Dugi: Dokle više “večiti”?
- December 12, 2016
- 1 comments
- Miroljub Damnjanović Dugi
- Posted in BLOG: DUGI
Wonder bar, nesvakidašnji beogradski kafić na uglu Rasinske, ili Đuke Dinić i Bulevara. Nedelja, 11. decembar, predveče, Pink Floyd – “Sjaj ludih dijamanata”. Zažmurim i…
Poljska 1974 godine. Prvi ili drugi zavijutak iza kraja sveta. Gdanjsk, ili Dancig, kako učismo iz istorije i početku drugog klanja u dvadesetom veku. Posle utakmice sa dvesta kg para u džepu pođemo u provod. Još nam je falilo po dva dolara da kupimo čarape. Ničeg nije bilo. Luka velika, mrak i jedna sijalica od sto vati tamo negde kao orijentir. Neki, kao uslovno rečeno bar ili klub – sve jako skromno, i na nekom nivou koje ni mi koji nismo odlazili na takva mesta u Beogradu nismo prihvatali. Pijemo pivo, polumrak i poče… Nisam verovao, gitara i tišina. “Sjaj ludih dijamanata”! Prvi put u životu ja čujem Pink Floyd, i to u ambijentu koji opisah. Manite sve pare i našu nadmenost – oni su bili ispred, i muzika se pokazala kao večna. Za mene tada fascinantno, a po povratku u Beograd odmah, na Obilićevom vencu, kupim tu ploču. Ipak je bilo do mene. Ipak je bila moja neinformisanosti, ovog puta na planu muzike.
A svi broje svoje godine: Jevreji su u pedeset osmom veku, Kinezi u ko zna kom, Muslimani u petnaestom veku, Kopti pravoslavci u osamnestom (ono kad je došlo do sukoba u stranci), hrišćanima je Dvadeset prvi vek. I mormoni kažu za sebe da su poslednji Jevreji ovog sveta. Neka mi oproste ako sam pogrešio. Zbog Ćose pročitah i neke knjige o Džozefu Smitu i nekim zlatnim tablicama. Tek da se ne glupiram, i da sam spreman za dijalog na tu temu.
Svi imaju neke razloge za početak. Mada, kako izgleda, mi smo najdoslednjiji bilo verovnici ili vernici. Kod nas je 1945. Početak svega i svačega. Sve bre počinje te godine, i večito blagostanje, i večita sloboda, večiti sukobi, večite rehabilitacije kao i večiti rivalitet. Ovi svi pre 1945. su kao Feničani – praistorija..
Osamsto treći put izađe na ovom portalu tekst o “večitim” rivalima. Čak i Boško Đokić malo-malo, pa… Ni Zvezda, ni Partizan, nego njegovi komentari o pojavama u našoj košarci.
A šta su oni, ti “večiti” – merilo, sud ili sudbina? I – gde smo mi ostali?
Čiji smo mi ostali rivali? Ko nama izlazi na crtu? Asirci, Jazidi ili Persijanci? Ili možda Jermeni posle turskog “Milosrdnog anđela” s početka dvadesetog stoleća?
Ove naše vojno-policijske tvorevine postadoše “večite” odmah po postanku. Znam te manipulacije mnoštvom. U SAD postoji država Vičita. Siguran sam da se i ona pisala “Večitia”, pa je vremenom zbog engleskog čitanja slova e postala Vičita – da ne smeta službama.
A mene kao normalnog i skromnog Feničanina nerviraju ovi naši “večiti”. Večito su “večiti”. Večito najbolji, večito jedini i “večiti rivali”. I kad nisu najbolji večito se “večiti” o svemu pitaju. O predsedniku Soka, Moka, Joka, o pomoćniku zamenika kandidata za kafedžiju i o drugima. O svemu! Kao da imaju po četiri ruke za glasanje. A ono uvek javno, zss (za svaki slučaj), i sad se na ovom sajtu pojavi razrada ko je više kad postigao poena u susretu “večitih” rivala, normalno u košarci.
Kao da druge utakmice nisu igrane. I kao da sedamdesetih, kad je ona zemlja eksplodirala u košarci, ovi “večiti” ne bejahu u drugom planu. Još u ovom nabrajanju ko koliko dade koševa nije pomenut jedan jer je i sam večit, a ne bejaše član, ćuj član, večitih, sa inicijalima RM, koji je sam dao u susretima sa “večitima” trideset i kusur poena više nego svi ovi nabrojani zajedno. Mada on beše privilegovan, jer je svake sezone imao po četiri prilike da učini “jeres”. I meni su bili motiv da im dajem po sto koševa – da sam mogao. No, ne mogadoh, šteta jer to je borba za drugačije, slobodnije, nešto što nije nacrtano.
Primećujem da i u Koš magazinu, i u Politici i u Sportskom žurnalu se piše samo dvojcu. I kad nisu najbolji, “večiti” se večito pitaju. Jer kod nas je sve večito, i večita vlast koja je naglo prešla iz vlasti u večitu opoziciju, i uvek je u vlasti čas jedan obojen jednom večitom bojom, čas drugom. Kao da ih po tome i biraju.
Da vam kažem – nemam ništa protiv ljudi tamo. Ne mogu kad pišem svoja lična osećanja čak ni da napišem to “večiti”. Puno prijatelja i sportskih rivala za ceo život mi je tamo. Oni su moje sebično bogatstvo. Ali ne može ovako – samo večiti rivali, i samo oni i samo oni. Mada dosta zavisi i od nas. Nisu krivi oni što su se namestili – krivi smo mi što smo ih pustili.
Ovo što pišem se samo razvodnjava, jer uviđam da se ne odnosi samo na sport. Ceo ambijent nam je takav. Stalno se opredeljujemo između solucija, a tamo gde može neko ili neki suze izbor radi bolje kontrole.
Ja ću i dalje kao Kalimero da vičem – nepravda, nepravda, a moj sin navija za Partizan.
Izvinite…
ma ništa kralju, oprošteno ti je i ono šta tek sledi iz pera tvog – …welcome my son, welcome to the machine…