Srđa Kalember je umro u 88. godini. Legenda naše, srpske, jugoslovenske i svetske košarke. Neponovljivi šarmer, večiti mladić, hodajuća enciklopedija. Velika mi je čast što sam imao priliku da ga upoznam, i da razgovaramo i družimo se, pa tim povodom prenosim tekst koji sam pre nekoliko godina uredio i opremio. Čika Srđa, zauvek će te pamtiti tvoji drugari iz Koša.
Liga izuzetnog džentlmena
Jedan od najboljih košarkaša nekadašnje Jugoslavije i simbol Crvene zvezde Srđa Kalember uprkos tome što je slavu stekao u igri pod obručima, kao klinac maštao je da postane fudbaler, pošto je tokom Drugog svetskog rata igrao za BASK. Ipak, na nagovor Slobodana Ćosića, sekretara tek osnovanog košarkaškog kluba Crvena zvezda, koji mu je otvoreno rekao “tu ti je najmanja konkurencija” počeo je ozbiljno da se bavi košarkom. I nije pogrešio. Sa Zvezdom je osvojio devet titula šampiona države i zvanično se upisao među dvadeset najboljih igrača Evrope. Karijeru je kasnije nastavio u inostranstvu, prvo kao igrač, a zatim i uspešan trener. Danas je okretan i živahan penzioner, koji svim srcem navija za državni tim. Čovek u koga je svojevremeno bilo zaljubljeno pola Beograda, sve do pre neku godinu davao je autograme klincima i to za njihove – bake!
Sarajlija je po rođenju, pošto mu je otac Jovan, pilot, tada tamo bio zaposlen, a odrastao je u Beogradu, u neposrednoj blizini Tašmajdana. U istoj kući živi i danas, a Tašmajdan mu je odmalena bio poligon za razne igre, pre svega fudbalske. Tamo se družio sa Pavlom i njegovim mlađim bratom Dušanom-Dujom Vuisićem i Lolom Novaković.
Imao je samo deset godina kad je učestvovao na prvoj “Dečjoj olimpijadi”, održanoj na Starom sajmištu, pod pokroviteljstvom princeze Jelisavete.
– Po želji kraljevske porodice, odlukom Atletskog saveza, priređena je Olimpijada, a ja sam se takmičio u disciplini “slobodno trčanje muške dece” i stigao drugi – priseća se legenda srpske košarke. – Posle je pobedničkom postolju prišao oficir s dvogodišnjom princezom u naručju, koja je, umesto da poljubi pobednika sa peharom u rukama, poljubila mene, jer sam stajao – praznih ruku.
U gimnaziji je išao u isti razred sa Mimom, sada pokojnom, suprugom Bore Stankovića, koji mu je kasnije bio i saigrač. Pre Drugog svetskog rata u dvorištu Treće muške gimnazije postojalo je igralište sa koševima, ali niko od njih nije znao kako se košarka zapravo igra.
– Bacali smo je mimo svih pravila i tada mi košarka uopšte nije delovala privlačno. Za vreme okupacije gledali smo takozvanu malu košarku, koja se igrala kod Glavne pošte, a u međuvremenu sam se, u trećem timu kluba BASK, ozbiljno zainteresovao za fudbal. Ali, posle rata su počeli da primaju mlade igrače u KK Crvena zvezda, i sekretar Ćosić, jedan od osnivača kluba, posavetovao me je da se opredelim za košarku. Tvrdio je da bih tu imao veću pespektivu i mogućnost dokazivanja. Poslušao sam ga i krenuo od nule.
Te 1945. krenuo je u dvanaestom timu Zvezde, kao najmlađi igrač. Košarka je vrlo brzo postala hit sport među gledaocima, posebno mlađim, koji su na tek izgrađene tribine na Malom Kalemegdanu dolazili i zbog igre, ali i da budu viđeni.
– Utakmice sa Partizanom igrali smo nedeljom pre podne, u pola jedanaest, a već kod Kolarčeve zadužbine tapkaroši su zainteresovanima nudili kartu više. Svet je dolazio ne samo da uživa u igri, nego i da bude viđen, da prošeta novo odelo, devojku. Jedan od naših vernih navijača bio je i nobelovac Ivo Andrić, on je stalno sedeo u ćošku tribine. Hteli smo da ga biramo za počasnog predsednika kluba, ali nije prihvatio tu obavezu izgovarajući se zauzetošću, ali je obećao pomoć, kad god nam bude potrebna.
Kalember pamti uzbudljivo putešestvije do Moskve, gde su igrali na Evropskom šampionatu i to na stadionu Dinama, a gledalo ih je čak četrdeset hiljada ljudi.
– Išli smo za vreme Informbiroa, kad je retko ko iz Jugoslavije imao privilegiju da negde otputuje. Do Mađarske običnim vozom, a od Budimpešte ruskim, ogromnim, s lampama i krevetima. Tadašnji sekretar FIBE uslovio je organizaciju prvenstva u SSSR-u našim učešćem, a u govoru nas je pomenuo i Josip Broz: rekao je da, iako su naši košarkaši u Moskvi odlično primljeni, to ne znači da ćemo mi sa njima opet biti zajedno. U Moskvi smo obišli i Kremlj i odatle nosim divne uspomene.
Ipak, daleko uzbudljiviji bio je odlazak na prvo Svetsko prvenstvo u košarci u Buenos Ajresu, 1950. Do argentinske prestonice putovali su punih trideset šest sati: vozom do Rima, a posle avionom, preko Madrida i Lisabona.
– Međutim, ni to nam nije bilo previše naporno, a kad smo stigli tamo, nismo mogli da se nagledamo grada. Bio je blistav, lep i čitav, dok su skoro svi evropski gradovi u kojima smo bili pretrpeli velika razaranja u ratu. Zbog diktature generala Franka, odbili smo da igramo sa španskom reprezentacijom, pa smo kažnjeni sa godinu dana neigranja, zbog čega smo propustili Evropsko prvenstvo u Parizu. Ostali smo u Buenos Ajresu još deset dana, jer nije bilo aviona za Evropu, i uživali u lepotama tog egzotičnog grada, šetnjama i odlascima u bioskop. Njihova glavna ulica vodi baš do dvorane “Luna park”, u kojoj su, četiri decenije kasnije, naši košarkaši osvojili Prvenstvo sveta. U toj ulici su svi šetači bili vrlo doterani: nosili su kravate i otmena odela, a mi, siromasi, izdvajali smo se skromnom garderobom.
Osim košarke, Srđu je interesovalo i pozorište, ali i slikarstvo, bioskop. Sa tadašnjom devojkom Ljubicom Otašević, košarkašicom, koja je bila lepa kao Sofija Loren, a nosila je na dresu “dvanaesticu” kao i Srđa, odlazio je na sva popularna gradska zbivanja. I svugde su bili primećeni, a ovekovečio ih je i Puriša Đorđević u jednom dokumentarcu. Zabavljali su se tri godine, ali Ljubica se posle filma “Ljubav i moda” otisnula u filmske vode i to u Holivudu. Sprijateljila se i sa čuvenim Kerijem Grantom, a kasnije se udala za jednog italijanskog barona, Rikija de Portanovu, koji je u holu vile u Rimu imao pozlaćenu Ljubičinu bistu u prirodnoj veličini.
Karijeru je Srđa završio baš u Jugoslaviji, posle devete titule šampiona države. Otišao je u vojsku, u školu rezervnih oficira u Zadru, gde je mnogima pomogao da prebrode intimne probleme.
– Mnogi su hteli da se ubiju kad čuju da ih je žena prevarila. A ja ih pitam “Jesi lud? Ima ih još deset”. Noću, kad svi zaspu, bilo mi je najteže, onda sam patio.
Po izlasku iz vojske hteo je da postane novinar, to zanimanje mu se činilo vrlo privlačnim, ali, pošto nije bio član Komunističke partije, morao je da se opredeli za nešto drugo. Upisao je Ekonomski fakultet, ali je, umesto četiri godine, studirao čitavih deset. Voleo je, kaže, da spava do podne, posle da ode do pozorišta, da se druži s balerinama i glumicama, pa onda da prošeta do Malog Kalemegdana. Fakultet mu je, priznaje, bio u zapećku.
Krajem pedesetih, posle dve godine neigranja košarke, otišao je u Nant.
– Tamo je tada košarka bila radnički sport. Igrale su je kazandžije i drugi majstori, da bi posle dobili bolja radna mesta u bankama ili državnoj službi. Samo ja i još jedan igrač u klubu imali smo veliku maturu. U Nantu sam proveo sedam sezona, prvo kao igrač, a zatim i trener.
Posle Nanta otišao je u Klermon Feran, gde je i upoznao buduću suprugu, Splićanku Natašu Bebić, takođe košarkašicu. Iako je od njega mlađa sedamnaest godina, to im nije predstavljalo prepreku da se zaljube.
– Zabavljali smo se dve-tri godine. Nataša je u Francusku došla da leči nogu, zbližili smo se i venčali u našem konzulatu u Lionu. Želeli smo da nam naši saigrači budu kumovi, ali zbog komplikovane administrativne procedure kumovali su nam konzul i jedan arhitekta iz Kruševca, koga nisam ni znao. Sećam se, kad smo prvi put zajedno otišli u Split, njen tata ju je gledao u potpunom šoku, verovatno se pitao “ko je ovaj matori?”.
Kasnije, početkom sedamdesetih, otišli su zajedno u Split, a Srđa je jedno vreme tamo trenirao i žensku ekipu Jugoplastike, čije su igračice, zbog dobrih igara, tada imale zavidan vozni park. Jedan od fudbalera Hajduka se, videvši BMW i druga vozila na njihovom parkingu, zapitao što i on nije igrao košarku umesto fudbala, jer bi mnogo bolje prošao.
Nataša mu je uskoro rodila kćerku Olju, a kad je osamdesetih opet počeo da trenira francuske klubove, između ostalih i Nansi, Šalon, Miluz, Viši, njih dve su iz Splita dolazile kod njega na po nekoliko meseci. Početkom devedesetih trenerskom radu rekao je definitivno zbogom, vratio se u Beograd, pa se sa familijom viđao s vremena na vreme. On bi odlazio u Split, ili bi njih dve dolazile ovamo. Ali, ratni vihor je to zakomplikovao, pa su on i supruga jedno drugome zakazivali sastanke po evropskim gradovima, od Rima i Pariza, do Ženeve.
– Tih deset godina, do dvehiljadite, bilo nam je baš romantično. A sad se viđamo na svakih nekoliko meseci, ja skoknem do njih u Split ili one ovamo. Olja se u međuvremenu udala za jedog pomorca i podarila mi unuka Filipa.
U Beogradu su mu sestre Jelka i Zona, a do poslednjeg trenutka bio je i uz majku Juliju, koja je umrla samo pet meseci pre stotog rođendana. Inače, majka je bila pariski đak, studirala je u Gradu svetlosti, a otac Jovan je uoči Prvog svetskog rata završio vojnu akademiju u Šartru. Ipak, uprkos tome, kao i činjenici da je puna četvrt veka igrao i vodio ekipe u Francuskoj, nikada nije hteo da uzme francusko državljanstvo. Doživeo bi to, tvrdi, kao veliku izdaju Srbije.
Čovek koji sebe naziva depresivnim optimistom i ratobornim mirotvorcem, iako je duboko zagazio u devetu deceniju, i dalje je okretan, a na terenu spretan s loptom, toliko da bi se i mlađi postideli. Na košarkaške utakmice ne odlazi često, jer smatra da one sada služe za promociju prostakluka.
– U moje vreme utakmice smo igrali subotom, a imali jedan trening, četvrtkom, i tad se nismo previše zamarali, da bismo bili odmorni za meč. Sad igrači treniraju i na dan utakmice. A nije bilo ni zakucavanja. Sećam se, jednom se jedan saigrač popeo drugom na leđa i dao koš, pa su posle novine objavile “košarkaši uzjahali!” Kasnije, kad je i Korać počeo da blista na terenu, košarkaši su postali popularniji od fudbalera.
Čovek koji je doživeo da pedesetih ima i svoju sličicu iz čokolade za decu, kao i na ogledalima, koja su kupovali vojnici i “zuske”, sebi pomalo zamera što je sve u životu radio brzo, u hodu. Zbog toga je, smatra, brzo i došao u ove godine. Da se rodi ponovo, samo bi malo “spustio loptu”.
Photo: MN press, kkcrvenazvezda
1 komentar
Slava mu, neka pociva u miru,,, Nece ga zaboraviti zvezdasi nikad, ponosni smo na nasu legendu,,,