Souly: Pozitivni ludak Zdravko Radulović
- June 5, 2019
- 1 comments
- Duško Miletković Souly
- Posted in BLOG: SOULY
Kategorija specijalnih ludaka koju sam definirao u jednom od inicijalnih poglavlja mog vremeplova po imenu „Stojadin“ ima svoje predstavnike i u stotinjak najboljih košarkaša bivše države. Osim Bobana Jankovića, kojeg je samo jedan promašen šut lišio prestiža i luksuza moje limuzinice, te navedenih Ante, Arsenija i mnogih drugih, u kategoriju specijalnih ludaka svrstao bih i momka o kojem će ovde biti riječi.
Zdravko Radulović je svojim majstorstvom potpuno zasluženo, bez ikakvih sumnji, bar u mome svetu, zaslužio svoje mjesto na ljestvici najvećih Jugo-majstora, a to njegovo ludilo moglo se manifestirati, kako na košarkaškom terenu, tako i van njega. Bilo da se radilo o erupciji trojki koja je satirala protivnike ili nekoj glupoj tehničkoj koju mu je svirao neki analfabet sudija nakon što ga je naš Radul regularno pljucnuo il’ sterao nezadovoljan stupidnom odlukom, ili se možda radilo o demoliranju ganc novog, prestižnog a njemačkog automobila nakon bekrijske noći i odluke da, umjesto na jutarnji trening ili barem odmor, zapiči u posjetu roditeljima u susjednu republiku. Zdravko je bio car, kako na terenu, tako i na šanku – ozbiljno vam velim braćo…
Nikšićanin rođenjem, Radulović je od samog starta košarkaške karijere priređivao iznenađenja – u startu se spekuliralo s godinom njegovog rođenja pa nije bilo posve jasno za koju mlađu kategoriju SFRJ treba nastupati, pa kad se ispostavilo da je godište ’66, nije priključen generaciji koja je kulminirala epohalnim zlatom u Bormiju. Preseljenjem u sarajevsku Bosnu sredinom osamdesetih, Radulović igrački prosperira, milina za gledat, i već nakon dvije godine postaje reprezentativcem na početku selektorskog mandata Dušana Ivkovića. Radulović, primarno kao plejmejker, mada i kao sve aktivniji šuter, postaje jedan od najboljih igrača domaćeg prvenstva iako s Bosnom ne može više od sredine tabele, ponajprije zbog najboljih evropskih timova tog doba: Cibone, Jugoplastike i Partizana.
Zdravko je prvu reprezentativnu medalju uhvatio ’87 na Univerzijadi u Zagrebu, a u naredne dvije godine zbirku je obogatio olimpijskim srebrom u Seulu i čuvenim evropskim zlatom u Zagrebu ’89. Tamo je, već prije 23. godine, i završila njegova reprezentativna karijera, premda su Zdravkove najbolje sezone tek uslijedile. Jest da za vrime reprezentativnog statusa nije imao neku veću rolu, ali za odati priznanje jest uopšte činjenica da je ušao u tako moćan tim. Ukupno je za najbolju selekciju upisao 57 kapica i postigao 245 poena, sve kao igrač sarajevske Bosne.
Radulović je svoju ponajbolju sezonu u prvenstvu Jugoslavije odigrao 1989-90 kad je na prosjeku od 23.5 poena. Tog ljeta nije bio dijelom repke koja osvaja svjetsko zlato u Argentini, ali je zato punio novinske stupce svojim transferom u zagrebačku Cibonu koja je imala očajnu godinu. Baš taj prvi mandat Radulovića u Ciboni smatram vrhom njegove karijere koja je, nakon Bosne, trajala još tucet godina. Zdravko u Ciboni odigra veoma solidnu prvu sezonu i ova umalo fali da se plasira u finale domaćeg plejofa kad je beogradski Partizan tijesno nadvisi na svom terenu u trećoj, odlučnoj utakmici polufinala. Cibona igra i finale posljednjeg kupa Juge, ali poklekne za pola koša od Jugoplastike, premda je Radulović (22 poena) izludio splitske bekove. Svi znamo što je usledilo nakon ovoga i svi smo bili žrtve toga u neku ruku. Kako je bilo i košarkaških žrtava u tom periodu, znajte braćo da je Radulović jednom od većih.
Elem, sezona 1991-92 zatiče Cibonu u novokomponovanom Kupu šampiona i, uslijed rata, mimimiziranom prvenstvu Hrvatske. Slično kao i Partizan i kolektiv iz Splita, i Cibona je svoje domaće susrete Evrolige igrala u Španjolskoj. Radulović je odigrao epohalno takmičenje – bio je trećim strelcem iza Galisa i Perasovića sa 24.4 ppg, a triput je dao 40 i više poena. Zagrebački kolektiv prošao je u četvrtfinale natjecanja sa skorom 9-5 u Top 16 grupi, ali je u četvrtfinalu pometen od strane moćnog Juventuda koji je uspio naći način (vidi Villacampa i mala braća) da limitira Zdravka na svega 25 poena u dvije utakmice.
Nakon ovakve sezone svaka evropska repka htjela bi Radulovića u svojim redovima, no ne i Hrvatska. Premda Zdravko nikad nije bio neki veliki plej i asistent, uvijek više šuter, mislim da bi na Olimpijskim igrama u Barceloni on u organizaciji igre pomogao više nego npr. Alan Gregov i Vladan Alanović, čak više no Danko Cvjetićanin koji je igrao ponajviše minuta na prilično neprirodnoj poziciji keca. Zašto Radul nije upao u reprezentaciju Hrvatske tih godina i omrsio se još nekom medaljicom – javna je tajna.
Ne mari, Radulović u tim tužnim vremenima osvaja prve klupske trofeje svoje karijere (Zagrebu ’92 – 50 poena uz pogođenih 10 trica), jer je Cibona uvjerljiva tih godina u oslabljenom hrvatskom prvenstvu. Sezona 1992-93 nalik je na prethodnu. Cibona je opet prvak Hrvatske, a Radulović je ovaj put prvim strelcem i Hrvatske (27.6) i Evrolige (23.9 poena prosječno), što je fenomenalnim rezultatom u trenutku kad u evropskoj košarci pada značajno manje poena no osamdesetih godina. Jednom je te sezone zabio 40 i pet puta preko trideset poena u najprestižnijem evropskom natjecanju. U te dvije evroligaške sezone, naš junak je trpao preko 4 trojke (!) prosječno po utakmici, uz sasvim pristojnih 41% realizacije.
Kako je reprezentativna knjiga za nj ostala zatvorenom iako je bio jednim od najboljih bekova Evrope u tom trenu, Radulović će malo u inozemstvo. Sezonu 1993-94 počinje u solunskom Arisu, ali je završava u talijanskom Napulju đe je tovario prosječno 29 poena u 28 apeninskih tekmi. Nakon toga štaca u domaćem Zrinjevcu, pa ljubljanskoj Olimpiji i – Radulović više nije bio onaj isti košarkaš s početka devedesetih…
Povratak u Cibonu s kojom je dodao još dvije solidne sezone u Evroligi, pa onda opet inostrane godine. S izraelskim Makabijem iz Tel Aviva, Zdravko osvaja posljednji klupsku titulu karijere – izraelski kup, onda još dvije godine u Poljskoj i konačno kraj igračke karijere nakon sezone 2001-02 u bečkim lavovima. Kraj jedne čudne karijere koja je mogla biti posve drugačijom da Zdravko nije bio Zdravko. Ali ja sam gotivio tog neposrednog ludaka Zdravka baš zato što je bio takvim kakav jeste. I zato – možda sam ga u „stojadinu“ malo uzvisio, možda sam ga stavio koje mjesto više no što je zaslužio.
Kako je „Stojadin“, osim košarkaškog vremeplova i liste stotinjak najvećih majstora našeg bivšeg basketa, i sistem vrijednosti po JUS standardu, u svoju obranu moram da kažem da sam Raduloviću oprostio neke stvarce za koje nije kriv isključivo on sam. Nedostatak juniorske karijere u njegovom igračkom životopisu čudi pošto je Zdravko sredinom osamdesetih bio jedan od najvećih potencijala domaćih terena, ali još više zbunjuje to što u vreme svog igračkog špica nije bio adekvatno nagrađen. Sa 2-3 velike reprezentativne medalje više na svom kontu, Zdravkova karijera bila bi puno realnije zaokružena.
E, tu na scenu stupam ja i računam mu neke sitnice koje malo ko broji u današnjim vremenima. Ja Radulu brojim i to kako je znao odigrat simultanku jedan na pet kad nikoga u njegovom timu ne ide (to što ne ide ni njega – nema veze, i dalje lipo za gledat), ja mu priznajem i to da je bio najpotentniji trojkaš u Evropi ranih devedesetih, ja mu hvalim i neke nesportske poteze iz kategorije specijalnih ludaka, nijanse kojima je znao razgaliti publiku a svoju momčad baciti u nezavidnu situaciju, poprilično razumijem i zašto mu se karijera urušila u drugoj polovini devedesetih, a na kraju mu praštam i to što je bio velikim igračem iza kojeg je ostalo malo, ili nikakvo naslijeđe.
Sve navedeno, sve Zdravkove medalje i trofeji, sva njegova košarkaška djela i nedjela, čak i sve te suvoparne brojke kojima dokazujemo neku, pa i njegovu igračku veličinu, padaju u vodu pred samim osjećajem koji me kao posmatrača prožme u trenutku kad se sjetim momenata u kojima se Zdravku Raduloviću otvori dizna iza linije za tri poena… A za prave košarkaške fanatike nema veće sreće od uživljavanja u taj davno proživljeni osjećaj. Takve stvari u stojadinovskom sustavu mjerila imaju itekakav značaj i ne blijede tako rapidno kao neke druge, nevezane uz basket.
Photo: Printscreen, MN press
Zdravkova najbolja sezona u ex-yu nije 89-90 nego 88-89 kada Bosna zavrsava treca iza superjake Jugoplastikd (prvak Evrope) i superjakog Partizana (pobjednik Kupa Koraca), a ispred brutalno jakog Zadra, dosta jake Zvezde, jake Cibone, jake Olimpije, nezgodnog IMT-a… taj IMT je pobjedom u Skenderiji u predzadnjem kolu sprijecio Bosnu da se ubaci između Jugoplastike i Partizana. Sezona 88-89 je zadnja velika sezona ex-yu košarke, nakon koje je puno igrača otišlo u NBA i Evropu, naredna sezona je smijurija, samo Jugoplastika i Zvezda su ostali na istom nivou kao 88-89, Bosna s istim timom (pojačanim Markovićem) u slabijoj konkurenciji osvaja tek 6. mjesto pa to ne može biti najbolja Zdravkova sezona čak i ako je imao najviši prosjek poena.