Ako me prasećanje dobro služi, bijahu neki košarkaški treneri i u Hrvatskoj. Ovdi đe fudbal trenutno je mnogo jak, a najveći igrači dolaze iz moje štale. Jebeš Džaju i Pixija. Jednom davno bili i ti košarkaški treneri, mada, ih ima i danas, barem formalno. O nekim trofejnim odličnicima sam informis’o javnost ranije, a značaj nekih i sam sebi moram da pripomenem jer na prvu nije baš vidljiv kao legenda onih srpskih o kojima se svako malo govori.

Ima jedan sjajan tip, znam čoveka, neki dan, u Zadru, Udruga hrvatskih košarkaških trenera uručila mu nagradu za životno djelo. Ajde više da i on neki trofej pokupi – pomislio sam si dok sam u čašu sipao neki sumnjivi Plavac, mali, kako bih u mislima nazdravio sa Slavkom Trninićem.

Ranko Žeravica reče mi jedne tople julske noći, ima tome, dok krijesnice označavahu mi krivudavi put, jednu neverovatnu stvar – Najveći metodičar košarke na svetu je Slavko Trninić. Pripremio je reprezentaciju Jugoslavije za Olimpijske igre u Moskvi 1980. da igrači mogu odigrati dva turnira, a da ne osete umor.

Mislim da nas je Slavko Trninić napravio igračima – rekao je više puta Toni Kukoč, pri tom imavši na umu svoju zlatnu splitsku generaciju.

Slavko Trninić stvarno jeste doktor košarke – riječi su jednog od vrhovnih bogova trenerske struke, Božidara Maljkovića.

Pretpostavljam da današnjim konzumentima glomazne, laksativno ugodne košarkaške kulture, trenersko ime Slavka Trninića i ne odzvanja nešto posebno jer čovik nema nekih priznatih, čak ni onih manje sjajnih trofeja kao što to imaju mnogi predstavnici, preko Drine rekli bi – srpske trenerske škole. Pošto Slavko Trninić nije nešto posebno znamenit trener, a ni lični PR nije mu jačom stranom ekspresije, samo da znate da ni ja neću puno da vas zamaram sporednim, generalno neostvarenim čovekom. A neću ni da pišem litanije o njegovoj izvrsnosti jer mnogi homo sapiensi i ne drže mnogo do ikakvog oblika obrazovanja, pa tako ni košarkaškog, pošto im je maximumalni doseg – zanimanje: navijač.

Zato neću naširoko, samo jezgrovito da sažmem i nužno da pojasnim da se ovaj polubog trenerske struke nekakim čudom specijalizira za anti-trofejni obrazovni put, a ne tamo neku prolaznu boraniju od relativno vrijednih trofeja. Zato i jest jedinstven jer imao je prste u mnogočemu što tiče se prošle, ali i sadašnje košarke na ovim prostorima. Dite poratnog Zadra i diplomac Fakulteta za fizičku kulturu u Zagrebu neđe sredinom sedamdesetih prošlog vijeka nastavio je da se obrazuje u struci, pa je tako na istome sveučilištu magistrirao i doktorirao s naslovom disertacije  “Strukturna analiza znanja u košarkaškoj igri“. Autorom je stotinjak stručnih i znanstvenih radova, kao i nekoliko udžbenika. Nađite, ima na netu ako vas zanima, a siguran sam baš i ne tangira vas preveć… Nikad nije trenira Partizan ni Crvenu zvezdu… Imao sam priliku pohoditi više njegovih predavanja na Kineziološkom fakultetu u Splitu i čast upoznati ga. Od lani je u zasluženoj penziji. Barem onoj formalnoj…

Kao trener ima je prvu tezgu još u Industromontaži krajem sedamdesetih, zatim je trenirao Brest/ljubljansku Olimpiju, Jugoplastiku, Zadar – ako  pamet me služi… Istovremeno, načeo je karijeru šireg košarkaškog značaja jer sudjelovao je u najvećem pothvatu reprezentacije SFRJ – olimpijskom zlatu u Moskvi. Naime – bio je zadužen za fizičku spremu. Trininić o tom veli: Sam projekt priprema, koje su trajale 52 dana, bio je oblikovan u šestomjesečnom ciklusu rada gdje se tada prvi put primijenila integrativna tehnologija treninga, što znači da su se povezale različite vrste priprema u jednu cjelinu, s primjenom novih trenažnih sustava. Takav rad bio je moguć samo s reprezentativcima koji su prihvatili takav način treniranja koji je poticao razvoj sposobnosti i odgode umora kod igrača što je u maratonskom sustavu natjecanja, kao što je Olimpijada, najvažnije. Dovoljno je istaknuti da je ta reprezentacija u petominutnom produžetku utakmice postigla 20 poena, što je bilo dotad neviđenim u vrhunskoj košarci.

Osim suradnje s vrhovnim poglavarima Yu-košarice koji su, premazani svim mastima, odmah skužili korisnost Slavka, on ostaje upamćen po radu i proizvodnji fenomenalnih košarkaša. Lista igračkih imena koja je oblikovao dr. Slavko Trninić podugačka je, pa ću samo nekoliko najeksponiranijih imena – Toni Kukoč, Dino Rađa, Stojko Vranković, Dejan Bodiroga, Arijan Komazec, Velimir Perasović, Vladan Alanović, Goran Sobin, Stipe Šarlija, Marko Popović, Luka Žorić…

Više od svega, meni je u doktora Slavka najdraže i najzanimljivije njegovo vizionarstvo i njegovi pogledi na igru košarke, bilo one davne, ove današnje ili one buduće. Čovik koji je uvijek par koraka ispred nas u shvaćanju, Trninić progovara o određenim pojmovima onako kako filozof zbori o bitku. Ako Nietsche govori o nadčovjeku, Trninić uvodi pojam superiorni igrač. Priznaje da mu je najvećom strasti stvaranje takvih. Na šta se misli kad govorimo o superiornom košarkašu? Slavko je izdvojio tuce najjačih kojima je prisustvovao:

Smatram da je najvažnija uloga trenera izgrađivanje vrhunskih seniorskih igrača, jer su oni nositelji igre i natjecateljskog rezultata. Igrači koji mogu igrati nadmoćno protiv najkvalitetnijih selekcija imaju stvarnu kvalitetu. Svojevremeno to su bile selekcije SAD-a i SSSR-a. Igrači kao što su Giergia, Daneu i Korać su 60-ih godina prošlog stoljeća mogli igrati uspješno protiv SAD-a i SSSR-a, 70-ih i 80-ih Ćosić, Delibašić, Dalipagić, Kićanović, Slavnić, Kukoč, Petrović, Rađa, Divac…

Sama kvaliteta i popularnost košarke ovise prije svega o stvarnoj kvaliteti igrača , jer oni su nositelji igre i rezultata. A vrhunski igrači, odnosno njihova trenutačna kvaliteta, proizlazi iz, prije svega, genskog potencijala, zatim kvalitete trenerskog rada i kontinuiranoga samousavršavanja. Da bi se ostvario identitet domaćih košarkaša nužno je kod njih razvijati preuzimanje odgovornosti i rizika u napetim situacijama.

Kako do superirnog košarkaša?

U školi košarke, mlađim kadetima i kadetima, temeljna metoda u stvaranju “unutarnjeg kompasa” kod igrača je metoda pokušaj-pogreška, jer je pogreška povratna informacija za ispravljanje igre. U načelu na utakmicama se primjenjuje ono što je uvježbano na situacijskim treninzima i ne dirigiraju se kod igrača odluke i reakcije u igri, već se potiče rizičnost koja omogućava razvijanje odlučnosti u igri, što je najvažnije obilježje vrhunskih igrača. Time-out ima za primarnu funkciju usmjeravanje igrača u provedbi organizacije igre. Takav pristup moguć je ako momčad dovedemo do razine automatizirane izvedbe. Smatram da na utakmicama trener u načelu ne smije tražiti od igrača ono što nisu uvježbavali. Međutim, primjerice Ćosiću i Kukoču je bilo dovoljno sugerirati što trebaju učiniti da bi nakon toga to isto primijenili.

Pad hrvatske seniorske prvoligaške košarke?

Pad kvalitete u hrvatskoj seniorskoj prvoligaškoj košarci povezan je s nedovoljnim stvaranjem vrhunskih igrača. Došli smo u fazu smanjene kreativnosti igrača, smanjene idejnosti trenera te cjelokupne nemoći košarkaške organizacije da se s takvim stanjem efikasno suoči. Glavni igrači u pojedinim momčadima nisu toliko superiorni da bi se uz njih mogli stvarati mladi perspektivni igrači. Nisu dovoljno superiorni niti da se ostvari rezultat na međunarodnoj razini. Važno je istaknuti kako postoji minoran broj igrača koji uspješno rješavaju situacije u zadnjih pet minuta utakmice.

Uloga trenera?

Treneri prvih momčadi nemaju u dovoljnoj mjeri kontakt s trenerima mlađih selekcija te samim tim u nedovoljnoj mjeri ukazuju na nedostatke igrača koji su potencijalni za seniorsku selekciju. To može proizvesti automatizaciju nefunkcionalne tehnike s „viškom pokreta“, a radi toga igrači ne mogu biti u potpunosti učinkoviti u seniorskoj košarci.

Koliko je velikih igrača koji zadovoljavaju svjetske standarde seniorske košarke proizvedeno od raspada Juge?

Vrlo malo. Treneri mlađih uzrasnih kategorija ne smiju biti u anonimnosti, te ih treba isticati kao najvažnije osobe u klubu jer su odgovorni za stvaranje budućih nositelja igre. Njihova temeljna uloga je naučiti igrača igrati košarku, što je najvažnije u stvaranju igrača. Dakle, temeljna uloga trenera mlađih selekcija je stvaranje igrača do reprezentativnih selekcija. Takvi treneri bi trebali završiti kvalitetne studije.

Budućnost košarke?

Zahtjevi da svaki igrač mora biti sposoban i vješt igrati na svim pozicijama, što isključuje sadašnju ranu specijalizaciju igrača. S obzirom da je koncepcija cijele taktike i organizacije igre stvoriti tzv. miss-match situaciju (npr. da niski preuzme visokog igrača i obrnuto), potrebno je igrače naučiti da znaju reagirati u takvim situacijama. Stoga, igrači na pozicijama 1, 2 i 3 moraju imati podjednake vještine, te moraju znati igrati u post up manevrima ili na unutarnjim pozicijama. Isto tako igrači na pozicijama 4 i 5 moraju imati unutarnju ali i vanjsku igru, odnosno visok šuterski rang da bi izvukli direktnog obrambenog igrača iz reketa i otvorili uvjete za igru 1 na 1 suigračima. Pritom, u fazi obrane važno je razviti sposobnosti kod niskih igrača da kod preuzimanja mogu kontrolirati visokog igrača 5-6 sekundi i pri tom ga spriječiti da kreira suigraču otvoreni šut. Također, važno je razvijati igru s jednakim intenzitetom u fazi napada i obrane.To zahtijeva poticanje razvoja navika igre bez stajanja, kao i radne etike, odnosno količine napora i predanosti koje igrač posvećuje ekipi i sebi.

Koju metodiku treninga valja primijeniti za postizanje navedenih promjena kod igrača?

U procesu sportske pripreme mlade igrače treba tretirati kao subjekte, a ne kao objekte. Nužno je poticati kod igrača samoregulativne sposobnosti i vještine koje se u procesu treninga moraju dovesti do razine da igrač sam sebi postavlja ciljeve, standarde i očekivanja te da bez trenerovih uputa može donositi selektivne odluke i reakcije. Važno je razviti kod igrača svjesnu potrebu za samostalnim radom i napredovanjem koji ga potiče na samousavršavanje

Smatram kako vještini dodavanja lijevom i desnom rukom treba dati veći prioritet nego vještini driblinga, što nije karakteristika današnjih trenera. To zato jer su minimum driblinga i vještina dodavanja preduvjet brzine cirkulacije igre koja kreira otvoren šut što je temeljni cilj igre u fazi napada.

Meni ovo ne zvuči loše… Ukral sam podosta materijala za ovaj tekst iz 4-5 Trninićevih intervjua u zadnjih desetak godina plus ono ća mi je saopštio u par ličnih encountera, a veliko hvala Zadarskom listu i Viktoru Bogutu koji je pred par godina obavio mnogo značajan intervju sa Slavkom Trninićem, a ja iz te školice maznul najviše od ovog.

A ako me već pitate za lični tok misli – kontam da Slavnka Trninića nakon raspada Juge nije koristio niko baš previše. Stide se strukture jer gledaju u vlast. Možda je svima njima on bio više povezan s onim što bi najradije zaboravili. A možda, ka i uvik, samo grešim…

Photo: YouTube printscreen