Jedan na jedan: Mirza i Dražen (1)
- October 4, 2016
- 0 comments
- Duško Miletković Souly
- Posted in BLOG: SOULY
Teško da postoje dvojica košarkaša sa prostora biše države, a da bude više nostalgičarskog respekta, sentimenta, sjete i žala od rahmetli dueta – Mirze Delibašića i Dražena Petrovića. Sudionici različitih, a ipak tako sličnih, susjednih epoha domaćeg basketa. Obojica visoki bekovi imaginacije sjajne, šuta opjevanog, zabavljači košarkaških masa cijeloga svijeta. Obojica članovi kluba kraljevskog. Obojica davno u svim kućama slavnih košarkaških persona. Obojica uskraćeni dužeg bitisanja pod koševima.Tako slični, a bjehu tako različitima u pristupu, stilu igre, shvaćanjima tokova košarkaške i ine svijesti.
Otkad pratim košarku, Mirza je bio tu. Još od 1971. i premijernog kadetskog prvenstva Evrope za juniore, Kinđe je bio zlatnikom. Onako, usput, bio je i najboljim strelcem trijumfalne Jugoslavije na tom inicijalnom takmičenju. U domaćem prvenstvu odigrao je 8 prvoligaških sezona, a one ga svrstavaju u sami vrh loptanja narančastim balunom zbog nonšalancije, elegancije, jedinstvene kulersko-meraklijske kombinacije i neponovljivih uspjeha. Mironovski klesana figura i lice Bastera Kitona. Mirza… Basket-šahista sa džezerskim smislom za improvizaciju, uz izvedbu baleta na parketu. „Bio je tremaš kad je došao u Bosnu“ – veli o njem Boša Tanjević. Idi, ba, care Bogdane – Kinđe pa tremaš…
Dražen, pak, nije posjedovao tu vrst talenta ka Mirza, ali zato bio je spreman na svaku žrtvu koju traži beskonačni rad u procesu podizanja vlastitih limita… I ambiciju… Niko nije posjedovao ambiciju i motivaciju Dražena Petrovića kad je stupio na košarkaški teren; on je bio autentični Superman evropske košarke, njezin svijetleći anđeo osamdesetih. Kinđe nije imao tu crtu superuspjeha – njemu je bilo dovoljno biti tihim akterom koji je gomilao neprimetne čarolije. Možda i zato, kao publika, Mirzi nikad nismo zviždali, a Dražena znali smo nagradit’ salvama obožavanja, ali i negodovanja, nakon što je ovaj pogodio deset lopti zaredom, dizao pesnice nakon svake trojke, svađao se sa sudijama ili očijukao s nekim iz auditorija. Jedno svakako stoji – obojica su bili nezaboravni u svojim vlastitim košarkaškim disciplinama. Rotacija kukova trbušne plesačice i neobranjivi naskok u reket protivnika ili roling dribling s milanske modne piste i precizni skok-šut? Isto vam se piše…
Kakve su košarkaške premise i zaključke ostavili nama, obožavateljima bezbroja njihovih predstava? Kako su košarku tragično napustili prerano i podjednake dobi, zaviriću u bokal komparativnih prasjećanja…
Mirza i njegova Bosna bili su sami špic Yu-košarke
U prvenstvu:
Delibašić je osvojio tri košarkaška prvenstva, prva dva istorije sarajevske Bosne i jedno s Realom iz Madrida. Petrović je osvojio samo jednu prvenstvenu titulu, ako ne računamo poništeni naslov sa Šibenkom. Istinom je i to da je Dražen sa 18 godina bio senzacijom domaćeg prvenstva 1982-83, s prilično prosječnim timom Šibenke ostvario je najbolji omjer regularnog dela sezone. Prednost u ovom duelu ipak ima Mirza, ne zbog samog broja naslova, već zbog činjenice da je izgradio sarajevsku Bosnu u totalnog pobjednika, dok je Dražen svoj naslov slavio s Cibonom koja je već i bez njega bila šampionom, s prilično jakim i zrelim timom – Dražen doveden je u Ciboni pred gotov čin pobjede, Mirza je sedam godina gradio Bosnu, i pomogao da ova postane domaći i evropski vladar. Dražen je – pomalo neshvatljivo – naslove gubio za zelenim stolom, pa onda neviđenim podbačajima Cibone u prvenstvima ’86 i ’87, onda i ’88, zatim i sa Realom ’89, i odmah dogodine u NBA ligi s Portlandom. Svoje najmanje pamtljive predstave ostavljao je baš u tim finalima, dok je Kinđe kiksao tek protiv Jugoplastike u beogradskoj majstorici prvenstva ’77 protiv Jugoplastike. Statistički, čini se da Dražen ima golemu prednost, u prvenstvu je išao preko 40 u prosjeku, dok Mirza nikad nije ubacio ni 30. Delibašić je igrao pored Varajića i Radovanovića koji su mogli preko 20 u prosjeku svaki (i Mirzinim zaslugama), pored Dražena nitko nije išao do 20 u prosjeku. Delibašić je imao bolje postotke šuta i stabilniju formu, njegov prosjek u prvenstvu je 24,5 poena prosječno, uz maksimum od 48, dok Petrović ubacuje 26, a max. je onih čuvenih 112. Mirza nije ima ni trojku u službi, tako da bi mu brojke porasle barem za nekih 10%. E, da su nekad bile trice…
Dražen je već za mandata u Šibenci gospodario domaćim prvenstvom
U reprezentaciji:
Dražen Petrović, predvodnik izuzetne generacije južnoslavenskih letača basket terena kasnih osamdesetih, jest nenadmašan što se streljačkih dosega s repkom tiče. Za Jugoslaviju, kasnije i Hrvatsku, prema najnovijim podacima, nastreljao je oko ili preko 4.000 koševa, 22 u prosjeku. Mirza za reprezentaciju Jugoslavije nije dosegao niti 2.000, prosjek mu iznosi oko 10 poena po meču i nikad nije bio više no trećom opcijom napada Juge, dok je Dražen bio prvom opcijom. Čini se jasnim ishodom u korist Petrovića mlađeg, ali i Delibašić svojih aduta ima. Osvojio je medalju više na najvećim natjecanjima (8-7), ima i 4 zlata, dok Dražen ima samo 2, procenat uspješnosti za Mirzu na velikim reprezentativnim takmičenjima iznosi bezgrešnih 100% (8-8), dok Petrović ima 78% (7-9). Koliko je Dražen streljački nadmoćniji? Mnogo. Na EP u Zagrebu ’89, Dražen je ubacivao 30 poena po susretu. Na OI u Moskvi, Delibašić je stavio preko 15 prosječno i bio treći strelac repke, iza Dalipagića i Kićanovića. Zajedno s njima, i bez trice, ubacio je nevjerojatnih 63,4 poena na turniru. Petrović je svoj najbolji reprezentativni turnir u Zagrebu, sa svojom drugom i trećom opcijom napada (Paspalj i Rađa), uz izdašno korišenje pravila za 3 poena dogurao do 57 koševa po susretu. Mirza, za razliku od Dražena, ima olimpijsko zlato i uspješniji je u repki i kao junior i kao senior. Možda se neki i mnogi ne slože, uspoređivati prvog igrača repke iz perioda osamdesetih i šestog igrača iz generacije sedamdesetih, to može samo lud čovik, ali velim – neriješeno.
U međunarodnim klupskim takmičenjima:
Oba genijalca blistala su najviše u međunarodnim takmičenjima klubova, i u dresovima domaćih klubova, i u dresu madridskog Reala, gdje su ih te predstave i odvele. Kinđe je odveo Bosnu sve do finala premijernog Kupa šampiona za YU timove, đe je s Varajićem ubacio 75 koševa od 96 Bosne za trijumf aga Sarajlija. S Bosnom je dopro i do legendarnog finala Kupa Radivoja Koraća ’78 u Banjoj Luci i do finala Interkontinentalnog kupa u Sao Paulu ’79. Oba finala Bosna je izgubila nakon produžetka. U debiju u dresu Reala iz Madrida, u rimeču finala Interkontinentalnog kupa sa brazilskim Siriom i njegovom zvijezdom, Oskarom Šmitom, Mirza vlada utakmicom sa 33 poena i pregršt asistencija u trijumfu Reala 109-83. Šmit bilježi tek 12 poena. Pogledajmo Delibašićeve brojke u finalima međunarodnih klupskih takmičenja: Kup Koraća ’78 – 32 poena, Kup Šampiona ’79 – 30 poena, Interkonti Kup ’79 – 32 poena, Interkonti Kup ’81 – 33 poena. Prosjek mu ruši proigrano finale Kupa Kupova ’82 protiv zagrebačke Cibone, đe je Mirza ubilježio tek 14 koševa.
Više no same brojke i trofeji, imponirao je način i stil; kao i Dražen, Mirza je bio i jedan od najboljih kreatora i dodavača svog vremena i sjećam se brojnih noći pred televizorom ili pored radija, kada sam prisustvovao rađanju legende. Sjećam se jednog od najvećih košarkaških performansa što su moje oči vidjele; bješe to zima ’80, mjesto radnje Madrid, Kinđe u dresu Bosne stavlja nonšalantnih 44 poena Madrižanima uz 75% pogođenih lopti iz igre u minimalnom porazu Sarajlija. Samo pet godina kasnije, gotovo kopija iste predstave s drugačijim krajem. Dražen u uvjerljivoj pobjedi Cibone ubacuje 49 poena na putu Zagrepčana do naslova u Kupu Šampiona. Tako slično, a različito braćo…
Sjećam se i Kinđetove oproštajne, posljednje zvjezdane predstave iz zime ’83 kad je s Realom i Prajom Dalipagićem stigao u Zagreb, a ja samo par metara dalje gutao magiju koju je Mirza izvodio cijele večeri. Utakmicu i uvjerljivu pobjedu Reala, Mirza je zaključio posljednjim napadom đe je čuvaru Cibone prodao fejk fintu dodavanja iza leđa da bi sam otišao na polaganje. Ili čak zakucavanje braćo? Dajte više neko susret na mrežu. U svakom slučaju – neviđeno…
Posljednja čarolija Mirze, gostovanje Reala u Zagrebu
Ipak, niko u evropskim klupskim takmičenjima nije toliko izludio i zaludio Evropu kao Dražen Petrović. Rješenošću da bude najbolji, odlučnošću najvećeg od svih šampiona. Iz utakmice u utakmicu preko 40 poena, Limožu u Kupu Šampiona 51 uz 10 trojki, u dresu Reala onih nestvarnih 62 u finalu Kupa kupova ’89, gde je također dobio svoj duel sa Brazilcem Oskarom. Pa te predstave baš protiv kraljevskog kluba kojeg je Cibona, u dvije sezone kraljevanja Evropom, nadjačala čak pet puta zaredom, a Dražen zaslužio svoj nadimak – Amadeus košarke. To je bilo nešto nestvarno ljudi!? Kad samo vidim kako se danas ložimo na drugu fazu Eurolige…
Domaće utakmice Cibone u Evropi postale su svečanostima najvišeg stepena u Zagrebu osamdesetih. Dražen je od Cibone napravio dinastiju. Već nakon prve njegove sezone, trostruke krune i svih tih rekorda uspješnosti, 90% nas je bilo uvjereno da se radi o uvjerljivo najvećem košarkašu istorije južnoslovenskih parketa. Dogodine, priča ista, samo još statistički bolja, a šteta je majstorice prvenstva ’86 jer je Cibona ’87 bila zrela i za treći Kup šampiona u nizu. Nema veze, uzela je Kup Kupova te sezone.
Dva pokala Kupa šampiona i još dva pehara u Kupu Kupova podigao je Dražen prije no što je otišao osvajati Ameriku. Dvostruko više od Mirze. Još je triput igrao finale Kupa Radivoja Koraća, dvaput sa Šibenkom i jednom s Cibonom. Ako ne gledam isključivo broj trofeja, Dražen ponovo ima nešto bolje brojke, ali i malo jaču momčad. Cibona je u sezonama ’86 i ’87 ostvarivala nikad ponovljene omjere u svim takmičenjima; Bosna nije tako dominirala, niti je imala toliku dubinu, duljinu klupe. S Draženom je u Ciboni igralo pet Top 50 Yu-košarkaša: Nakić, Knego, Čutura, A. Petrović i Cvjetičanin, dok su s Mirzom igrala samo dvojica – Radovanović i Varajić. Ako pogledamo brojke samo u najvažnijim utakmicama, finalima međunarodnih klupskih takmičenja, Dražen u njima ostvaruje gotovo 31 poen prosječno, dok je Mirza na 28. Pogled na postotke šuta otkriva da je Delibašić bio za klasu smireniji i precizniji – Petrović iz igre gađa oko 47%, a sa linije penala preko 85%, dok Delibašić puca 60% iz polja i 95% sa linije slobodnih bacanja. Kad vagnem pro i kontra, na mojoj subjektivnoj vagi jope mi ispade – neodlučeno
U imidžu:
Nema tu nekih pretjeranih priča – Dražen Petrović jest prvi globalni superstar svjetske košarke što potiče s domaćih prostora. I jedini do dana današnjeg! Na stranu ono što sam rekao o tome da je Mirza bio omiljen u svim sredinama, on je to bio ponajviše za domaće prostore đe se u njegovo vrime podrazumijevalo da konzumacija nikotinskog dima uključuje i nepušače na košarkaškim svečanostima, a par kapljica normalan je metod tadašnjeg boemskog življenja košarke; on nikad nije posjedovao oreol najboljeg evropskog igrača iako je to možda i bio na prelomu sedamdesetih i osamdesetih, nikad nije bio najisturenijom, nosećom figurom naše košarice, dok je Dražen gotovo samostalno nosio jugoslovensku košarku sredinom osamdesetih kad je upala u bolnu smjenu zlatnih generacija.
Dražen je bio sve i sva YU košarke sredinom osamdesetih
Iako djelo Mirze Delibašića dobija svjetsku dimenziju ulogom prvog ex-Yu sportiste u dresu madridskog Reala, Draženova životna bajka ima još širu, kozmičku potku. Uz dominaciju u Evropi, Petrović je u svega nekoliko godina osvojio i Ameriku; proživio je svoj američki san u najtvrđoj od svih svjetskih liga, proživio je san barem iz perspektive američke, većinske, a svoj konačni upis u legendu zaslužio je preranom smrću, neviđenom tragedijom, u trenutku kad je bio jedan od 15 najboljih igrača NBA. Ne znam nekog košarkaša koji je toliko učinio na globalnoj popularizaciji košarke, a da se ne zove Džordan. Posvećen isključivo košarci, privatno sasvim fino odgojen, normalan momak, Dražen je bio i ostaje sinonim za košarku na ovim prostorima.
Njegove izjave oduvijek su bile podređene igri košarke i njegovom napretku u svakom segmentu iste, znao je u svakom trenutku sve statistike što nikad ranije nije bilo viđeno na ovim prostorima, prosto, živio je samo košarku – „Šut, dribling, asistencije – sve to može bolje… Dao sam 36 poena, malo ispod 50% šuta iz igre… Bio sam treći strelac turnira i izabran sam u prvu petorku… Trenirati, ljudi, to je najlakše…“ Nikome i nikad nije priznavao da je bolji – „Realno smo bolji od Zadra 30 poena… Dogodine kreće kaznena ekspedicija…“ – izjavio je nakon poraza od Zadra u majstorici prvenstva ’86. Bio je mnogo više nalik Kićanoviću no Delibašiću po pitanju motivacije i mentaliteta. Mirza nije bio ptičica iz iste krletke, nije mu statistika bila prvom brigom i nakon napornih treninga volio je prhnuti u neke druge pejzaže – „Šta, bolan, bleneš vojnik? Karte za All-Star kažeš… Čuješ li ti to Pjevač? A štaš’ popit kad već naručujem? Ma je li? Za vas vojnike je i „Zvečevo“ premija…“ Ili one metafizičke – „Jesmo li mi generacija bez kompleksa? Ja mislim da smo mi prva jugoslavenska generacija bez kompleksa. Pritom ne govorim samo o košarci…“
Kako je ovo ipak usporedba dvaju košarkaških imidža, ponoviću još jednom ono šta svaki od nas vrlo dobro zna – možda je Kinđe bio omiljeniji u suigrača i rivala, ali nema zbora da je u globalnoj percepciji sveta Dražen Petrović glavni i odgovorni ambasador košarke s naših prostora. Bolji imidž teško da postoji…