Feljton Dalipagić (3): Tajanstvena dugovečnost
- November 23, 2016
- 0 comments
- Duško Miletković Souly
- Posted in BLOG: SOULY
Vidjeli smo da je Dalipagić bio jedan od najatraktivnijih igrača košarke koji je potekao s domaćih prostora, ali on svoj upis u anale svjetske košarke duguje i činjenici da je bio i jedan od najtrajnijih Yu-košarkaša. Igrom sudbine, tek nakon 18. godine počeo je igrati košarku, možda i zato trajao je sve do četrdesete. Njegov debi u Prvoj saveznoj ligi u dresu Partizana, sa nepunih dvadeset, jeseni 1971, nije još nagovještavao skori uragan, ali već sredinom desetljeća Praja je bio među nekolicinom najboljih košarkaša na starom kontinentu.
Ovako je izgledao Dalipagić na početku svoje karijere. Na slici u duelu sa Zvezdinim Ivanom Sarjanovićem
Već sam pominjao da je Dražen Dalipagić ostvario rekordnih deset sezona sa barem 30 poena u prosjeku. Njegov igrački vrhunac su godine između 1975 i 1980. Prvenstvena statistika za taj period:
UTAKMICA POENA PROSJEK
1975-76 |
25 |
729 |
29.2 |
1976-77 |
26 |
904 |
34.8 |
1977-78 |
26 |
875 |
33.6 |
1978-79 |
1 |
20 |
20 |
1979-80 |
22 |
692 |
31. 5 |
100 3220 32.2
Namjerno sam ostavio i ono jedno odigrano poluvrijeme iz sezone 1978-79 da bih prikazao ograničenja tog vremena. Dalipagić je bio jednom od najvećih žrtava služenja obaveznog vojnog roka jer je sa 27 godina, kao aktualni, dvaput uzastopno najbolji igrač Evrope, morao izgubiti punu sezonu u JNA. Kao protutežu ovim brojkama pogledajmo i Prajinu statistiku u Italiji i to samo u periodu od 1984, odnosno kada je uvedena linija za 3 poena.
UTAKMICA POENA PROSJEK
1984-85 |
30 |
923 |
30.8 |
1985-86 |
33 |
1152 |
34.9 |
1986-87 |
32 |
1167 |
36.5 |
1987-88 |
39 |
1417 |
36.3 |
1988-89 |
40 |
1353 |
33.8 |
174 6012 34.5
Pomalo nevjerojatno, ali istinito – Dalipagićev prosjek je u zadnjoj trećini karijere superioran onome iz najboljih ljeta. Mostarac je trojku ekspresno instalirao u svoj raskošni arsenal, a najviše, 3,3 trica po susretu, je pogađao u sezoni ’88. Njegov prosjek od 34,5 poena iz tih pet sezona superioran je čak i jednom Draženu Petroviću, koji je u tih istih pet prvenstvenih sezona, sa Cibonom i Realom, ostvarivao 34.2 poena prosječno. Samo što je mlađi Dražen osvojio čak 9 klupskih trofeja u tih pet sezona, a Dražen stariji – nijedan. I to je priča o Praji, to je njezina vodilja…
Nakon sezone ’78, Dalipagić nikad više nije osvojio klupski trofej, ostao je na osvojenom domaćem prvenstvu 1975-76 i na već pomenutom Kupu Radivoja Koraća iz 1978. U neku ruku ispada da je proćerdao više uzastopnih sezona dok je još bio na vrhuncu. Uz već pomenuto služenje JNA, nakon skidanja uniforme Dalipagić je sezonu 1979-80 odigrao prosječno za njegove standarde, iskupio se obilno na OI u Moskvi, zatim je protratio sezonu 1980-81 u Veneciji s kojom je dopro do finala Kupa Koraća i izgubio, pa sezona ’82, naizgled sjajna, ali na kraju bez trofeja (o toj će još biti riči), pa naredna godina s Mirzom u Realu đe je Praja igrao samo u Kupu šampiona, a Real ga nije uspio osvojiti, i konačno sezona 1983-84 u Udinama kad mu je prosjek pao ispod 30 poena, a 99% nas košarkaških zaljubljenika već ga je otpisalo kao igrača.
Umjesto gomilanja titula i igranja u nekim renomiranom evropskom ili domaćem klubu, Dalipagić je prednost dao jednoj vrsti košarkaškog konformizma – statističkim pokazateljima i trci za najboljeg strelca. U Italiji gdje je odigrao sve te nezaboravne sezone, uvijek je nastojao potpisati za neki manji klub đe bi bio neupitnim šefom, usput nastojeći biti što bliže kući i Jugoslaviji. Ipak, neke od sezona koje je tamo odigrao, naročito one posljednje, spadaju u sam vrh nadmetanja narančastom loptom. Mnogi NBA profesionalci, čak bivše zvezde igre, koji su u Italiji imali čast zaigrati protiv Praje (a napunio ih je sve), navode ga kao najboljeg šutera kojeg su imali prilike vidjeti, uključujući i jednog Peđu Stojakovića.
Sezone ’87 i ’88, u kojima je trpao preko 36 poena u prosjeku i onaj suludi rekord sa 1.417 poena u jednoj sezoni, pak, spadaju u mitska ostvarenja Yu-košarke. Da će još nekad da se rodi košarkaš koji će u 37-oj ubacivati gotovo 37 – neće! Nakon talijanske odiseje, pominjao se prelazak Dalipagića u beogradski IMT ili tuzlansku Slobodu, ali Praja je karijeru nastavio sezonom u srpskoj ligi i zatim još odigrao posljednju sezonu prvenstva bivše Jugoslavije, u kojoj je nastupao protiv protivnika 20 i kusur godina mlađih od njega.
Tu sezonu ’91 u Crvenoj zvezdi zamjerili su mu mnogi, u to vreme čak i ja, ali gledano iz današnjeg rakursa – zar nije prozaično da je Praja svoju dvadesetogodišnju karijeru završio ispraćajući i ex-Yu prvenstvo u ropotarnicu istorije? Njegov kraj igračkog dijela karijere koincidirao je sa smrću zajedničke države. Zvezda je te sezone igrala plej-aut, a Dalipagić je u osjetno limitiranoj minutaži ipak bio prvim strelcem crveno-belih sa nekih 16 poena po kolu; malo je skliznuo nadolje na vječnim listama prvenstvenog prosjeka – sa treće pozicije (iza Koraća i Kićanovića), pao je na petu (tijesno iza Mišovića i Plećaša) sa točno 26,75 poena po utakmici.
Praja se na košarkaškim terenima zezao i u četrdesetoj. Na slici u prijatnom ćaskanju sa Zdravkom Radulovićem.
Za razliku od klupskih visova i padova, rekorda i poraza, reprezentativna karijera Praje Dalipagića bila je jednom od najvećih, ako ne i najveća u povijesti bivše Juge. Mostarac je u periodu od 1973. do 1986. nastupio na 13 velikih takmičenja, a sa 12 od njih se vratio s medaljom, osvojio je sve, olimpijsko, svjetsko i tri uzastopna evropska zlata, briljirajući na svim razinama. Po broju medalja, Krešo Ćosić je uspješniji (14-6), ali Prajo ima bolji postotak uspješnosti.
Najuspješniji jugoslovenski košarkaši po postotku uspješnosti na velikim reprezentativnim takmičenjima (minimalno 10 odigranih turnira):
100% Vlade Divac (10-10)
92.3% Dražen Dalipagić (12-13)
90.9% Dragan Kićanović (10-11)
90% Ratko Radovanović (9-10)
Dalipagić je ‘ladno mogao imati i koje odličje više, propustio je EP u Njemačkoj ’85, a i nakon svog reprezentativnog oproštaja na SP u Španiji ljeta ’86, još je 2-3 godine bio među najboljim Yu košarkašima. Možda je njegovo (ili Rašino) iskustvo nedostajalo na Olimpijskim igrama u Seulu. U svojoj posljednjoj sezoni u Italiji, u Veroni ’89, Praja je još uvijek ostvarivao 34 poena u prosjeku, uz šut za 2 od 59%, trojke 48%, a penale je gađao 89%. U velikoj većini košarkaškog sveta on bi još figurirao u državnom timu, kao što je to npr. delao njegov veliki rival, Oskar Šmit. Zamislite samo scenarij da se Praja od repke oprostio na zlatnom Evropskom prvenstvu u Zagrebu te godine, ulazeći na parket posljednjih par minuta u egzibicijama tima Dude Ivkovića…
Dalipagić je reprezentaciji Jugoslavije dao tijelo i dušu
Svih tih godina zlatnog perioda, Praja je pružao više od obične igre košarke. U nacionalnom timu je izgarao na terenu, odigravši gomilu antologijskih partija. Sjećam se tamo neđe još sredinom sedamdesetih, na nekoj balkanijadi, natovario je 46 poena Rumunjima (tad rekord Yu reprezentacije), pa onda oni mitski sudari sa Sovjetima, 37 komada u neljudskoj predstavi njega i Kiće (34) u grupi u Manili, pa OI u Moskvi gdje je Dalipagić odigrao džordanovski, već pomenutih 37 bez trojki u susretu za broncu 4 godine kasnije u Los Angelesu i onda onaj oproštaj od reprezentacije SFRJ u 35-oj u Madridu kad u još jednoj utakmici za broncu metne simboličnih 30 poena Brazilu, više od Oskara i više od Amadeusa te noći. Jebem li ga – možda je Praja stvarno jedan od najvećih, a možda je samo jako volio te okrugle streljačke brojke…
(Nastaviće se)
Photo: Privatna arhiva, screenshot