Dakako, igra se košarka i na sjeveru Evrope! Igra se u školama i klubovima, jer gotovo svaki skandinavski kvart ima sportsku dvoranu ili igralište pod vedrim nebom. Egzistiraju ovdje i prave lige, igraju se i nordijska prvenstva, a nisu rijetkost ni obični ulični turniri, pa čak ni revije u kojima se nadmetanja „trojkaša“ nude kao posebna poslastica.

Na prvi pogled, reklo bi se, sve je kao i kod nas na Balkanu. A, opet, gotovo ništa nije isto.

I – nije isto!

Jer, sve ovdašnje državne blagajne su prebogate za naše prilike, a nedostižnim se čini i životni standard po kome su ove zemlje među najbogatijima u svijetu.

Važan segment tog standarda je i sport u koji se na svim nivoima nesebično ulaže. Ali samo u izgradnju objekata. I uz jasno opredjeljenje da bavljenje sportom nikom nije privilegija, već mogućnost koja se svima jednako nudi. A ko hoće više mora se i sam potruditi da pronađe dodatna sredstva. Prije svega kroz marketinške aktivnosti i institucije zainteresovane za vrhunske rezultate. Takvih ima i uvijek su spremne da podrže šampione.

Pravi profesionalci ovdje su, prije svih, hokejaši. U svjetskom su vrhu i takav status i imaju. Dobro zarađuju i fudbaleri, ali su daleko iza „ledenih oklopnika“. Poneko živi i od košarke, ali se u njoj niko nije obogatio. Čak ni reprezentativci. Jer, i dok igraju moraju još ponešto raditi da bi primili dogovorenu mjesečnu platu. A kad okončaju igračku karijeru valja im se latiti ozbiljnog posla od kojeg treba živjeti.

Zvuči gotovo nevjerovatno: prije dvadesetak godina dočekao sam u Norčepingu košarkaše Zagreba, koji su u Evropskom kupu igrali sa prvakom Švedske. Dva sata prije utakmice domaćini su po svoje goste došli do hotela sa dva kombija. Jednim je upravljao trener, a drugim kapiten ekipe Dolfinsa. Kada sam to kazao treneru Zagrepčana Pepsiju Božiću, čudom se čudio. A to nije bilo sve. Na ulazu u dvoranu karte je cijepao predsjednik kluba, jedan od važnijih gradskih ljudi, dok je zvanični spiker na utakmici bio direktor najveće robne kuće. Vjerovali ili ne, bez krune nadoknade!

E, sad, je li baš ovaj čisti amaterizam glavni razlog što košarka nije ušla „pod kožu“ hladnim sjevernjacima, ili je jednostavno „neće“, teško je reći. Tek, činjenica je – vole je, igraju, ali su daleko od evropskog prosjeka, a o vrhu da i ne govorimo.

Šveđani su prije tridesetak godina pokušali da zagriju atmosferu dovođenjem trećerazrednih Amerikanaca, koji u razvoju ovog sporta, nažalost, nisu ostavili kvalitetniji trag. Jedino su mnogi od njih ovdje uplovili u bračne vode i tu ostali, nastavljajući karijeru kao treneri (Keli Grant, Kris Grunberg, Džef Tejlor, Fred Drains…). No, ni to nije pomoglo.

Očekivalo se potom da će val izbjeglica sa Balkana početkom devedesetih donijeti sa sobom potrebni košarkaški žar, i da će s njima basket na švedskom tlu dobiti svježu snagu. U početku je izgledalo da se baš to i dogodilo, jer su vrlo brzo glavni aduti u nekoliko timova postali igrači iz naših krajeva, a u reprezentativni sastav ušli su Bosanci Ervin Mušanović i Mirsad Đubo, te Siniša Prtić iz Malmea. Nešto kasnije pridružio im se i Danijel Dajić, porijeklom iz Srbije, dok je Sarajlija Goran Samardžić nekoliko sezona bio među najboljim elitnim strijelcima. Danas na tom planu egzistira samo jedno ime – Bosanac Dino Pita, koji se nakon dvije godine provedene u Belgiji ponovo vratio u Švedsku, u tim selektora Vedrana Bosnića.

Prijatno osvježenje jedno vrijeme bili su i Štokholmski orlovi (bivši Beli orlovi), klub srpske zajednice u Švedskoj, koji su godinama dominirali Prvom ligom, da bi 2012. izborili mjesto i u elitnoj konkurenciji. Nakon samo godinu povukli su se iz takmičenja, kako je objavljeno, „iz ekonomskih razloga“. Onda su ponovo trijumfovali u Superligi, pa potom, zbog konflikta sa Savezom, povukli iz takmičenja sve seniorske ekipe i posvetili se uglavnom radu sa mladima.

Sa svojim prvoligaškim sastavima nisu ustrajali ni timovi bosanske zajednice u Švedskoj. Klub u Norčepingu je potpuno ugašen, a u Landskroni se usmjerio samo na omladinske selekcije.

Naših, naravno, ima u timovima od Malmea do Lulea. Listanjem sastava ekipa nailazimo na prepoznatljiva imena sa bivših jugo-prostora: Toni Prostran, Nebojša Pavlović, Stefan Živković, Aleksa Šolević, Aleksandar Danilović, Mario Blažević, Adnan Kadrispahić, Žarko Jukić, Jasmin Kovačević, Toni Bizaca, Anes Zeković, Dino Cinac, Dino Pita, Jovana Ćirić, Semra Kilić, Katarina Milenković, Una Kadirić, Tina Trebec, Anita Ilić, Jelena Jakovljević, Ana Baletić, Milica Paligorić, Tamara Ružić i Andriana Minić. Među trenerima su, pored Bosnića, na saveznom nivou još i Ante Đogić i Adnan Ćuk.

Kad se sve sabere – ima nas. Ali, samo Pita, Bizaca, Prostran i Pavlović u svojim timovima igraju zapaženiju ulogu, tako da, ako Vedran Bosnić kao selektor ne uradi nešto više, na švedskom košarkaškom tlu proći ćemo kao i Amerikanci – pamtiće nas uglavnom kao svoje zetove. Jer su mnogi, poput Mušanovića i Ćuka, već uplovili u bračne vode sa Šveđankama.

Photo: Basketsverige