Bješe to jedna od standardnih hrvatskih parola samog praskozorja imovinske pretvorbe i zamajac građanskog rata ranih devedesetih. Pretvorbe umnogome i javnog rada u nečiji kapital. Zna se i čiji. Znalo se i tad. Samo se pravilo da je novo pravilo.

Ogrebaše se tu razne krtice, zna se i koje, manira podguznih i nižih, a svaka u svom fahu majstorski ruje.

Propadoše mnogi dinosauri, među njima i mastodonti, a neki još se jedva drže. Eto, na primjer zagrebačka Cibona, teško nadmašivi vladar evropske košarke osamdesetih, i ta sapunjara o njezinom gašenju koja se već neko vrijeme fuca po medijima, uz gomilu nikogovića koji bi trebali biti glavnim akterima iste; neke sablažnjava, a neke, posebno pristalice naslovne numere, čini kompletnijima.

Da ne tračamo sad o nepovratu, tj. o trenutcima beskrajne sreće i tuge koje sam uz Cibonu i njezinih stotinu velikih tekmi konzumirao, još tamo od onog Prajinog šuta s 10 metara (tad dvojka, sutra četvorka) za pobjedu Partizana u Domu Sportova u sezoni 77-78, pred 12.000 zgranutih duša koje zajedno sa sirenom ispustiše nikad ponovljeni bit, preko svih trijumfa i rekorda sa i bez Amadeusa u osamdestima, pomalo potcijenjenih devedesetih koje su za danas bile vrh jer živjelo se od rezervi Juge još, pa sve do najčudnijeg trijumfa Cibone u nekom takmičenju – osvajanju ABA lige u sezoni 2014.

Nego, stvarna priča kaže da se oko spašavanja Cibone najviše angažirao njezin proslavljeni igrač, Aleksandar Petrović, koji posve pošteno priznaje da mu je Cibona dala status i da je na njem da joj dobrim vrati. Aco je uvijek bio trezven momak, još kao igrač iza svega imao je pomno skovan plan. Stvar nije šljakala uvijek u njegovu korist, ali ovdje već je skupio par miliončeka. Kunića tek, istina, ali možda sad u toku ove naše konverzije valute u euro, cifra značajno poraste, a stvarni dug Cibone naglo padne. Aco, odnosno košarkaška dinastija Petrović, darovali su pozamašnih 50.000 € za spas kluba.

Ima tu još dobrih ljudi – mislim si ja –  i neće nikad svanut’ dan onima koji tvrde da je ovo tek jeftina satira, monumentalni lažnjak i zadnji pokušaj košarkaškog nam mesa topovskog. Cibona je naša. I vječna. Neće doći vrijeme onih koji kliču – uništimo komunističke mastodonte.

Photo: Twitter