Početna BLOG: DUGIDugi: Leonardov kamen

Dugi: Leonardov kamen

od Miroljub Damnjanović Dugi
25 pregleda

Penzionerski život ako je miran onda je pomalo i tužan. Očajnički pokušavaš da odagnaš misli o kraju koji je neumitan, i tražiš oduška u onome što te okupira i skreće misli i šta voliš. I kad se uhvatiš tako nečega kratak ti je dan. A, opet, da mi DANI SPORO TEKU. Lični i lažni osećaj dužeg življenja.

Mala digresija. Pre par dana sam sređivao sve oko konačnog konačišta na Centralnom groblju, i beše nelagodan osećaj.

Mnoge sfere me interesuju, a nemaš vremena za sve. Moraš, sa žaljenjem, nečeg da se odrekneš. Tako da ja ne radim više sa drvetom, ne šijem, ne igram preferans. Pogotovu mi je tuga zbog ovog poslednjeg, jer bejah dobar u tome. Ali pored toga što strahovito angažuje mozak, zarazan je i neosetno oduzima mnogo vremena.Odlučio sam da slikam i malo pišem. I ono što mi hanuma naredi, mada ona se trudi da poštuje moje odabire.

Na svoj finasijski status oboje se smejemo, a nisam navikao niti naučio da vrednujem i prodajem svoje talente. To je valjda u domenu drugih i Boga.

Zbog toga što sam vičan i spretan sa rukama u nekim stvarima, a da sam uvideo šta ne znam, izuzetno cenim zanate, posebno zanatlije, majstore. Struju ne diram sem odvrtanja i zavrtanja sijalice, a nisam vičan ni sa vodom.

Elem – kvar u stanu. Curi voda. Ona je čudo. Curi izgleda godinama, pomalo, usput isparava ali i natapa zid i tek onda izbija napolje i na spratu ispod. Moja Vesna se zainatila da od osiguranja, koje godinama plaćamo, tražimo nadoknadu troškova. I pored moje sumnjičavosti u uspeh takve namere u ovoj našoj svakodnevici , pristadoh da probamo. Sem nerviranja ništa ne košta.

Ali treba, pre toga, onaj teži deo posla. Treba naći majstore koji brzo reaguju, pa i cena je važna. A posebno što je ta prostorija gde beše kvar planirana da bude kupatilo, i onda potrebom pretvorena u ostavu pretpanu do zla boga. A kvar ispod pločica i polica. Deprimirajuće.

Čitava dva dana sam se mentalno spremao da samo odlučim da počnem raščišćavanje prolaza do  mesta kvara. Pa onda ono sa majstorima. Ali sve to pod bolovima svuda u telu, omatorih, dok nisam sve očistio do mesta gde je kvar.

A majstori. Ja sam starinski tip, znate, kad ti treba majstor pitaš prijatelja, komšiju ili u samousluzi i pijaci koje znaš. Ali to danas ne ide. Uz to što prvo gledaš cenu, normalno penzionerski, pa efikasnost, pa da li izdaje račun zbog ev osiguranja. Ne volim komunikacije na neviđeno ali sam morao preko telefona da pogledam spisak vodoinstalatera i žmureći, pomoću prsta koji se okreće, nađoh „Brze vode“. I imadosmo sreće, jer te „Brze vode” brzo dođoše.

Ulazi crn momak, stamen, ljubazan, elokventan. Povedoh ga u gornji deo stana prema kvaru. Morao je da prođe pored mog pretenciozno nazvanog ateljea, čudo od sobe za koju sam se ja u porodici minulim radom izborio, i koju ja zovem brlog.Vrata bejahu otvorena, nereda na izvol’te. Vesna bi me u top stavila da je znala. Osetljiva je na takve stvari. On prođe pored toga, baci letimičan pogled i ode gore. Zagleda se u košarkaške slike, jedino što mi je ostalo od uspomena i stoji po zidovima u gornjem nivou. Zaineresovao se i bejaše mi drago, a i naivno pomislih da će ga omekšati oko cene. Ono kako mali Mikica zamišlja život.

Ispred ostave gde je kvar vekliki uramljeni poster Koloisa (stariji se sećaju šta to beše) – reprezentacija Jugoslavije pred OI u Minhenu. Slika iz parka Tivoli u Ljubljani.

Lep je osećaj kad vaše uspomene koje vam osmišljavaju život zaineresuju druge, i onaj ko to ne priznaje taj laže.

A porodica, škola, sport (čitaj Piva) su nas vaspitali da dajemo svoje dobro, ali i da se trudimo da iz drugih ljudi isisavamo dobro.U svakom čoveku čuči ljudskost i dobrota ma kako se predstavljao, samo treba biti strpljiv. E, onda se sa majstorima dogovorih za sutra ujutru, oko plaćanja – oni od toga žive. Osetih lakoću komunikacija među nama.

Na izlasku Marko bez pardona uđe u moj brlog, zagleda se u ikone, posebno u jednog velikog Belog anđela koga sam  namenio za prodaju – penzionerima svaki dinar dobro dođe. On se zagleda i bez reči izađe.

Sutradan dođoše po Big Benu. Marko i Buca, Goranac iz Dragaša. Raspoloženi. Svideli smo im se. Sve je u životu neka vrsta priče pa makar i jedna obična, svakodnevna majstorska intervencija.
Opet pored brloga. Ja sam u međuvremenu pritvorio vrata. Odoše gore i odmah krenuše na posao, ali Buca gleda onu sliku reprezentacije iz Tivolija. Na Markovo – hajde da radimo, on mirno reče – čekaj da vidim ovo. I ja mu objasnih ko je ko na slici, gde sam ja, koliko nas više nema. Slušao me je sa poštovanjem i bi mi milo.

Uglavnom nađoše, majstorski, mesto kvara odmah, saniraše ga, sve očistiše za čas. Uostalom kvar je samo povod, ali ne i poenta ove priče. Posao završismo lepim opuštenim razgovorom. Približismo se da su mi čak ponudili neku privatnu pomoć u jednoj od gradskih institucija. Lepo.

Odlaze uz pozdrav. Ispraćam ih. Silazimo dole i Marko prvi bez pitanja gurnu vrata i uđe u moju sobu i zagleda se u Belog anđela. Objasnih mu kako slikam i sve to.

Gledao je dugo, i onda otresito reče da ima sina koji se teško rodio, i da kasni u razvoju. Znate ono –grubo rečeno – posebne potrebe.

Beli anđeo, autorski rad Miroljuba Damnjanovća Dugog

Teško je izreći tako nešto tako suvislo i otvoreno kao on u tom momentu. On i supruga se bore. Životni zadatak, roditeljski, najteži. Emancipovani, poštuju doktore i sve što se postavlja kao zadatak pred jedan kulturni i posvećeni roditeljski par po svakom pitanju. Ispriča mi sve to, i doda da se okreću malo i ka duhovnom planu. Za sve se hvataju. I napomenu da je čuo da prisustvo Belog anđela u domu donosi dobro i nadu. A kod njih je nada velika. Slušam ga i onako pažljivo, i malo sa rezervom rekoh za šta sam  namenio ikonu, čak napomenuh i cenu. Gledao ju je još malo i reče da je velika za njegov prostor, i da će probati u nekoj umetničkoj školi gde imaju radove. Odmah sam se osetio kao ono smrdljivo, i shvatio mnogo štošta pa i to da mu je skupo.

Lepo smo se pozdravili i oni odoše. Nisu sišli ni do drugog sprata a u meni nešto puče – čoveče, pa u pitanju je dete, i ljubav prema detetu kome treba pomoć. Tu nema sramote u traganju za nadom. Momentalno mi stade kamen u grudima. Ćutao sam ceo dan i bio mrzovoljan. Spavao nemirno, nisam mogao da se otresem od svoje lične sramote, tvrdoće, nedostatka empatije i nečovečnosti. Znam da to nije moje. Nisam tako stvoren niti vaspitan. Ljudski je pogrešiti, ako je to neko opravdanje, ali je i ljudski priznati i pokušati to ispraviti.

Sada da skratim. Sedoh sledeće jutro, ostavih sve po strani, i u dahu za dva dana, zbog tehnologije sušenja nije moglo brže, uradih novog Belog anđela za sina mog malđeg druga Marka. A i da bih svoju decu mogao uspravno da pogledam u oči.

Odnesoh u Peke Pavlovića 4. Znate, Marinkova bara, ulica uska gde ima puno autobusa a trotoari uski da ideš postranačke.Zazvonim na kapiji i iz dna uređenog dvorišta izađe žena sa lepim osmehom. Pita ko je, i ja ne smedoh da se sagnem da mi zadnjicu ne bi odneo autobus, pa se propeh ovako veliki prko ograde.Biće da se malo uplašila. Objasnih joj zašto sam došao, otvori se kapija, dadoh joj ikonu. U velikim tamnim očima kao da videh tračak tuge pred suze i zahvalnosti. Reče mi da se dečko zove Leonardo, i da ima osam godina. Zahvalila se skromno i bez puno reči. Meni, sad sam mu znao i ime, Leonardov kamen pade sa srca. Neću da sebi podilazim ali možda i sa ciljem volim da slikam.

Život, a posebno sport, su me naučili da kad napraviš grešku probaš da je ispraviš. Iskreno, nisam uvek uspevao, ali da sam probao – jesam. Ali ima i ono Duška Trifunovića:

Grešio sam puno i sad mi je žao

Što nisam više i što nisam luđe

Jer će samo gresi kada budem pao

Biti samo moji a sve ostalo tuđe.

Hmmm.

Ali dobro čuči u svakom od nas, dozvolimo mu da se oslobodi. . .

Ovo nije tipičan košarkaški članak. Uostalom ja tako i ne pišem. Ali primetili ste, košarka je magnet i vezivno tkivo među ljudima. Mnogo više od same statistike i rezultata.

Dugi

P.S. Valjda to neko odozgo vidi pa vraća. Dunav osiguranju smo prijavu o naknadi štete poslali 22. 02. 2024, njihov agent, zvao se Peđa, je došao na lice mesta 24.02.2024. i napisao zapisnik i 27.02.2024. na moj račun su legle pare kao nadoknada . Za pohvalu osiguravajućoj kući. Nešto se ipak lepo dešava u našoj lepoj i napaćenoj  zemlji. Možda nagoveštaji u iskricama.

A posle svega ja mirno spavam.

Photo: Privatni album, Starsport

Možda će vas interesovati

2 komentari

nenad supe March 20, 2024 - 21:34

“Priroda čovečanstva, njegova esencija, je osećati bol drugoga kao svoju i delovati da se ta bol odnese. Postoji plemenitost u suosećanju, lepota u empatiji i elegancija u opraštanju.”
– John Connolly

Odgovori
Milan Grabovac Šteko March 22, 2024 - 15:59

Meni je moj pok. ujak jednom rekao: Lijepo je pomagati. Pomozi ako možeš, to je bolje nego da tebi treba pomoć.

Odgovori

Ostavite komentar