, tj. košarku kako se i desilo i proljeća ’61 za svoj bostonski – aj vont tu get haj skul – nastreljao je rekordnih 45 poena prosječno u srednjoškolskoj sezoni, plus 55 u finalu svih Ameriken nada za pobjedničku momčad, pa ondak odlučio se (bio je tek samo dobar đak) za neko manje sveučilište, recimo za Boston koledž, đe je ostvario najviši ikad prosjek karijere u 4 godine američkog loptanja, preko 40 ppg iliti poena po tekmi, uz 69 na jednoj, tek je Pit oborio rekord, onaj Maravić, a nije Rajko što spašio je jednom 48 u Kupu Koraća, bez trojki, sezone ’80, nekim tamo Francuzima…
![](https://kosmagazin.com/wp-content/uploads/2020/10/radmilo-1.jpg)
Odoh malo braćo… Sorry… Blejd. Brajan Blejd.
No, tako je taj naš Brajan Blejd četiri godine nastup’o u NCAA i rušio rekorde i izabran je na draftu 1965. kao pik prve runde tek, nije bija prvi jer je tu bio Bil Bredli što bio je iz još bolje porodice (jel’ to beše onaj iz „Ko se boji Virdžinije Vulf ?“ što usmrtio je dete u prometnoj al’ oslobodiše ga jer je bio iz mnogo dobre familije?). Taj naš Brajan Blejd je svejedno odabran u prvom krugu drafta i to od strane svojih bostonskih Kelta, tako da je cilu životnu i trinaestogodišnju NBA karijeru ostao vjeran svome rodnome gradu.
Osvojio je taj Brajan Blejd pet naslova prvaka sveta, prvi odmah s najvećim ikad, Bilom Raselom u svojoj početničkoj sezoni, onda i sve one što Boston osvojio je do 1976. Uz to, naš Brajan -oštrica cepao je neviđenim skok-šutom, bio je jedan od najvećih skorera ikad, pet puta je bio prvi strelac lige, triput je nastreljao preko 30 poena u sezoni, čak 9 puta preko 25, a prosjek NBA karijere iznosio mu je nevjerojatnih 26.9 poena po tekmi! Jednostavno – jedan od najvećih ikad bio bi moj i vaš čiča Radmilo da se zvao Brajan Blejd, i da je bio iz dobrog bostonskog okruženja čajanki i inih vrlina…
Ipak, on zvaše i zove se Radmilo Mišović, njegova priča daleko je od američkog sna, nešto bliže onom jugoslovenskom, i najboljim je sportistom u povijesti Čačka, grada koji je YU-košarci podario neizmjerno mnogo. Svojih pet streljačkih titula osvojio je u domaćem prvenstvu, nikad nije osvojio naslov ili zaigrao za reprezentaciju Jugoslavije (ako ne računamo balkansko prvenstvo ’66), ali ostaje upamćen kao najveći lokalni igrač košarke u Jugi. Pored toga, dvadesetgodišnja vjernost Čačku i Moravi ne da se iskazati košarkaškim brojkicama. Ako je Kobi Brajant postao prvim košarkašem koji je punih 20 godina nosio dres istog NBA kluba, onda je Radmilo Mišović prvim YU košarkašem koji je ostao vjeran svojoj sredini punih 20 godina (izvini Pino). Koga zanima nešto više o Mišoviću, neka nabavi sjajnu knjigu profesora Svetislava Markovića pod imenom „Radmilo“, jer on to svakako zaslužuje.
![](http://kosmagazin.com/wp-content/uploads/2020/10/feljton-5-1.jpg)
A ja bih samo o nekim historijskim a streljačkim brojkama i vječnim listama iz bivšeg prvenstva Jugoslavije (po nekoj mojoj iskrivljenoj statistici):
Poena u prvenstvu Jugoslavije (plej-of uključen)
7384 Vinko Jelovac
6714 Dražen Dalipagić
6701 Radmilo Mišović
6640 Josip Đerđa
6192 Nikola Plećaš
Prosjek poena u prvenstvu Jugoslavije
33.8 Radivoj Korać
28.5 Dragan Kićanović
26.9 Radmilo Mišović
26.8 Nikola Plećaš
26.8 Dražen Dalipagić
Titula najboljeg strela prvenstva Jugoslavije
7 Radivoj Korać
5 Radmilo Mišović
4 Dražen Petrović
3 Dragan Kićanović
3 Branko Skroče
Sezona u karijeri sa preko 30 poena u prosjeku
10 Dražen Dalipagić
9 Radivoj Korać
4 Dražen Petrović
3 Radmilo Mišović
3 Dragan Kićanović
Iz ovog je očito da je, barem ofanzivno, Radmilo bio jednim od najvećih pregalaca domaćih prostora. Također je jednim od najboljih izvođača penala istorije bivšeg prvenstva i triput je završio sezonu kao najprecijzniji s crte u Jugi. Po svjedočenjima mnogih bio je sami špic imaginacije i kao distributer lopti, tako da je vjerojatno bio i među najboljim asistentima svog i svih vremena jedinstvene lige, unatoč nedostatku potvrđujuće statistike. Još jedna stvar koja uzela mu popriličan komadić brojki (i čuvenja – zamislite kako bi bilo da slušate nekog danas kako mlađima, uz vatricu i vutricu), povida nešto tipa – One večeri kad je Radmilo pogodio 13 trojki…) bilo je nepostojanje linije za tri poena u njegovo vrijeme. Kakve bi tek imao statistike uz ovo pravilo???
Dodatne poene za Radmila Mišovića nalazim u činjenici da je bio uzor i model mnogim kasnijim, odreda vrhunskim košarkašima. Najočitiji primjer jest Kićanović, koji je sa Mišovićem odigrao jednu, ali najbolju sezonu Borca u historiji, onu čuvenu sezonu 1972-73 kad je čačanski tim završio kao četvrti u prvenstvu, a Mišović nesebično pretvorio Kiću u najboljeg beka Juge i Evrope. Taj rezultat donio je Borcu premijerni izlet u Evropu, u Kup Radivoja Koraća, đe su Čačanlije izvukli slavni Simental iz Milana u prvom kolu i časno pali. Radmilo je u te jedine dvije međunarodne utakmice svoje karijere ubacio 35 i 36 poena – ako me prasećanje služi.
![](https://kosmagazin.com/wp-content/uploads/2020/10/kica-rdmilo-1024x856.jpg)
Meni ostaje upisan prilično blijedo; sjećam ga se s malih ekrana iz njegovih posljednjih sezona kad je često bio povređen i nije više stavljao standardnih 30, već 20 po kolu prvenstva, ali i dalje dočekivan je s divljenjem publike i komentatora (Boris Mutić ga je žešće gotivio) kao nagradom za grandiozan, premda tek jugoslavenski životopis. Zanimljivo je da je bio i dugovječnim košarkašom – igrao je do 35. godine u najvišem rangu takmičenja, a svoj najviši prosjek u Jugi ostvario je sa 31 godinom, u sezoni ’74, kad je stavio 33 poena po kolu Prve savezne lige. Ranko Žeravica, koji ga baš i nije nešto šmekao u vreme igračke karijere, malo je izokrenuo priču zadnjih decenija, nazvavši Mišovića – carom srpske košarke. Da ga je još zvao za 5-6 velikih takmičenja…
Storija o Radmilu Mišoviću unutar jugoslavenskih okvira kompleksna je isto kao i priče velikana poput Ćosića, Petrovića, Divca u svjetskim okvirima. To priča je i o svim zaturenim košarkašima što ih dade Juga za vrime svog postojanja, ta priča o Radmilu konačno je i nešto više – ona je determinantom veličine koja je iz raznoraznih razloga jugoslovenskog, ne samo onog košarkaškog – kajebre – ostala vidljiva samo domaćoj košarkaškoj raji. Možda bi mi svi bili manje oduševljeni čičom Radmilom i njegovim jedinstvenim umećem da je ostvario klasičnu reprezentativnu karijeru kakvu je ostvarila većina u ovom mom spomenaru, ali i ovako priča je jedinstvenim biserom, izgubljenom perlom koja vam je pala na dno prilikom izranjanja na površinu.
I tako, umjesto da ga danas međunarodna zajednica i ISO standardi svrstavaju po boku jednog Galisa, čiča Radmilo ostade samo našim draguljem, ali baš zato i postoji „Stojadin“, moj lični bukvar domaće košarke baziran na JUS standardu. Znate – loš sam scenarista, ali mnogo je dobro što Radmilo Mišović nije bio neki tamo crni Brajan Blejd, već što ostao je samo srpski i jugoslavenski, jer priča nekog američkog, još i bijelog Brajana Blejda – bila bi ordinarna i otužna na vrhuncima svoga sna. Ovako jest neusporedivo bogatija u svojoj prividnoj neimaštini, intrigantnija u nedostatku misterije, ostvarenija u smislu povijesnog značaja…
Photo: Arhiva Koš magazina