Prošlo je već ponešto vremena od mog posljednjeg teksta za Kos magazin. Bilo je to na kraju 2020. godine. Tih potresnih dana živjelo se za druge, za one ugrožene u potresu i, iskreno, nisam pratio basket do sredine siječnja. Uz ta nemirna i ne samo zbog potresa potresna vremena, koronavirus ne jenjava. Napada nam bliske prijatelje, rodbinu, ljubavnike, a bome i neke heroje, kao što je bio veliki kantautor Đorđe Balašević.
Uz čitavu bulumentu starijih i sredovječnih sportaša, ista je bolest pokosila gro političara i umjetnika, neke zauvijek, a neke na nekoliko mjeseci i tjedana. Kad tu dodate i rak, koji je uzeo jednog Mustafu Nadarevića i Duška Popovskog, notorni virus Zapadnog Nila, koji nam je uzeo Mujinu kolegicu, veliku Miru Furlan, a onda je srčani udar prije koji dan pokosio balkansku sportsku vrednotu, rukometaša i trenera, Zlatka Saračevića. Niz dogadjaja, koji bi otopio led oko srca i onih najhladnokrvnijih, netko bi rekao.
Ipak, ima i takvih, to su medijski trolovi, i oni pokušavaju biti živi na nekoliko sekundi, rigajući vatru na sve ove gore navedene, divne ljude, medju kojima su mnogi već pokojni. No, s takvima ne treba u polemike, umjetnost nas uči da postoje Grinch i Scrooge, barem kao ideje, surovi ljudi hladnog srca koji ipak na kraju nekako otope taj Grenland oko tog mišića koji pumpa. Nadajmo se istome i u stvarnom životu, barem za jednu od tih duša kivnih, srca ledom okovanih. Nadajmo se otapanju istih.
Da se vratim na NBA, moje omiljeno basket područje. Od kraja prošle godine poludili su Jazzeri, njihova muzika melje sve redom. Pogotovo segment trica, i neću sada duljiti o njima, širina im je velika, a Babo je i dalje bitna karika. Pojedinačno, Harden igra na razini LeBrona prošle godine, barem po asistencijama, a na to sam nekako najviše slab. Ako je tako, naravno da sam slab i na Jokića i Dončića, no njihovi klubovi se još moraju dokazati da bi oni bili smatrani za MVP sezone, makar je Jokić vrlo blizu tome. Ovaj puta, u ovom trenu, favorit za tu nagradu je Embiid, jer i Curry i Lillard, koji se tu šuljaju, nemaju briljantne klupske skorove, kao i naša dva genijalna Balkanca. Klupski, kao favorite vidim Jazz na Zapadu, tko će ih zaustaviti ako ovako nastave? Na Istoku za mene su to Netsi, slab sam na Hardena ove godine jednostavno, po prvi puta igra kako spada. U takvom finalu titulu bi, po meni, uzeo Brooklyn. Imaju veliko iskustvo (Durant i Irving) i nikad vidjenu volju i predstave Hardena. Naravno, ima još mnogo velikana i majstora u toj ligi, ostaje nam vidjeti njušim li i ove godine dobro.
Ovaj tekst, nazvan kako je nazvan, pišem zapravo o Mariju Hezonji. Zašto ga spominjem iza sredine teksta, jeli on toliko loš košarkaš, ili sam ja toliko loš novinar? Istina je, vjerojatno, negdje u sredini. Jedino dobro što je Hezonja imao na ulasku u NBA ligu je PR. No, PR je opasna stvar, konkretno, protiv njega se okrenuo i očito mu stvorio preveliki pritisak u najjačoj ligi svijeta. Prve dvije sezone u Orlandu su mu mizerne, slično kao i Benderove, Rudežove, Žižićeve, Zupčeve i trenutno Šamanićeve. Treba reći, svi izuzev Šamanića dobili su priliku da se razmašu.

Ne znam gdje je Rudež, igra li još, no u NBA – u nije. Bender, Žižić i Hezonja su u Europi. Toliko o interesu NBA lige, barem u ovoj fazi njihovih karijera, plus im je svima da nisu stari. Šamanić se tek treba dokazati, a Zubac je u fazi dokazivanja, po meni, ide mu sasvim solidno, u obrani i odlično. Šarić i Babo su se u startu dokazali, i čine to i danas u NBA ligi. Većina Srba se u ligi dokazala, nažalost ne i onaj najtalentiraniji, hakler Teo.
Hezonja je, pak, ipak imao dobru trežu sezonu u Orlandu. Spletom okolnosti zabijao je deset u sezoni, gotovo 80 utakmica, na više od pola njih s barem jednom ukradenom loptom, znači, s dobrom obranom. Ali, u lošem klubu. Ta sezona, treća, kupila mu je četvrtu i ugovor u Knicksima, s kojima je imao dobrih trenutaka: banana LeBronu, kucanje preko Freaka i još nekih, triple double. No, opet u lošem klubu. Nadalje, dovoljno dobar za petu sezonu u Portlandu, vjerojatno uz dobar PR njegovog prijatelja Nurkića, on u prvom Draženovom NBA klubu igra skromniju sezonu i od Draženovih jedne i po, koji je u tom vremenu dobivao puno manje minuta od Marija. U playoffu Hezonja nije bio super Mario, već neki solidni igrač u rotaciji, da ga ne uvrijedim s drugim opaskama. To mu nije donjelo novi NBA angažman, ali jeste ugovor u Europi (Panathinaikos), za koji je potpisao prije nekoliko dana.
Što mogu reći o Hezonji na njegov 26. rodjendan, koji je upravo u trenucima u kojima ovo pišem? On je, po meni, po talentu bolji igrač od Dončića. Sad, neka me razapnu stručnjaci, dajem im za pravo, ali, rekao sam PO TALENTU. Vjerujem i da je dobar radnik, analizirati njegovu košarku detaljno neću, no, reći ću, voljni moment na samoj utakmici mu debelo fali. On ga je debelo iznevjerio i mislim da zato nije u ligi, kojoj realno pripada, u NBA. Velim, plus je da je mlad i da još stigne biti tri koplja bolji igrač, i mislim da to može biti, dovoljno je dobar za to.
U reprezentaciji, dok je igrao, bio je solidan, ponekad i bitan. Način na koji je odbijao igrati u repki je neobičan, no, vjerojatno se može izgladiti. Izgleda da Hezonja odjednom ima volje za repku, a Mršić i Radja će, ako Mario proigra, sigurno tom osobenjaku dati novu šansu.
Iskreno, mislim da je on najbolji u toj repki, bolji i od Šarića i Babe. Ako Kukoč već nije izbornik, nego savjetnik, neka se malo bolje aktivira u toj ulozi. Mislim da on Veljka može uvjeriti da Hezonja može biti play u repki, samo treba pogledati kraj sezone u Knicksima i vidjeti će se da je on idealan za tu, najviše od Ace spominjanu, deficitarnu poziciju. Šarić i Hezonja su naši najsvestraniji igrači, usput, dugo se poznaju i mislim da bi opet dobro funkcionirali.
Za kraj, sretan rodjendan Super Mariju, puno sreće u Panathinaikosu, a općenite želje, da se tlo u potpunosti smiri, kao i naš fokus na zdravlje, u vremenu kada se isto bombardira sa svih strana. U uvodu navedeni velikani neka počivaju u miru, do neke druge zgode, vaš zagrebački ekstremni centrist (ko na Alci u Sinju).
Photo: NBA