Feljton Dalipagić (2): Doktor Džej evropske košarke
- November 19, 2016
- 0 comments
- Aleksandar Ostojić
- Posted in BLOG: SOULY
Praja je kao akter na parketu uvijek bio više stvar forme no sadržaja, bio je simbol pobjede basketaškog stila nad košarkaškom biti. Možda zato nije ni izbliza najtrofejniji klupski igrač domaćih prostora, ali stil mu je u svakom slučaju bio vrhunski… Osim već navedenih rekorda i dostignuća, leteći Mostarac bio je jednim od najatraktivnijih igrača svog i svih vremena. Oboružan odrazom iz mjesta od 96 cm, uveo je neke dotad neviđene elemente na domaća igrališta. Zakucavalo se atraktivno i davno prije Praje, ali on je taj ukras igre u Evropi odveo na neku novu razinu, zakucavanja postala su mu dio svakodnevnog igračkog rituala. Niti jednog domaćeg košarkaša nisam vidio umočiti toliko puta kroz tako dug vremenski period.
Većina njegovih najboljih poteza nisu dokumentirani filmskom vrpcom ili danas popularnim mrežnim video formatima. Kad bi si neko dao jačeg truda pronaći zagubljene prenose domaćeg prvenstva iz sedamdesetih i onda složiti relevantan video – dokument stvarnih igračkih hajlajta Praje Dalipagića, teško da bi se našlo mnogo onih koji bi povjerovali onome šta vide – gro mlađih prvo bi posumnjao na uporabu specijalnih efekata u post-produkciji…
Praja 1.0
Ovakav je bio Dalipagić u prvoj polovini sedamdesetih. Lakonog i hitar, prebrz za devedeset posto čuvara, odraza revolucionarnog, Praja je do poena najčešće dolazio u kontrama gde je bio nezaustavljiv. Još ni izdaleka nije usavršio svoj šut, niti prezentirao mnoge artističke finese svojih zakucavanja, ali nagovijestio je neviđen potencijal, prodro je do najbolje državne selekcije već u trećoj godini bavljenja košarkom i uvelike pomogao beogradskom Partizanu na njegovom putu ka jednoj od najboljih i najprepoznatljivijih momčadi bivše Juge.
Praja 2.0
Za vrijeme svog igračkog špica kasnih sedamdesetih, Dalipagić je bio neodoljivo nezaustavljiv. Zakucavao je pored svih i preko svakog, njegovoj silini nisu pobjegli niti znatno viši i teži košarkaši. U žrtve spadaju najfinija domaća imena poput Jerkova, Jelovca, Žižića, Macure… Istodobno, Praja je u svoj repertoar zakucavanja uvrstio neke čudne elemente promjene smjera i dugotrajne zadrške u zračnim duelima. Ono što je za NBA ligu bio Dr J, za košarkaške terene Jugoslavije i Evrope to je bio Praja Dalipagić.
Praja 2.1
Apgrejdovana i nadograđena verzija Dražena Dalipagića donijela je i dozu ležernosti u njegove najbolje poteze, ponekad je izgledalo kao da se prilikom svojih pirueta i letova trudi upravo onoliko koliko triba. Usput je razvio i neke svoje tomahavk i vjetrenjača varijacije završavanja napada. Osim što je prvim košarkašem kojeg sam vidio falit zakucavanje, također je prvim ex-Yu igralcem kojeg sam vidio silovito prikucavati promašaje njegovih saigrača, kako u Partizanu, tako i u repki. Znali su nagrabusit i sovjetski divovi od 220cm, a sjećam se da je Praja jednom tako zavalio golemog Fernanda Romaja prikucavanjem u susretu reprezentacija SFRJ i Španije da je ovaj dobrih par sekundi bio u nokdaunu. Praja je također prvim domaćim letačem kojeg sam vidio pospremat alley-oop dodavanja Kićanovića i Todorića. Tad je to izgledalo nešto drukčije no danas jer nije se smjelo vješati za obruč, odnosno moglo se, ali je slijedila tehnička…
Praja 3.0
I još jedna verzija zato što je čovjek nastavio letjeti još dobar komad osamdesetih i zakucavati sve do samog kraja svoje karijere. Još u 33. na OI u Los Anđelesu, Dalipagić je bio u sasvim pristojnoj zračnoj formi (5,3 skokova na turniru). Nakon toga, kako su ga godine nagrizale, nije skakao toliko često i visoko kao u svojim dvadesetima, ali satirao je čuvare drugim elementima igre koje je razvio kako su mu slabile atletske sposobnosti, a dobio je i poslasticu u obliku šuta za tri poena.
Nebeski skakač
Vidjeli smo djeliće Prajinog opusa za koji je umnogome bio zaslužan njegov nenadmašni odraz. On je transformirao domaću košarku iz prizemne, dosadnjikave opere u napeti i uzbudljivi koncert košarkaškog Džejmsa Brauna, utirući put drugim domaćim letačima koji su došli nakon njega. Dalipagić je jedan od najzaslužnijih za pomicanje granica domaćeg basketa, odnosno izjednačavanja njezinog kvaliteta sa američkom školom.
Neprestano u zraku, Prajo je svojim ekipama bio iznimno koristan i u obrani, često hvatajući lopte u duelima sa znatno višim protivnicima. Njegov najviši dokumentirani prosjek sezone jest 6,6 skokova sa Venecijom u sezoni 1980-81. Za pretpostaviti je da je na svom apsolutnom fizičkom vrhuncu, 4-5 godina ranije, imao i boljih brojki u domaćem prvenstvu, ali tko je ikad vidio krilo, košgetera od necijelih dva metra i 90 kilograma hvatati 8 ili, sačuvajbože, 10 lopti kroz cijelu prvenstvenu sezonu?
Da je kojim slučajem Dalipagić danas aktivan igrač, najeba’ bi k’o žuti… Naime, pretpostavljam da bi eventualni treneri njegove fizikalije prvenstveno koristili u obrani, đe bi Prajo, onako atletičan i žilav, morao jurcat oko blokova za hitrim kečevima, ali i zalaktat se sa znatno težim četvorkama i ostalim drvosječama. Sreća za nas i za te Prajo da si igrao u vrijeme u kojem trebao si da igraš…
Šuterske delicije
Eh, da, skoro zaboravih… Dalipagić je jedan od najvećih šutera svih vremena. Ne samo na domaćim pašnjacima. Šutirao je i pogađao iz svake pozicije, iz trka i rutinskih ulaza, iz naizgled nemogućih okreta, trpao nepogrešivo u beskonačnim serijama s krila, kad uveli su trojku 1984. godine Dalipagić je postao jednim od najčuvenijih trojkaša istorije talijanskog prvenstva. U karijeri pogađao skoro 60% šuta za 2 poena, penale nekih 85%, a za 3 poena ciljao preko 45%. Prava je šteta da dvije trećine karijere nije imao oružje šuta za tri poena jer bi mu brojke bile pomalo nestvarne. Jedan od legendarnih Dalipagićevih šuterskih momenata koji mi ostaje u pamćenju je susret Cibone i Partizana u Zagrebu iz sezone ’78 kad je Praja donio pobjedu Partizanu 108-107 neviđenim skok-šutom sa deset metara uz zvuk sirene. Taj šut je ovjekovječen i fotografijom meštra Radiše Mladenovića.
Kad obratio sam pažnju i na ostale segmente Prajine igre, moram napomenuti da je imao i fantastičan nos za loptu, sjajno je predviđao njezinu putanju i namjere protivničkih igrača. U sedam talijanskih sezona on ostvaruje i 493 ukradene lopte, što iznosi zavidnih 2,05 po utakmici. Više puta je bio među najboljim kradljivcima lopti u talijanskom prvenstvu što je još jedan argument njegove sasvim solidne aktivnosti u odbrani.
U svojoj posljednjoj sezoni karijere, 1990-91 u Crvenoj zvezdi, Dalipagić je i u reduciranoj minutaži bio među deset najboljih asistenata domaćeg prvenstva. Dosta podcijenjen kao dodavač, osobito u finalnoj etapi njegove karijere, Praja je u Italiji bio čestim gostom ljestvice najboljih distributera lopti. Neki njegovi saigrači iz tog vremena kažu da je Dalipagić bio iznimno sebičan i orijentiran isključivo na svoje streljačke statistike, ali biti prvi strelac i istovremeno peti ili sedmi najbolji asistent prvenstva nije baš često viđen scenarij. Nakon svih ovih stavki, rekao bih za Praju – prilično kompletan košarkaš.
(Nastaviće se)
Photo: Privatna arhiva