Još nedavno, dok je bilo toplije i dani su bili duži, znali smo, moj prijatelj Souly i ja, sjediti na kakvoj gradskoj klupi pod zelenom lipom i bistriti životne mudrosti. Kako se uzbudljivosti njegovog života nalaze uglavnom u prošlosti, a moja se svakodnevnica sastoji od većinom ljudima nerazumljivih događanja, rujemo po stalno istim temama košarke i politike i njihove mješavine, ako je uopće crtu razgraničenja moguće postaviti. On tvrdi da su sve najbolje utakmice već davno odigrane, da su se svi najbolji košarkaši već davno rodili i umirovili, i da su sva napeta prvenstva okončana još tamo negdje dok je njegov život bio uzbudljiv… Nije da se u svemu ne slažem s njim, čak mu i vjerujem ponekad, računam, nešto je stariji, kosa mu ne pritišće mozak pa jasnije razmišlja, ima osobne uspomene iz dvorana dok se još pušilo u njima, još služio je JNA. Ne kao ovi danas, salonski ljevičari, navijači desničari i ostali civilni vojnici; čovjek ima nekog životnog iskustva. Iako mu jedino zavidim na iskustvima sa češkim manekenkama, ali to je druga priča sad. Souly je u odnosu prema košarci ono što je Slavoj Žižek u odnosu prema glazbi/umjetnosti. Za jednog nema dobrog albuma nakon početka 1970-ih, za drugog nema dobrog košarkaša koji nije stasao u Yu ligi.

O čemu mi pričamo onda, mudar čitatelj bi se mogao zapitati nakon prvih nekoliko uvodnih redova? Pa vidite, kako nemamo uređaje za prisluškivanje masa i dostup arhivima tajnih službi, koristimo sport/košarku kao ogledni primjer društva u kojem živimo i onog kojem se kao divimo. Primitivci se uvijek dive „zelenijoj travi“, ponajviše dok nisu pasli na njoj. Kad odgule svojih prvih nekoliko ispaša brzo shvate da je sve to isti napoj, čak i da je kući bolje jer uz travu uvijek ima još malo i sa strane. Tako se „mi“ divimo dalekim sportskim ligama i igračima, a bez obzira što imamo sva čuda tehnologije i mogućnost jasnog gledanja toga čemu se kao divimo…“mi“ i dalje ne razumijemo da s ove strane bare može biti jednako dobro kao i s one, ili da barem može biti jednako loše.

Gotovo tri desetljeća košarkaši s ovih prostora odlaze u NBA uz pretežno velika očekivanja javnosti, ali i njih samih. U početku smo mislili da su toliko veliki talenti i znalci da će sama ta činjenica biti dovoljna za njihov uspjeh… Petrović ili Kukoč… pa je trebalo težak put preći do tek solidnih uloga i epizodnih majstorija. Bili smo odlični kao „najbolji šesti igrači“ (Toni, 1996.) ili nedovoljno dobri za All Star, ali utješeni izborom u treću petorku lige (Dražen, 1993). Nekima se posrećilo upasti u pravi tim u pravo vrijeme (Divac i NBA finale 1991.), ali samo kao sporedni igrači. Brzo su uokvireni po protokolu mega tržišta, naši genijalni košarkaši tamo su bili tek prosjek. Dok se domaćim US igračima prešućivalo i ignoriralo bezbroj sitnih i krupnih „zadovoljstava“ (marihuana, alkohol, doping, kocka, kućno nasilje, rasipništvo, kokain, oružje, razvrat…) pušačkim sklonostima naših pionira u NBA (Dino i Paspalj) nije bilo oprosta. Duhanom prestravljeni narod US-a sve zlo je vidio u tom nikotinskom dimu… i valjda je bilo logično pitati im se… zar su ti istočni Europljani toliko glupi da ne razumiju koliko je zlo proizvela naša industrija i plasirala ga diljem svijeta kao oličenje nečega ultra cool??!?!

Pao je tako Žarko u San Antonio jer nije želio prestati pušiti, današnji blogeri tvrde da je to razlog i Dinove kratke karijere u Bostonu. Na njega se posebno okomio poznati NBA pisac i analitičar Bill Simmons, kao primjer pušača limitiranih atletskih/aerobnih sposobnosti i osobe koja nije znala odabrati tadašnju suprugu prema „visokim mjerilima profesionalne lige“ gdje su žene košarkaša uglavnom obrazovane, samostalne žene bez ambicija za slavom. U najboljoj sezoni 1995/96 Rađa je imao prosjek od skoro 20 koševa i 10 skokova. Danas takvu NBA sezonu na poziciji krilnog centra od Europljana ne može odigrati nitko. Slobodno tržište i kapitalistička ekonomija je s relativnom lakoćom prihvaćala simpatične divove iz zabiti europskog istoka koji nisu znali sklepati rečenicu engleskog – tipa Divca – ili su naprosto tolerirali Tonijevu skromnost ili prilagodljivost nakon pokojeg majstorskog poteza. Bilo kakva naznaka neprilagodljivosti ili vlastitog stava – vodila je ka izlaznom pravcu. Samo su Draženova upornost i radna etika bili nešto što je obećavalo više od uokvirene uloge bijelog pucača trica, do tragične smrti.

Kako je početak ’90-ih označio globalni slom komunizma i omogućio bolju povezanost istoka i zapada u ekonomskom i kulturnom smislu, tako je i NBA liga postala slika tog vremena. Uz ex-Yu igrače počeli su dolaziti i ex-SSSR košarkaši. U rookie sezoni 1989/90 na statističkom dnu bio je Paspalj s 2.6 ppg, pa Volkov s 5.0, slijedio je Dražen sa 7.6 i Divac s 8.5, a na vrhu je bio Šarunas Marčiulionis s 12.1 ppg. I nemojte misliti kako je samo Petrović imao oštru konkurenciju na bekovskim pozicijama u Portlandu, Šarunas se te godine za mjesto na parketu borio s Timom Hardawayem, Chrisom Mullinom i Mitchom Richmondom. Mullin je bio dio prvog Dream Teama, Richmond je nastupao na Olimpijadi 1996, a Hardaway je zbog ozljeda dočekao svoju priliku tek 2000.

U biti, osjećam da sam se počeo previše udaljavati od početne ideje za ovaj tekst. Jedna od vječnih tema između mene i Soulya je pozicija igrača s naših prostora unutar društvene strukture NBA lige i kao takva zrcalni odraz percepcije takve velesile prema nama i nama sličnima iz područja istočne Europe unutar svjetske strukture. Teza je pomalo filozofsko-geopolitička pa ću je probati prizemljiti narodnim rječnikom. Pitamo se, dokle smije napredovati jedan Balkanac, ili Balkancu blizak istočnoeuropljanin, a da se takav napredak ne počne smatrati smetnjom ustaljenom društvenom poretku. Ili, možda bi bilo jasnije ako modificiramo Krležine riječi… koliko bi bilo prihvaćeno u Beču kad bi jedan konjušar iz Zagreba postao npr. gradonačelnik Beča, ili čak kad bi mnoštvo konjušara zauzelo važne gradske funkcije?

Tolerancija je na vrhuncu dok veliki Vlade s bradom mrmlja nerazumljivi engleski u nekom američkom talk-showu, ili Toni diže pehar za „najboljeg šestog igrača lige“, ali da li je prihvatljivo da oni postanu vodeći igrači NBA momčadi? Unatoč našim višegodišnjim besjedama i pokušajima da prodremo u tajne sustava odgovore nismo našli. Imamo samo indicije, a indicije se slabo drže pred porotama, sve su to neke kao okolnosti koje bi se mogle tumačiti na ovaj ili onaj način. Mi ih tumačimo na svoj mali, zatucani, skučeni način, s malene klupe, ispod lipe jednog europskog grada.

Naša teza je da veliki sustav „zapadne demokracije“ počiva na mitu kako su oni vrhunac društvenog uređenja i u njima leži spas za ostatak čovječanstva. Rješenje je jednostavno, pustite da vam implementiramo „zapadnu demokraciju“ milom ili silom i time ćete postići željeno blagostanje. Svako svjetlo (čitaj zapadna demokracija) ima suparnika u obliku tame (čitaj socijalizam, komunizam, sve što dolazi iz Rusije ili Istočne Europe, sve što u svom nazivlu ima premalo samoglasnika, sve što je predstavlja prijetnju „demokratskim slobodama“). Kako bi ove činjenice ostale vječno neupitne, stanovništvo „zapadnih demokracija“ mora biti odgajano i dresirano da vjeruje kako je sve iz „tamne strane“ loše, manje vrijedno, siromašno, ružno, strašno, gladno, bolesno… Ove postavke se čuvaju, održavaju i uzgajaju putem medija, filmske umjetnosti, svih drugih oblika umjetnosti i sporta…da, pogotovo sporta!! Nije li prepucavanje Istoka i Zapada kroz Olimpijade za vrijeme Hladnog rata bio ogledni primjer? Sport je samo alat nekih viših i pohlepnijih ciljeva, igra je samo dok se igra na kvartovskom igralištu. Čim se počnu oblačiti dresovi, na njih stavljati grbovi, ispod njih zastave, a na leđa sponzori… pretpostavite sami.

U tom malom vakuumu dok je između velikih svjetskih sila zavladalo nekakvo primirje od 10-15 godina krenuli su s istočnog dijela istoka naši košarkaši u bolje lige.

Souly me obično prekine negdje u ovom trenutku kad krenem s filozofijom u nedogled i počne kontrirati. Što ćete, drugačije ne zna, uvik je kontra, bilo čega. Traži da mu objasnim te svoje teze, dokumentiram, traži najmanje rupe u podacima, podmeće, provocira…. Dobro je Souly, lakše malo! Ovo je samo besjeda na kvartovskoj klupi. Znam da je Divac imao zavidnih sezona tamo još dok je igra u Lakersima. Bio je startni centar godinama, a i Draženu su dali priliku da se dokaže, dali bi mu sigurno i još više da nije nastradao. Obično mu ukližem u bezobraznu gubicu s redovitim šah-matom… je li ono, koji je tebi naš najbolji košarkaš ikad? Ćosić! Promrmlja Souly. A daj mi reci jel ono on izašao na NBA draft 1972? I molim te podsjeti me kako je sve to prošlo? Koliko si me podučavao, Ćosić je prvi Europljanin izabran u sveučilišni All-American tim pa ga je Portland draftao kao 144 pick. Onda je Krešo odlučio ostati još godinu na fakultetu i opet bio zvijezda i glavni igrač pa su ga draftali Lakersi kao 84 pick godinu kasnije. Na olimpijadama, svjetskim prvenstvima i sveučilišnoj košarci je razvaljivao, zašto mu nisu dali pravu priliku u NBA? Znam da bi odlaskom tamo izgubio mogućnost nastupanja na amaterskim natjecanjima i za reprezentaciju, ali ne čini li te da je cijeli pristup pri njegovoj selekciji bio poprilično podcjenjivački? Pogotovo kad se pogleda draft iz 1973., tamo gotovo da nema kvalitetnog centra koji bi mu konkurirao, osim možda Swen Nater.

Hmmmm, da….svašta bi mogao iskopati zlonamjerni kopač po sportskoj povijesti iz ovih podataka. Možda se Krešo želio vratiti kući i igrati prvenstva sa starim suigračima, možda se zasitio života u dalekoj zemlji, možda nije želio biti samo jedan od mnogih igrača u profesionalnoj ligi koja mu je kulturološki i na svaki drugi način strana, možda mu je dosadila klima tamo ili mu je usfalilo domaćeg maslinovog ulja… a možda se osjetio omalovažavan i sputan i podcijenjen pa kako ne bi cijela stvar otišla predaleko na vlastitu štetu odlučio se za povratak u Europu. Krešo je bio debelo ispred svog vremena, barem 15-20 godina. Budimo iskreni – Ameri nikad nisu imali visoko mišljenje o europskim košarkašima, tj. njihovoj mentalnoj i fizičkoj spremnosti za igru u NBA. Danas će vam to mnogi i priznati, onako kao osviješteni rasisti koji nakon što su „progledali“ sad imaju ispravna mišljenja. Krasan primjer je Colin Cowherd, voditelj vrlo gledane i slušane sportske emisije THE HERD, koji je prije par tjedana ugostio umirovljenog Barona Davisa i dao svoj kratki komentar što je on mislio o „međunarodnim igračima“ – https://www.youtube.com/watch?v=zWgdCmMjhOY (počnite gledati negdje oko 3:45 min). Još bolji primjer je poznatiji Stephan A. Smith i njegova reakcija na draft izbor 2015. od strane NY Knicksa. Na opće čuđenje, teatralno zgražanje voditelja i bučno negodovanje dvorane u New Yorku gdje se draft održao, tadašnji GM New Yorka, Phil Jackson, izabrao je Latvijca Kristapsa Porzingisa. Visoki, bijeli, mršavi mladić iz neke tamo daleke i nepoznate istočnoeuropske zemlje izazvao je salvu negativnih komentara i od samog starta bio označen kao promašeni visoki četvrti izbor. Porzingis danas igra svoju treću sezonu i na putu je da postane jedan od najboljih NBA i europskih igrača ikad.

U ovoj situaciji zanimljivi su lik i djelo Phila Jacksona. Phil je bio trener Bullsa kroz 1990-e i s njima osvojio 6 naslova. Zadnja tri i s Kukočem kao važnom karikom u možda najboljoj momčadi ikad u povijesti košarke. Toni je bio najbolji šesti igrač, odličan razigravač, odigrao je podosta vrhunskih utakmica u playoffu i finalima, prilagodio se ulozi trećeg napadača iza Pippena i Jordana, uglavnom bio zdrav i bez nekih skandala van terena, ali njegov trener Phil Jackson nije našao za shodno da ga spomene u svom govoru pri primitku u Kuću Slavnih 2007. Nabrojao je sve glavne igrače, uključujući i epizodiste tipa Luca Longleyja i Juda Buechlera, ali Tonijevo ime mu nije prešlo preko usana. Je li to bilo slučajno (počnite gledati oko 8:00 min)? Kao što mu je „slučajno“ i podcjenjivački dao strip da pročita (oko 30:00 min), dok je ostalim igračima podijelio knjige. Kukočeva uloga u Bullsima i način kako je danas NBA struka vrednuje i promatra je os oko koje se vrti cijela ova teza o nekoj vrsti neprihvaćanja i rasizma. Balkanac prvo prolazi strogi test karaktera i muškosti koji obavezno uključuje određenu poniznost, slamanje i modificiranje karaktera, nakon čega biva prihvaćen ili odbačen od elitnog NBA svijeta. Prema današnjim NBA kroničarima Kukoč je bio negdje 7.-8. opcija Bullsa, nakon Jordana, Pippena, Rodmana, Harpera, Kerra pa i Longleya i Buchlera. Nešto tipa Hezonje danas, i to kad je dobar dio ekipe ozlijeđen.

Souly me zamišljeno gledao cijelo vrijeme dok sam iznosio ove tvrdnje. Otpuhuje dim i mota novu škiju svojim požutjelim prstima. Nikotin mu daje dodatni poticaj i ponovo kreće s paljbom i provokacijama. Zar to nije normalno na počecima? Svi smo uvijek oprezni prema novom i nepoznatom pa su tako bili i NBA igrači i treneri prema našim igračima. Kasnije su bili daleko prihvaćeniji. Već krajem 1990-ih dolazi do značajne promjene u pristupu. Klubovi dovode Sabonisa, draftaju mlade nade tipa Stojaković, Nowitzki, Turkoglu, Okur, Parker, Ginobili. Danilović je imao par prolaznih sezona u Miamiju, Boston je pokušavao dovesti Sesara svim silama, Giriček je imao pokoju dobru sezonu na početku… Netko je morao biti žrtva početka, pionir koji je stradao u divljini nepozatog teritorija. Malo je žalosno da Dino, Toni i Dražen nisu igrali All Star, a Mehmet Okur, Zydrunas Ilgauskas, Hedo Turkoglu i Andrej Kirilenko jesu. Naši igrači su otvorili vrata cijelom svijetu, šta ćeš, takvi smo ti mi, radimo velike usluge i ne tražimo ništa zauzvrat.

Ipak nešto nam ne štima s ovim tezama, nekako ne stoje, negdje u dubini znamo da postoji nešto nedorečeno, nekorektno, nešto što ostavlja trag gorčine. Možda ono finale zapadne konferencije 2002. kad su Sacramento Kingsi predvođeni Weberom i balkanskim trojcem Divac, Stojaković i Turkoglu (da, Hedo je porijeklom iz Sandžaka) po svim mjerilima i kriterijima trebali dobiti moćne All American Lakerse? Shaqu se sudilo viđeno i neviđeno, Divac je dobivao osobne za puhanje mu po vratu. Komesar lige David Stern je lebdio negdje iznad utakmica, jedan od sudaca je progovorio kako stvar nije baš najčišća, taj sudac je nakon toga ocrnjen i osuđen zbog kocke, završio u zatvoru, upropaštene karijere, čak je FBI imao motiva za pogledati regularnost utakmica. Cijela stvar je nekako pala u zastaru, maglu, slučajnost. NBA je ipak biznis, velika tržišta i klubovi velikih gradova imaju prednost. Mali Sacramento nikako nije mogao biti predstavnik velikog NBA kapitala. Ako ne mogu igrači Lakersa pogurat će malo uprava i sve će biti ok, svi zadovoljni. Velika dinastija Kobe-Shaq nastavlja dominaciju, gledanost raste, TV prava su sve skuplja, proporcionalno tome rastu i ugovori igračima, proporcionalno tome i igračima malog Sacramenta, pa na kraju nitko nije zakinut. Zanemarit ćemo političku situaciju u US i svijetu te sezone 2001/02 i cijeli globalni kaos novih ratova i podizanja zidova. Možda ipak ne bi bilo tako isplativo da su u tom trenutku Kingsi postali prvaci lige?!

Ipak, tako dobra igra naših i vaših nije prolazila nezamijećena pa su draftovi ranih 2000-ih bili natrpani polutalentima koji su koristili val otvorenosti najveće svjetske košarkaške lige. I tamo je iskočio jedan Balkanac, stanoviti Darko Miličić, izabran 2003. kao drugi pick iza LeBrona Jamesa, ali ispred C. Anthonya, C. Bosha, D. Wadea, C. Kamana, D. Westa, K. Korvera… Svi ovi nabrojani igrači nastupili su bar na jednom All Staru i ostvarili solidne ili zavidne karijere. Darko nije. Darko je obojao kosu u plavo, tetovirao se, politički i svjetonazorski kompromitirao, potpisao ogromni ugovor, pravio tulume i živio život neiživljenog mladića neograničenih financija, daleko od roditelja, i pušten s lanca. Darko je odigrao nategnutih 10, prosječno slabih NBA sezona, osvojio naslov kao rookie, promijenio 6 klubova. U najboljim danima je uspio dogurati do 8.8 koševa i 6 skokova za oko 25 minuta po utakmici. U godinama koje su slijedile neki od prvih ili drugih pickova drafta bili su Emeka Okafor, Andrea Bargnani, Marvin Williams, Greg Oden, Michael Beasley, Hasheem Thabeet, Evan Turner, Derrick Williams, Anthony Bennett… Skupina precijenjenih, koji su postigli premalo, nisu opravdali tako visok pick, igrači koji su imali problema sa zakonom, obiteljskim nasiljem, nedostatkom volje i želje za igrom… ali Darko redovito iskače kao jedan od, ili čak najveći promašaj NBA draftova. Fenomen je toliki da se o Darku upravo snima dokumentarac. Pitanje za sve nas – da li bi imao isti tretman zbog svojih ne-uspjeha da ja samo još jedan usputni, neki lokalni Joe Smith?

Prevrćući tako bližu i dalju prošlost Souly i ja živimo u nadi kako je sadašnjost bolja nego prošlost, treba nam ta utjeha da bi nam život izgledao veseliji. Barem je danas bolje, rasizma nema, prihvaćamo različitosti, toleriramo se i zajedničkim snagama gradimo bolji svijet. Nadamo se, uvijek se tako nadamo – pa nas prevari novotarija koja se zove Advanced Statistics, iliti Napredne Statistike. To je gomila podataka o svemu i svakome u košarkaškom NBA svijetu gdje se svašta može iščitati ako ste npr. Balkanac zvan Goran Dragić. Dragić je jedan od dvojice startnih bijelih europskih NBA playeva (drugi je Rubio u Jazz-u). Samim tim mu treba odati počast jer je konkurencija opako moćna na poziciji gdje crni Amerikanci dominiraju svojim atletskim predispozicijama, kontrolom lopte i urođenim talentom. Bijelci su više kao slučajnost, a još kad su iz Europe pa s Balkana pa kad godinama u nizu mogu odigrati na vrhunskoj razini…. takvih gotovo da i nema. Dragić je posebna sorta, takva brzina, osjećaj za igru, šut i kontrola lopte drži ga već 10-ak godina u NBA. Sigurno mu nije odmoglo da mu je Nash bio prvi mentor dok je igra u Sunsima. Ali, ovdje nije tema njegov talent nego odnos sudaca prema njemu. U Naprednim Statistikama Dragić je redovito pri vrhu po ulazima pod koš među playmakerima, sezona 2016/17 bio je u top 5. Logikom igre trebao bi biti u top 5 po iznuđenim faulima i izvođenju slobodnih bacanja, ali ne, tu je daleko iza. Svi drugi playmakeri tipa Thomas, Harden ili Westbrook, koji baziraju igru na brzim ulazima, su ujedno i top 5 u slobodnim bacanjima. Zašto su kriteriji kod Dragića drugačiji? Situacija je postala toliko očigledna da se ove godine i njegov trener u Miamiu javno požalio na ovu činjenicu.

Da Balkanci uvijek podmeću glave na kriva mjesta potvrdio je ove godine i Nikola Mirotić s potresom mozga i frakturom kostiju lubanje. Umjesto javne osude i oštrih sankcija nad njegovim suigračem, barem osude nasilja unutar jednog tima koji mladima služi, nažalost, i kao uzor – čula se samo gromoglasna buka ignoriranja, formalna suspenzija i zataškavanja problema. Relativiziranje cijele situacije najbolje oslikava stav legendarnog Shaqa koji sad dane provodi lupetajući gluposti kao TNT komentator kojem je cijela situacija „normalna“ i „takve se stvari dese“.

Svašta se desi ako ste s dalekog Balkana, ili se zovete Pero Antić. Možete zalutati u NY u neki noćni klub sa suigračima, doći u sukob s policijom (Thabo Sefolosha) gdje vam policija slomi nogu, a vi se nakon toga naprasno vratite u Europu nakon sasvim solidne dvije NBA sezone.

Brate Souly, nije više potrebno kopati po ovim bespućima društvene realnosti. Zna se gdje smo i gdje nam je mjesto. Kako reče jedan domaći pjesnik… mi smo takva nacija, nismo za astronaute, al lomit ćemo kosti dok čuvamo vaše aute…. Naše glave ipak nisu toliko napredne da bi vodile politiku svijeta i svjetskih liga. Mi smo se izborili za svoje mjesto u svijetu, kakvo god ono bilo, i sad svi znaju odakle smo, zato samo pogledajte što kaže ovaj komentator na Miloša Teodosića tamo negdje oko 0:30 min. Utakmica je odigrana sredinom 12. mjeseca 2017.

Photo: Printscreen