Iako me naš dragi prijatelj i bloger Duško Miletković-Souly „proziva“ da se pozabavim istorijom druge košarkaške lige nekadašnje Jugoslavije, moraću da ga razočaram. Jeste da sam sklon očuvanju košarkaške (i svake druge) istorije, ali u mojim planovima ima prečih tema od drugaligaškog loptanja iako i ja, kao i on, pamtim ponešto od tog takmičenja koje uopšte nije bilo loše, jer ako nam je ondašnja Prva liga bila najbolja u Evropi logično je da je i Druga bila u vrhu jer su iz nje, pa čak i iz republičkih liga, stalno “izlazili“ igrači za prvoligašku scenu.
Međutim, Duško me je svojom pričom podsetio na kvalifikacioni turnir u Srbobranu 1976. na kome su Industromontaža iz Zagreba, Borac iz Čačka i Željezničar iz Sarajeva igrali za opastanak u Ligi. Bio sam na tom turniru kao izveštač „Vjesnika“ iz Zagreba, lista u kome sam proveo prvih 10 godina moje novinarske karijere. Posle 22 kola Partizan je osvojio svoju prvu titulu prvaka sa bilansom 22-4, naravno na krilima tandema Kićanović-Dalipagić. Jugoplastika je bila driga sa 20-6, Bosna treća sa 18-8, OKK Beograd četvrti sa 16-10 a Zvezda peta sa 13-13. Od 6. Radničkog pa do kraja svi su imali negativan bilans, više poraza nego pobeda. Na samom dnu sa po 9 pobeda i 17 poraza bili su Industromontaža, Željezničar Sarajevo i Borac Čačak. Čačani su imali najbolju koš-razliku, ali više se ne sećam koji s kriterijumi važili za poredak. Bilo kako bilo, odlučeno je da se za jedno mesto, odnosno opstanak u Ligi, tri tima bore na neutralnom terenu. Odabran je Srbobran, ne sećam se kako i zašto, ali pamtim tri veoma neizvesne utakmice, rivali su se međusobno ispobeđivali sa poenom ili dva razlike, a sreća se osmehnula Industromontaži koju su predvodili Mihovil Nakić, Marelja, Vanjak, Valek… Za „Želju“ su igrali vragolasti Tolj, strelac Maravić, Bojanić, a za Čačane veteran Radmilo Mišović, Arsić, Purić, Šarančić, Katanić… “Željo“ je pobedio Industromontažu 92-91, Industromontaža Borac 94-96 a Borac Željezničar 92-91.
Neću o turniru, osim neizvesnih rezultata i minimalnih pobeda, ne pamtim detalje a dokumentacija mi nije pri ruci. Hoću o jednoj anegdoti koju mi je ispričao moj prijatelj i kolega Jovan Tanurdžić, dugogodišnji novinar novosadskog „Dnevnika“. Sudile su ondašnje najbolje jugoslovenske sudije, među njima i Beograđani Dragaš Jakšić i Obrad-Boca Belošević, rekao bih u to vreme najbolji sudijski par u zemlji. U Srbobranu nisu postojali dovoljni smeštajni kapaciteti pa su za sudije odabrene privatne kuće sa svim komforom.
Nije tajna da su i Jakša i Boca voleli da posle obavljenog posla utakmicu analiziraju uz večeru, u kafani. Kako uz dobro jelo ide i dobro piće, znali su da „diskusiju“ protegnu do duboku u noć a argumenti su bivali sve jači ili slabiji posle svake nove čaše špricera. Elem, kad su posle duže sedeljke rešili da krenu na počinak, izađoše na ulicu ali ne leži vraže… Ulice iste, vojvođanski ušorane, kuće slične kao jaja jajetu, dovoljno da ne znaju na koju će stranu. Prema kasnijoj rekonstrukciji događaja, sve se odvijalo, od prilike, ovako:
– Boco, gde mi spavamo? -pitao je Jakša.
– Jale, pojma nemam. Tu negde – usledio je odgovor.
Krenuše nasumice, ali ne vredi. Kuće iste, na ulici nigde nikoga, a i šta da pitaju kad ne znaju ni adresu, ni ime gazde… U neko doba učini im se da su našli kuću u kojoj su smešteni. Spoljna kapija zaključana, ne mogu u dvorište. Rešiše da spas potraže lupanjem u prozor. Posle izvesnog vremena upalilo se svetlo, prozor je otvoren a probuđena žena, Mađarica, upita dvojicu veselih sudija „kojim dobrom“. Da je bilo dobro, nije, ali sporazumeše se… Boca i Jakša rekoše ko su i zašto su u Srbobranu, žena shvatila situaciju, otvorila vrata, razmestila krevet u gostionskoj sobi a ujutru ih počastila slatkim i vodom, pa ponudila doručak…
Boca i Jakša, pomalo postiđeni, izviniše se ženi, zahvališe, ponudiše da plate prenoćište a iz „prinudnog smeštaja“ odoše u halu da organizatore pitaju za adresu stanovanja. Za svaki slučaj, turnir je trajao tri dana.
Photo: Printscreen