Početna BLOG: SOULYSouly: Neko je uništio jugoslovensku košarku

Souly: Neko je uništio jugoslovensku košarku

od Duško Miletković Souly
20 pregleda

Neko je uništio YU košarku. Zatire je i osporava na svakom koraku, a igru ne kuži nimalo. Baš nimalo. Uništio ju je službom onima koji od tog ponajveć profitiraše, pare od bogatog tate i lipe mame naslediše, a falš rifove cover-bendova iz minulog stoljeća zasviraše. Profitiraju i nadalje, svakim osvrtom, kolumnom, sjećanjem i iskrivljenim dokumentarnim uratkom, čijim kadrovima, gotovo neprimjetno i sasma nepotrebno, proteturaju i južnoslavenski majstori narančastog baluna u svom zadnjem valceru. Petokolonaši rovare pod krinkom internacionale. Ne trebaju košarkaške statistike za to. Bacite oko na dešavanja – pobogu.

Mene nekako baš zaboli za modernu, zauvijek isključen sam iz većine sokova i košarkaških tokova, moji preci davno cviće mirišu odozdo, pa uživam dok drkam na prošlost i mnogo duvam to čudno košarkaško bilje, smilje i bosilje, baš mnogo, i sve me nekak više zanima no košarica. Ljubav, moda, prehrana i strip. You name it… Sad više nego ikad.

Obratih se na najužu (najjužu po vuku i medvjedu) misao. Nema me, nestajem lahko, a nema ni drugih. Nema ih, jer u sličnom su ustrojstvu. Nema ni onih posljednjih proplamsaja od strane trenerskih legendi, zadnjih nositelja značke jugoslovenstva koje podugačak zvjezdani staž imadoše i raju uvjeravaše da postojimo u konačnom hropcu košarkaških življenja.

Đe su Duda, Svetislav, ŽOC… kao ultimativni križari genijalnog košarkaštva? Guštaju nad zasluženo ostvarenim u svojim životima i bleje nad istim pitanjem sa prikrajka ličnih Olimpa. Đe je više iko normalan braćo? Šta je od legendarnosti ostalo? Mislim, osim Biserke Petrović i sličnih giganata poput Crvene zvezde koja nikako da ponovi učešće na F4 Evrolige i konačno promijeni ime u npr. Crna šubara da više ne nosi to nehtjeno, nametnuto ime iz bivše tamnice naroda i buržujčića.

Znate ko ostade? Ostadoše uglavnom prosječnjaci koji palamude. Naravno, ima još milimetrić prostora, budžaci i nacionalna, lokalno-patriotska brlja. Jer od košarkaštva prošlost živimo mi ljubavnici ovdašnji, a i vi prekodrinska, prekounska i prekokupska braćo. Nijedno od nas nemamo ništa više od kurčevitosti golog, jalovog nadanja u dobar basket i praćenja vijesti na portalima na kojima je sve super, nikad bolje, rekordno…

Ipak, na drugu, nekošarkašku stranu, dobro živimo, slobodnije no ikad; tako da i pored virusno-košarkaških nedaća što obasuše nas rafalno, mi hedonišemo masovno. Maske sad legalno nosimo i za dobar regionalni basket bogtepitajkoga prosimo; neki čak toliko srama imaju, pa pečurke nasred parkova iz zemlje čupaju i opasne štuke iz gustiša svakodnevnice gutaju. Kako bilo – pravo na mišljenje svi imamo!

Prošlosti, hvala ti i oprosti; genijalnih košarkaških misli može da se čuje i danas, a moja slamka spasa zove se Dino Rađa, dežurni i najviši košarkaški intelektualac u nas Hrvata (Čutura je valjda odustao pa gušta uz Erika Truffaza ili pokojnog Kukuruzovića i brdo njegovih tortilja s ćevapima u luku, omotanim ražnjićima iz okoline Pirota), valjda jedini čovik razuma zdravog i dosjetke britke u ova teška vremena. Nedavno ga opet novinari namoliše da prokomentira dva dragulja bivše nam košarke (svi kopaju po kanti prošlosti), pokojnog Dražena i penzionisanog (taj davno pokojnikom jest) Kukoča Tonija. Usporedbe same po sebi suvišne i glupe su, ali Dino itekako zna kad i šta triba reć, ka šta zna i sapatnicu sponzorskog tipa zbarit, s Balaševićem, također pokojnim i (neverovatno, ali) neshvaćenim, konobu stihom i stilom zapalit, verujući u ljubav i u se, tako da je odradio te novokomponovane novinarčiće ka poslušno kljuse.

“Ako maknem na stranu emociju i gledam samo ono što vidim na terenu, Dražen je kao vođa bio bolji. Bio je vokalan, bio je izuzetan igrač, znao je vikati na nas u svlačionici, vukao nas je raditi. Toni je više bio vođa u tišini. On je radio stvari i ljudi su ga slijedili jer je bio toliko dobar. Dražen je bio krvoločniji napadač, a Toni je bio više za ekipu, ali ti je mogao strpat’ 30 koševa bez problema. Toni je bio bolji obrambeni igrač, više ga je bilo u skoku, prvo je gledao asistenciju pa tek onda sebe, a Dražen je ipak prvo gledao sebe. Mislim da je Toni bio za nijansu kompletniji košarkaš i njemu bih dao da čuva najboljeg igrača. Dražen takve zadatke nikad nije dobivao, ali sve ovisi o tome kakvu momčad imaš i što ti treba. Da sam ja trener i da biram između njih dvojice, odlučio bih se za Tonija.”

Jednom za svagda, nadam se da je Dino, glava naše superinteligentne košarkaške hijerarhije, kulture tisućljećne (jebemumater kvalifikovasmo se na EP), konačno artikulirao ono što svi znamo. Daljnje prostituiranje naših dijamanata putem sličnih pitanja po novinama i portalima sasma je suvišno. Ne treba o njima komentara više. Zabavimo se sadašnjošću. A sadašnjost je – nima do Dina. Ni u Splitu a kamoli na svitu. Rađa je zadnji hrvatski kerber one košarkaške Juge i uspomena na istu.

A inače? Ja sjajno braćo, kako vi?. Dok naš vrli Dino je još bolje, dobrano ispred svog vremena. Da dobrano? Pa on je i u američku Kuću slavnih uša sto godin prije no što bilo bi redom. Sto godina i još više unapred bio je i vizionar zvani Nikola Tesla. Košarkaškom jednačinom – Rađa = Tesla.

Photo: Twitter

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar