Iz Laškog nam se javio čitalac, lekar po profesiji Slobodan Vujasinović. Ispričao nam je svoju košarkašku i, delimično, životnu priču. Ne spada u domete takozvane vrhunske košarke, ali je tipična za nekadašnji jugoslovenski basket koji je gotovo podjednako rastao u svim krajevima bivše države, a iz masovnosti se rađao kvalitet. Naš sajt osatje otvoren za slična sećanja svih onih koji su igrali, trenirali/voleli/gledali košarku u svom gradu, a o tome hoće (i umeju) da nešto napišu.
U našoj kući je oduvijek bila prisutna lopta. A od osnovne škole i ona košarkaška, prvo ”tigrica”, Pirot, a onda i čuvena ”voit” lopta; patike ”borovo” a kasnije ”šangajke”. Košarka je bila uvijek moj izbor, a škola majčin. Rođen sam 1957. kao jedinac u obitelji oca, oficira JNA, i majke profesorice književnosti, slavistike, latinskog i grčkog, u malom mjestu Brežice u Sloveniji, uz granicu Hrvatske, 40-ak kilometara do Zagreba. Nakon navršenih pet godina preselili smo se u Zadar, gdje je mama radila u osnovnoj školi kao profesor (ondašnjeg ) hrvatsko-srpskog jezika, a otac je bio na službi na vojnom aerodromu Zemunik, pokraj Zadra.
Kao dijete nisam u Zadru imao mnogo izbora. Osnovna i glazbena škola, gitara, klarinet, solfeđo i – sport. Zadar je bio i u to vrijeme prekrasan, ali poprilično razrušen grad, još uvek sa tragovima britanskog bombardiranja iz 1943. Košarka je bila popularna zahvaljujući velikom entuzijasti i velikom treneru Encu Sovitiju, a popularnost je učvrstila pojava virtuoza sa loptom Pina Đerđe… Nakon oprobanih svih silnih sportova – mali nogomet, plivanje, vaterpolo, veslanje, stolni tenis, atletika, gimnastika – i svih “kaljenja” na ulici, izbor je pao na košarku…
Igralište u Jazinama je bilo uvijek puno temperamentne publike. Uspomene su nezaboravne. Karlovac, Olimpija, Crvena zvezda, Partizan, Lokomotiva Zagreb (redoslijed klubova je slučajan)… Inficiran košarkom, cijeli tjedan jedva sam čekao subotu.
U školi sam morao biti odličan (i to skoro uvijek bez četvorke).To je bio moj dug prema majci. Nakon toga sam mogao u miru u dvorište. A tu je tek počinjala prava bitka za svačiji ”ulični status”. U mom širem dvorištu (Branimirova obala 14, korak do starog dijela grada) je živio i pokojni genijalac Krešimir Čosić, kao i Petar Popović, a i cijela vrsta odličnih drugih sportaša. Basket se igrao po ceo dan, često i “jedan na jedan (”tešta-tešta”), što je zapravo osnova košarke. Koš je bio napravljen od drveta i šper-ploče (kućna radinost). Pobjednik je ostajao na tom košu, a izazivači su uporno čekali svoju priliku. Često do mraka, pa onda ljuti ili veseli idemo na spavanje. Ako izgubiš meč – ponovo u vrstu za čekanje na novu priliku… Zato se uvijek itekako pazilo koga biraš za suigrača. Bitna je bila i visina suigrača. Svi u dvorištu, zapravo u cijelom gradu, sanjali smo da smo koji centimetar viši, samo da bi bili konkurentniji na uvijek vrućem “ratištu” zadarske ulice. Politika ulice je bila vrlo jasna – pobjeđuje bolji, uporniji, maštovitiji, onaj ko ima dobar šut, bolje dribla, ima bolji ulaz, bolji pregled igre, bolje skače i bolje gradi prostor, bolje dodaje… Zapravo, to je bila neka vrsta košarkaške abecede. Nije važno tko ti je tata, mama, i kako ti je ime. Igralo se do 21 poen (”punata”), ili iznimno do 11 kad je bila velika gužva na košu. To je bio pravi odgoj. Nitko nije imao privilegij ostajanja pod košem, osim pobjednika prethodne igre. Ulica je razvijala talenat, a oni najbolji završavali su u KK Zadar koji je tako imao neiscrpni rudnik budućih košarkaških majstora.
Svaku jesen bila je ponovo ”audicija” u KK Zadru za pionire, juniore i kadete. Gospodin Učo Pulanić primao je nove mlade igrače na trening. Mjerili su se centimetri, isprobavali budući mladi igrači… Česte su bile i suze zbog odbijanja primanja u klub. Nije bilo lako biti dječak na zadarskoj ulici. Morao si biti dobar poznavalac košarke, a još je bilo bolje ako si i sam igrao. I naravno morao si se znati braniti, i šakama ako treba. I cure su živjele ”košarkaški”. Kalelarga, mjesna promenada u starom dijelu, bila je odlično mjesto na kojem si mogao provjeriti koliko vrijediš na tržištu. Sve se mjerilo.Tko te je pozdravio i koliko puta, a posebno koja te je cura pogledala….
Ako je bila gužva na šetalištu, mogao si biti siguran da je prošao neki aktivni košarkaš. Ako je još to bio Pino Đerđa – nastajalo je pravo ludilo. Danas znam da je stvarno bio odličan ”play”, ali i dobar strelac. Danas bi puno vrijedio na košarkaškom tržištu. Jednom smo ga zaustavili na ulici. Čika Aco, očev prijatelj, je s njim kratko razgovarao, a ja sam samo nijemo gledao njegove ruke, valjda tražeći negu magiju u njima.
Košarka je polako postajala moja opsesija. Rano ustajanje i prije škole odlazak u potragu za praznim košem u gradu. Kada ga nađeš vježbaš baš sve što znaš, i što si vidio kod drugih. Polaganje u desno, pa u lijevo, visoki i niski dribling lijevom i desnom rukom, skok šut, šut s poda, horog lijevi i desni, šut iz koraka (”jelen”)…
Zadarsku gimnaziju napustio sam ubrzo nakon strašne tragedije u kojoj je ubijen moj razrednik g. Vice Vlatković, moj profesor povijesti. Ubijen je i drugi profesor, Gojko Matulina, inače veslač. Nikada nisam zaboravio taj dan.Ubijeni su u gimnaziji od strane učenika-maturanta, praktično pred našim (i mojim) očima. Zlokobni pucnji iz pištolja prekinuli su školske aktivnosti na (mislim) ukupno tjedan dana. Razlog pucnjave: nacionalna netrpeljivost!? To je za moju 14-godišnju glavu bilo previše, a i za dušu moje učiteljske majke koja je i sama bila invalid, ustrijeljena od Gestapoa u Drugom svjetskom ratu u današnjoj općini Laško. Otac je već bio u to vrijeme službeno u Zagrebu. Dopala me je žalosna dužnost da se u ime učenika oprostim pismom od pokojnog razrednika na pogrebu u Novigradu, kraj Zadra. Prvi put sam tada doživio pravi ”napad panike” koga se, evo, još uvijek sjećam. Politika se spustila u škole u Zadru, na igrališta, na male branke, na ulice, na morski bazen, na Kalelargu, pa tako i na koševe…
Nakon svega otac je odlučio da se preselimo i ubrzo uspio u namjeri.To je bilo možda i jedino dobro kod njegove vojničke službe. Moje ambicije u košarci sam ostavio za neki drugi grad, za neki drugi klub. Na zadarskoj ulici sam se košarkaški polako peo prema. ”poštovanima”. Sam formalni ulazak u klub nije mi bio toliko važan, jer sam svaki dan uporno trenirao. Moj vjerni ”košarkaško-sportski učitelj”, čika Aco Bakić iz Novigrada kraj Zadra, bio je profesor mnogim aktivnim košarkašima na pomorskoj školi. Tako smo često bili u društvu s igračima poslije i prije utkmice u Jazinama.
Prošao sam kasnije košarkaški put od kapetana kadeta do kapetana seniora, pa i predsjednika čitavog kluba, do najboljeg igrača jugo ”Medicinijade” (sportstke igre studenata medicine i stomatologije Jugoslavije) u Rovinju.
U ljeto 1973. preselio sam se u Zagreb. Stanovali smo u staroj ulici, u skromnom stanu pokraj Petrove bolnice, nedaleko od Kvaternikovog trga a ispod Šalate, poznatog zagrebačkog sportskog centra. Upisao sam se u 3. razred Druge gimnazije (“Braća Ribar”) u Križanićevoj ulici, u praktično samom centru grada. Odlazak iz Zadra sam zapravo jedva čekao, što nije bilo baš za očekivati nakon relativno bezbrižnog djetinstva u dvorištu u kojem je svoje košarkaške ideje (pa i treninge) pokazivao i velemajstor Krešo Ćosić, pa kasnije i Petar Popović (bio je jako dobar u malom nogometu kao dijete). Sjećam se posebnih vježbi koje je Krešo radio s tenis lopticom za bolju gibljivost šaka. Pa i vođenje tenis loptice, šuta s istom (kao vježba za pravilni izbačaj). I ja sam imao desetak tenis loptica na ondašnjem našem balkonu koji je gledao na onaj čuveni zadarski zalazak sunca. I sve moguće vježbe. Krešo je bio živa ”volja”, neumoran, a mi smo ga sledili koliko smo mogli.
U Zagrebu sam odmah, u avgustu 1973, ušao u kadetsku i juniorsku ekipu KK Medveščaka sa Šalate (otvoreno košarkaško igralište), u to vrijeme seniorskog republičkog ligaša. Moj prvi trener je bio Faruk Kulenović. Sve sam već znao, sve s ulice ili skinuto s treninga prve ekipe Zadra. Bili smo iznenađenje kadetskog prvenstva Hrvatske. Farukov prvi viđeniji rezultat. To je vrijeme Plečaševe Lokomotive i čuvenog ”Saloona’. A kad je došlo vrijeme odlaska u vojsku, i to baš u Zagreb, još jednog majstora – Zorana Slavnića, bila je to prava prilika za ”učenje uživo” za sve.
Ja sam u Zagrebu dobio nadimak ”Zadro” (pa i ”Pino”) a u gimnaziji i ”Gips” jer sam uporno trenirao s manjim gipsom na lijevoj ruci skoro šest mjeseci kao posljedica nadobudnog ”zakucavanja” na nešto nižem košu.
Oprostite ako sam nekog ugnjavio svojim sećanjima Vidio sam da vaš portal objavljuje divne nostalgične tekstove pa me je to ohrabrilo da vam se javim…
Photo: YouTube i kkzadar
7 komentari
AKO SAM IMALO UTICAO NA VAS DA NAPIŠETE OVO ,SAM SE SEBI DIVIM.OVO JE ŽIVOT I SMISAO,OSTALO JE SAMO ISPUNA PRAZNINE.PRELEPO SEĆANJE!!!
Uticali ste sigurno i Vi kao i svi ostali članci na portalu.Posebna hvala g.Vladi Stankoviću(iz uredništva) na poticaju,popravcima,fotografijama i konačnoj verziji teksta.Hvala na prostoru.Doktor Viktor Frankl(poznati bečki neurolog i psihijatar,otac logoterapije,preživio je koncentracioni logor za vrijeme 2.sv.rata)je napisao ”kako život može dobiti svoj pravi smisao i za unazad”,pa evo i naše priče ovako dobivaju svoj mali pisani spomenik. Prav prisrčen pozdrav vsem skupaj iz Laškog
Bravo za toliko mnogo rečenog sa toliko malo reči! Nostalgično ,Zadar kao važno mesto ex-Yu košarke,prelepo sećanje….Respect!
Bravo, doktore !
E zadar zadar! Tako su te zvali. Ili “bleki”. Sjecam se kako mi je trener jednom rekao: ” kakav si mi ti bek. Ko neka pickica. Bek mora biti agresivan da mu “zile na vratu iskoce ko blekiju”. Da bleki je imao sve apsolutno sve osim suta.
Bravo Doktore, steglo me u grlu čitajući tvoj tekst.
Čestitam Pino na predivnim sjećanjima. Prisililo si me da se i ja vratim u svoju košarkašu prošlost koja je također bila važni dio formiranja moje osobe i predivnog odrastanja u KK Trešnjevka na Trešnjevka. Hvala ti.