Souly: Nezamislivi Žiža
- August 7, 2017
- 0 comments
- Duško Miletković Souly
- Posted in BLOG: SOULY
Možda pomalo nezamislivo nekoj košarkaškoj braći, ali često se pitam – postoji li danas neki stvarno veliki i značajan košarkaš a da nema niti jedan klupski trofej u karijeri? Danas? Jako teško… A postoji li u mojim uspomenama neki veliki i značajan igralec koji nema niti jedan klupski trofej? Dakako da postoji, znam za više njih. Neću da nabrajam, samo da znate da je danas košarkašima mnogo lakše do klupskih trofeja nego u bivšoj Jugi. Kako to – možda upitaju oni mlađi. Pa, eto, danas nema ni starosne granice od 28 ili 30 godina za odlazak u inozemstvo, danas ide se vani i sa upola ljeta manje, pa su i šanse veće da se zaigra za neki kvalitetniji, inostrani košarkaški tim, pošto su takvi danas na našim prostorima rijetkost. Osim toga, granice su potpuno prohodne, moguće je sasvim lipo igrati i u nekoj od zemalja (vidi Španija) s kojima Juga nije imala diplomatske odnose u prošlosti.
Na domaćim prostorima došlo je do podjele na bezbroj košarkaški upitnih prvenstava i jedinstvene ABA lige, koja iz gore navedenih razloga i još nekih nije jaka kao prvenstvo jedinstvene Jugoslavije. Danas svjedocima smo brojnih domaćih prvenstava, umalo beznačajne kvalitete, koja sva vuku porijeklo iz bivše zajedničke lige. Danas, za razliku od perioda do 1991, sedam puta više košarkaša ima matematičku šansu osvojiti neki prvenstveni naslov. Potpuna devalvacija košarkaških vrednosti – htjeli mi to ili ne. Barem za mene, rješenje je jednostavno – nemoguće je porediti i u isti koš stavljati onu košaricu do 1991, dok su domaća takmičenja bila pomenutih sedam kopalja kvalitetnija, i ona kasnije kad je došlo do neviđenih, ali tek lokalnih, dominacija Cibone, Partizana ili danas Zvezde. Danas 10 ili 15 klupskih trofeja, odma 3 u sezoni, za neke od sretnijih košarkaša na ovim prostorima i nije rijetkost…
A taj košarkaš od onih velikih iz praistorije, dokonca član najboljih 50 južnoslavenske bajke, a bez ijednog klupskog trofeja, bio je mnogo gotivan gorostas imena Rajko Žižić. Popularni Žiža je sa svojih 210 cm bio jedan od najviših košarkaša u državi, rekao bih i najnezgrapnijih, ali on svoj upis u anale igre duguje činjenici da je skoro cijelo desetljeće bio članom najbolje košarkaške selekcije Juge i da je s njome, na 8 velikih takmičenja kojih je bio učesnikom, osvojio čak sedam medalja, od kojih su tri zlata. Štoviše, Rajko Žižić je unikatan košarkaš – jedan je od samo devetorice probranih domaćih umjetnika koji ima zlata i sa Evropskog prvenstva (’75), onog Svjetskog (’78), i sa Olimpijskih igara (’80). Jedan od samo devetorice…
Klupske nevolje i nedostatak trofeja čuče u činjenici da je Rajko dvije trećine karijere proveo u skromnom OKK (ili BEKO) Beogradu koji sedamdesetih nije bio ni izbliza jak kao dekadu ranije, a posljednju trećinu igrao je za Crvenu zvezdu koja je bila na milimetar od naslova, ali nije ih osvojila. Već u prvoj prvoligaškoj sezoni našeg Rajka, OKK je bio nadomak trofeja, pehara premijernog Kupa Radivoja Koraća, samo desetak minuta udaljen od nj. Nije ga osvojio, ali veličinu (valjda) ne definiraju samo titule. Barem onu Žižinu nisu…
Jedan od najodlikovanijih košarkaša Juge u mlađim kategorijama, Žižić je osvojio kadetsko (1971) i dva juniorska zlata (1972 i 1974) na evropskim smotrama mladih košarkaša. Tu je sreo mnoga imena s kojima će kasnije dijeliti svlačionicu u seniorskoj repki. Delibašić, Kićanović, Jerkov… bili su njegovim suigračima u inicijalnim uspjesima, dok je na zlatnom prvenstvu ’74 u Francuskoj, prvim strelcem juniora bio Branko Skroče, a Žiža (9.4 poena prosječno) je sa Rašom Radovanovićem i Androm Knegom formirao bedem pod košem koji je bio neprobojan za svih 9 protivnika kojima se mlada Juga narugala na putu do zlata.
Debi za seniorsku reprezentaciju SFRJ na velikim natjecanjima, Rajko je odradio na domaćem parketu EP 1975. Uz Ćosića, Jelovca i Jerkova, činio je zastrašujuću centarsku liniju naše repke koja je obranila zlato s prošlog šampionata. Žižić je na tom prvenstvu predstavio obrazac kojeg će se držati narednih godina – neophodna pomoć u napadu i glavna uloga u defanzivi. Njegovih 4.5 poena na takmičenju i nisu bila nešto posebno, ali 6.9 skokova bilo je drugim skakačkim učinkom u repki, tek iza Ćosićevih deset. Žiža je u selektora bio omiljen kao defanzivac, ali i kao neugodnost za visoku liniju Sovjeta. On je to samo potvrdio iduće godine, na Olimpijskim igrama u Montrealu (7.7 poena i 5.5 skokova u prosjeku), kad je u polufinalnoj pobjedi SFRJ protiv Sovjeta odigrao jednu od svojih najboljih reprezentativnih partija, isporučivši im 10 poena i 11 uhvaćenih lopti.
Daj tu loptu amo – bio je lajtmotiv Rajkovog bitisanja u repki
Briljantna Rajkova ostvarenja s državnom selekcijom bila su u neskladu s ulogom njegovog OKK (u to vrime BEKO) Beograda na domaćim parketima. Premda je Žižić bio na vrhuncu svojih igračkih moći u drugoj polovini sedamdesetih, beogradski tim nikad nije predstavljao opasnost za one najbolje iako su timom prodefilirali mnogi biši reprezentativci i značajni košarkaši domaće scene (Knežević, Kotarac, Grubor, Simendić, Stojanović, Bizjak…). Rajko je u periodu kasnih sedamdesetih triput ostvario prosjek od preko 20 poena u sezoni, uz pozamašan broj skokova i blokada, ali bio je usamljenom ekstra-klasom svoga skromnog tima. Ako bih morao o njegovim najvećim nedostacima u igri, pored nešto lošijeg kretanja i sklonosti brzom skupljanju ličnih grešaka, to bi svakako bilo izvođenje penala. U reprezentaciji je znao gađati 18% na turniru (EP ’79 u Italiji) ili 37% (OI u Moskvi), dok sam ga u domaćem prvenstvu jednom vidio promašiti svih 10 izvedenih penala. Mislim da je ovo i rekord bivšeg prvenstva, barem otkad postoji statistika.
Reprezentativna, trofejna priča nastavlja se na SP u Manili ’78 zlatom, zatim pomalo razočaravajućom broncom iduće godine na pomenutom EP u Italiji, da bi Rajkova i jugoslovenska reprezentativna bajka kulminirala na OI ’80 u Moskvi, gdje je osvojena jedina zlatna olimpijska medalja domaće košarke. Žižić nije igrao u olimpijskom finalu protiv Italije, ali na putu do finala imao je svoju rolu, naročito protiv domaćina.
Postavši član te devetorice veličanstvenih sa svim najprestižnijim reprezentativnim uspjesima, Rajko Žižić odlazi odslužiti JNA i onda napušta svoj OKK Beograd, nakon što se ovaj strovali u drugu ligu. Potpisao je za Crvenu zvezdu koja je tad pod trenerom Rankom Žeravicom nastojala povratiti davno izgubljeni primat u domaćem prvenstvu. U svojoj trećoj sezoni s crveno-belima, onoj 1983-84, tim je bio na pragu osvajanja domaćeg prvenstva, Rajko je još uvijek bio centarskom elitom Juge, ali čuveni Nakićev poluhorog i naknadni promašaj Karadžića sa sirenom, slomili su mnoga srca diljem države. Žiža nikad nije bio bliže naslovu. Zvezda je te godine igrala i finale Kupa Koraća. U čudnoj utakmici, odigranoj 15. marta 1984 u Parizu, poludomaći Ortez je potpuno pregazio beogradski tim, a Rajko je odigrao partiju za zaborav – u 34 minute na parketu nije se upisao u strelce, a uhvatio je tek tri lopte!
Istovremeno s tom malom renesansom karijere u Crvenoj zvezdi, Rajko se nakon izbivanja s Evropskog prvenstva 1981. u Čehoslovačkoj, vratio među reprezentativce na bronzanom SP u Kolumbiji ’82 (4.9 poena, 5.3 skoka), a za debakl u Francuskoj na evropskoj priredbi održanoj dogodine, Rajko je ponajmanje kriv (5.3 poena, 7.6 skokova – najviše u repki). Oproštaj od najboljeg državnog tima odigrao se na olimpijskoj priredbi ’84 u Los Angelesu gdje je Rajko kompletirao svoju olimpijsku zbirku – uz Dalipagića i Knegu, on je jedinim domaćim košarkašem koji ima zlato, srebro i broncu sa olimpijskih priredbi. Selektor Novosel odlučio se za provjerenu visoku liniju zlatnika iz Moskve i dodao je Žižića Raši, Knegi i Mihovilu Nakiću. Žiža je uredno ispunio svoju defanzivnu zadaću – u nekih 13 minuta na parketu i svih 9 odigranih tekmi, upisao je 4 skoka i 1.5 blokadu prosječno.
Kako je Rajko tih godina ispunio starosnu granicu za odlazak u inostranstvo, niko od nas mu nije zamjerio kad je na dvije godine oša zaradit nekih šoldi u Francusku. Ipak, smogao je snage i volje za još jedan povratak domaćim košarkaškim daskama, još jedan juriš na prvenstvenu titulu. To se zbilo u sezoni ’87 kada je Crvena Zvezda priredila jednu od najvećih senzacija u istoriji košarke, porazivši zagrebačku Cibonu, najjači košarkaški kolektiv Evrope, dvaput zaredom nakon što je Cibona dobila 34 uzastopna susreta, uključujući i rekordnih 22-0 u regularnom dijelu prvenstva.
Žižić je, uz Zorana Radovića, još uvijek bio stožernim likom ekipe, a ponovo je sjajne partije pružio protiv svog reprezentativnog druga i česte „mušterije“ – Andra Knega – u prvenstvu je još uvijek ostvarivao dvocifren broj poena (10.6 ppg) i bio među najboljim skakačima i blokerima. Crvena zvezda je opet poklekla u finalu plejofa, ovaj put protiv gradskog rivala, beogradskog Partizana, mada ne mogu da kažem da je Vlade Divac nešto posebo nadigrao Rajka. Za titulu Partizana bili su najzaslužniji veterani: Grbović, Savović i Obradović. Eto, tako je karijera velikog, mnogo dobrog diva, Rajka Žižića, ostala bez zasluženog trofeja. Onog klupskog. Ili možda nije?
Žiža i njegov horog u susretu Kupa Koraća protiv Banco di Rome
Nalazim da je vrlo prozaično da je Rajko, kao trener, 1993. godine, u onom paklu fisije vrednosti, sudjelovao u posljednjem trofeju nekad slavnog kluba. Ja mu nekako pišem taj kup mrtve države na popis nepostojećih klupskih trofeja. Jer – Žiža je zaslužio i mnogo više. Da je kojim slučajem bio članom nekog drugog beogradskog kluba sedamdesetih, broj klupskih trofeja bio bi popriličan, a da je ranih osamdesetih dopao u momčad Mirka Novosela (14 trofeja Cibone u periodu 1980-88), a ne Ranka Žeravice, možda bismo govorili o Žižiću kao o jednom od najboljih 30, a ne 50 košarkaša bivše države.
I ovako, Rajko Žižić ostaje jednom od najupečatljivijih i najomiljenijih figura istorije domaćeg basketa. U svojih 13 sezona u prvoligaškom društvu, Rajko je ostavio preko 300 odigranih utakmica i više od 4500 poena. Prosjek karijere iznosi mu gotovo 15 poena po susretu, a sigurnu dekadu bio je među ponajboljim skakačima i blokerima lige. Što se reprezentativnih brojki tiče, one su skromnije s obzirom da je Rajko bio dijelom veličanstvene centarske rotacije svog vremena (Ćosić, Jelovac, Jerkov, Radovanović, Knego…), ali svoj doprinos davao je, skoro neprimjetno, čitavu dekadu. Na kraju je za najbolju selekciju nastupio 186 puta, postigao za nju 981 poen (5.3 ppg) i jedan je od najboljih skakača istorije reprezentacije SFRJ.
Rajko Žižić otišao je prebrzo nakon toga sa ovog svijeta. U 48-oj godini. Kada sam čuo da je napustio ovu dolinu suza zbog problema sa srcem, pomislio sam –Žižo naš tihi, dao si preveć tog svog velikog srca drugima, tako da tebi samom nije ostalo dovoljno…
Prerana smrt Rajka Žižića jest jednom od ključnih stvari koja me ponukala da počnem da pišem o košarci i košarkašima. Znao sam dobro da će nemilosrdna svakodnevnica da nam izbriše neke neurone, neka elementarna sećanja ili prasjećanja, tako da sam se uplašio za Žižu, uplašio sam se da će ovi današnji klinci da izignoriraju nekog tamo praistorijskog centra limitirane mobilnosti, koji, uz sve to, u svojoj podugačkoj karijeri nije osvojio nijedan klupski trofej. Uplašio sam se žešće, braćo, pa sam uza sav taj iznenadni strah morao da podsjetim da je nekad bilo košarkaša koji su osvajali po sedam velikih medalja s repkom – i olimpijsko, i svjetsko, i evropsko zlato, ali da je razina domaćeg košarkaštva bila tolika da navedenom nije dopustila radovati se klupskom trofeju.
Teorija koja u mom košarkaškom utočištu glasi – nezamislivo – jest da je Rajko Žižić mnogima danas nezamisliv košarkaš. Nezamislivo je i to da je Rajko Žižić u neku ruku kao košarkaš vredniji no kompletna istorija ABA lige. Kako sad pa to? Teorija nezamislivo kaže da kompletna ergela košarkaša koja nastupa danas u toj istoj ABA ligi neće nikada, čak ni svi zajedno osvojiti olimpijsko, svjetsko i evropsko zlato. Džaba vam novci…